Nakon objave o povlačenju Zorana Milanovića s mjesta predsjednika SDP-a, raspisivanja izbora za novog šefa stožerne, nazovimo je lijeve političke stranke, a nakon gubitka prijevremenih parlamentarnih izbora, na kojima im je, unatoč fijaska Oreškovićeve i Karamarkove HDZ-ove vlade, pobjeda ipak izmaknula, sve češće se postavlja pitanje kojim smjerom ide i koja je budućnost ljevice u Hrvatskoj.

Ne samo SDP-a nego i ostalih, doduše malobrojnih, stranaka s lijevim predznakom, koje na izborima također nisu ostvarile zapaženije rezultate. SDP je jednostavno propustio šansu postati jakom ljevicom, jer se izgubio negdje na pola puta između desnog centra i neoliberalnog svjetonazora. S obzirom na sadašnje stanje stvari, rješenje navodno nudi čak devet kandidata za novog šefa SDP-a, ali i krug lijevih intelektualaca koji SDP, nakon Milanovićeva koketiranja s desnim ideologijama, ljevicom i ne priznaju, te upozoravaju kako od tih devet ambicioznih kandidata zapravo ni jedan nije pravi ljevičar.

Tako je još uoči posljednjih izbora jedna grupa lijevih uglednika objavila program za novu socijaldemokratsku politiku u šest točaka. Ključni ciljevi takve politike, i načelno i u današnjoj Hrvatskoj, prema njihovim natuknicama trebali bi biti: 1. Zaštita temeljnih ljudskih prava i unapređenje civilizacijskih standarda, 2. Veća socijalna pravednost u društvu, 3. Odgoj i obrazovanje u kritičkom duhu, 5. Održivi razvoj i 6. Kulturna politika. No njihov glas kao da se nije čuo, a hoće li se čuti i tko će biti najglasniji u SDP-ovoj unutarstranačkoj kampanji, tek ćemo vidjeti 19. studenoga u prvom krugu izbora za predsjednika stranke. Naravno, sada su svim kandidatima puna usta zauzimanja za radnička prava, prava osiromašenih i ugnjetavanih, kao i povratka na ključne socijaldemokratske tekovine itd. Puno je floskula, a kao što obično biva malo konkretnih rješenja. I da, svi oni sada odreda i sami priznaju da je hrvatska ljevica u dubokoj krizi. A rasprava o poziciji i smjeru socijaldemokracije u 21. stoljeću već je neko vrijeme europska i svjetska tema...

Tako je i Siniša Hajdaš Dončić iz kvote Milanovićevih “ljudi” bio jedan od prvih SDP-ovaca koji je objavio kandidaturu za šefa stranke te poslije zbog kandidature Orsata Miljenića odustao, još početkom godine objavio je tekst pod naslovom “Moj neobični manifest za budućnost hrvatske ljevice”. Apostrofirao je da je za njega “socijaldemokracija izraz društva, ne njegov odraz. I da se duboko nada da će postati europska budućnost, a ne samo epizoda u njenoj povijesti”.

- U ovom trenutku glavni cilj socijaldemokracije je definirati odgovore na rastuću nejednakost i prevelik utjecaj velikih korporacija i korporativnog kapitalizma, ali i na nedostatak moći u globaliziranoj Europi gdje kroz postojeći model 'Troike' postoje unaprijed zadana pravila ekonomske igre, koje se uglavnom svode na štednju. Time će naglasiti vlastitu snagu, nametnuti nužnu transformaciju kapitalizma i tržišne ekonomije i pomaknuti se iz defenzive u pouzdanu alternativu našeg društva - naveo je, između ostaloga, Hajdaš Dončić.

Uglavnom, puno je šansi tijekom 25 godina stasanja ljevice u Hrvatskoj propušteno, a nekakav novi put još se ne nazire. Jer, podsjetimo, kada je 2000. Socijaldemokratska partija Hrvatske na čelu s predsjednikom stranke Ivicom Račanom preuzala vlast, mnogi su se ponadali boljem sutra, naročito nakon desetljetne vladavine HDZ-a i svih gadosti vezanih uz privatizaciju. Vlada pokojnog premijera Račana donijela je neke promjene nabolje, ali ovo što se danas događa sa socijaldemokracijom i SDP-om daleko je od svega što bi taj već i u svijetu ofucani i nevjerodostojni politički termin trebao značiti.

I predsjednik SDP-a Zoran Milanović sa svojim koalicijskim partnerima zamutio je i ono malo preostale socijalne pravde kojoj bi ljevica, kakva-takva, trebala težiti. Prije svega pristaše ljevičarskog pristupa politici trebali bi pozivati na ukidanje struktura koje smatraju odgovornim za iskorištavanje ekonomski neprivilegiranih dijelova stanovništva. Roderick Lang, američki utjecajni profesor s harvardskom diplomom, kratkim je rječima opisao program političke ljevice: “Briga o pravima radnika, protivljenje plutokraciji (obliku vladavine u državi, u kojoj je pravilo da imovina ili povećano materijalno bogatstvo legitimira vlast), zabrinutost oko feminizma i socijalna jednakost.” Milanović teško da je čitao Langa.

O ljevici i socijaldemokraciji u Hrvatskoj pokušalo se odgovoriti i na jednom od okruglih stolova na kojem su sudjelovali ugledni stručnjaci i analitičari za politička pitanja. “Ljevica bi trebala zastupati interese sirotinje, radnika, žena, zapostavljenih skupina društva”, objasnio je tom prigodom sociolog dr. Slaven Letica.

- Danas imamo klijentelizam na ljevici i desnici, danas i ljevičari i desničari u Hrvatskoj predstavljaju sami sebe - precizirao je tadašnji predsjednik Nacionalnog foruma Nikica Gabrić, dodavši: “Osnovni je problem u tome što ljevica ne štiti rad, temeljno pravo na rad. Ljevica u Hrvatskoj nikada nije shvatila da je najvažniji problem rad.”

Jedan od opsežnijih i konkretnijih radova o socijaldemokraciji u Hrvatskoj objavio je i znanstvenik Antun Vujić, inače i bivši SDP-ov ministar kulture, pa ga dijelom i prenosimo. Vujić naglašava: “Politika štednje jedini je odgovor koji od početka krize smišljaju europske vlade i nalaže Europska komisija, a podržavaju i socijaldemokrati. Dobro. Vjerojatno treba štedjeti. Ali na čemu? Odgovor nije trebalo čekati. Štedjeti - na obrazovanju, zdravstvu, plaćama, socijalnim pravima, radnim mjestima. Tu financijski neoliberalizam ne štedi ni onaj poduzetnički. Fleksibilizacija rada postala je eufemizam za otpuštanje radnika, ali i za zatvaranje poduzeća. Znamenito 'rezanje' srezalo je i poslodavce, od Španjolske do Hrvatske. I što je tu pomogla socijaldemokracija”, pita se Vujić, nastavivši: “Kada se ograničenjem kreditnog zaduživanja građana želi osigurati njihovo raspolaganje bar trećinom plaće (stvarno mizerno), i to je već antieuropski regulacijski pritisak na banke. Nisam 'gospodin Struka', ne znam pouzdano što bi te i takve mjere stvarno donijele. Kako će država na nešto prisiliti banke kada ne može natjerati ni poslodavce da isplaćuju plaće, pa je zaduživanje građana neizbježno. Ali, ovdje nije riječ o tome. Riječ je o tome da se odgonetne s koje strane vjetar puše. Konačna je alternativa uvijek unutar jednog od političkih krila politike štednje: 'rezanje plaća ili otpuštanje'; 'puna zaposlenost' ili 'zapošljavanje' - pa ti biraj, moj socijaldemokratu!... Medijska kontrola politike, naročito lijeve, svakodnevno ispunjava naslovnice hrvatskih novina. Kao da smo pod nekom vrstom socijalne i nacionalne okupacije. Poruke su: seljaci ne žele kopati, nego hoće poticaje, radnici hoće samo pravo da zabušavaju, poduzetnici ne mogu ništa jer samo plaćaju 'namete', liječnici ne liječe, nego uzimaju kuverte, profesori ne uče, nego prodaju ispite, studenti ne polažu ispite, nego hoće beskonačno plandovanje... Ima li izlaza? Kad ga i ne bi bilo, morali bi djelovati kao da ga ima. Socijaldemokracija se zaista treba radikalizirati na liniji obrane socijalnih prava, zaštite ugroženih, starih i mladih... Hrvatska socijaldemokracija morala bi početi okupljati širu lijevu frontu, a ta šira lijeva fronta morala bi shvatiti da nema spasa izvan matičnog socijalnog i demokratskog okupljanja”, zaključio je Vujić.

Bivši predsjednik Laburista Dragutin Lesar u jednom od intervjua izjavio je kako je “zadatak ljevice da se u ime građana suprotstavi apsolutnoj slobodi tržišta, da regulira i kontrolira financijski sektor koji je užasno utjecajan i može upropastiti ili spasiti gospodarstva država. Te stvari treba nazvati pravim imenom. A naravno da je onda glavni problem Hrvatske što nema proizvodnju. Jasno nam je valjda svima da rasta BDP-a nema bez proizvodnje”, zaključio je Lesar.

- Hrvatska politička scena je i nakon gotovo četvrt stoljeća višestranačja ideološki konfuzna i neprofilirana... Gledano ekonomski te u smislu radnih i socijalnih prava, apsurdno se pokazuje da je politika HDZ-ovih vlada bila više lijeva od SDP-ovih, koje su ukidale rodiljne naknade, kresale radnička prava i privatizirale naveliko... Dotad je odgovor na pitanje 'Gdje je danas ljevica u Hrvatskoj?' jednak onomu gdje je desnica. Nigdje - zaključuje Nino Raspudić.

Nakon svega na snagu je stupio i novi fenomen, a to je da se pomalo javljaju lijeve stranke koje nisu sljednice bivše Komunističke partije. Hoće li i one doživjeti sudbinu svakog “trećeg puta”, iako se takvima ne žele zvati, i hoće li uopće preživjeti, iako su te nove opcije antirežimske i skupljaju prosvjedne glasove birača. Doduše, neke od njih već su bile parlamentarne poput Hrvatskih laburista ili ORaH-a Mirele Holy, ali to je već druga priča, a danas je to i Živi zid. Iako se Živi zid ideološki ne smatra ljevicom, ipak se identificiraju s grčkom Syrizom. Za sebe kažu da su transideološka stranka, što god to značilo. Na lijevi kolosijek ubacila se i Kapovićeva Radnička fronta, koju bismo, prema stavovima, mogli deklarirati komunističkom strankom. Da o novoj lijevoj stranci povjesničara Dragana Markovine i ne govorimo.

Na kraju, može li se ipak u Hrvatskoj očekivati, i od koga, da se suprotstavi neoliberalnom konceptu koji i dalje dominira Europskom unijom te krene starim, dobro utabanim putom izvorne ljevice? Teško. Čak ni od SDP-a, koji je u prethodnih 25 godina preuzeo na sebe odveć velik teret kad je “uzurpirao” prostor ljevice u hrvatskom društvu. Zapravo je i SDP-u, ali i drugim koji se busaju u junačka ljevičarska srca, nužno potreban odmak od “crvene prošlosti”, odnosno riješiti se prtljage preostale iz komunističko-socijalističke ideologije te se u hodu preustrojiti i modernizirati poput drugih lijevih europskih stranaka. U tom slučaju za ljevicu ima budućnosti.

Damir GREGOROVIĆ/Darko JERKOVIĆ