Svi kandidati za novog šefa SDP-a najavljuju da stranci treba više demokratizacije i decentralizacije. Znači li to i povratak SDP-a - Socijaldemokratske partije - na izvorišta socijaldemokracije, jer mnogi analitičari tvrde kako je SDP odavno zaboravio na značenje i vrijednosti socijaldemokracije. Što nam o tome možete reći?
- Ključan problem SDP-a je to što je u toj stranci Zoran Milanović uspješno preuzeo svojevrsno “neprijateljsko preuzimanje”. Model “jedan član - jedan glas”, koji načelno demokratske stranke ne rabe u izboru predsjednika, omogućio mu je potiskivanje i marginalizaciju protivnika. Stranka ni na koji način nije štitila niti programska krila, niti specifičnosti pojedinih regionalnih organizacija. Demokratske se stranke brinu o tome da sva programska krila budu zastupljena u stranačkom vodstvu, da se u stranci vodi stalan društveni dijalog. Kod odabira kandidata na izborima, lokalne stranačke organizacije i konvencije stranke na razini izbornih jedinica moraju imati odlučujući utjecaj na sastavljanje stranačkih lista kandidata. Stranačka središnjica može tek pozvati na to da lokalne organizacije “još jednom promisle” o kandidatima, ali nikako ne može nametnuti kandidate, kao što je to Milanović sustavno činio. Stranku je zagušio sustav oligarhije koju je uspostavio Milanović, a tek treba vidjeti je li tu oligarhiju moguće efikasno demontirati istim izbornim modelom koji je omogućio njezino uspostavljanje.
Milanović je stranku posve oslobodio ozbiljne političke vizije i političkih vrednota, nikome nije bilo jasno zašto je on uopće član stranke koja se definira kao socijaldemokratska, i po čemu to on spada u suvremenu socijalnu demokraciju. Za razliku od prethodnog razdoblja, stranka je u vremenu dok ju je on vodio posve izgubila komunikaciju sa svojim prirodnim biračkom tijelom i partnerima u socijalnom sustavu.
Budući da je demokratski deficit Milanovićeve strukture posve očit, svi kandidati zalažu se za demokratizaciju stranke, pri čemu neki to čine iskreno, a neki “da zadovolje formu”, a oni koji bi htjeli vratiti sadržaj stranci, osim za više demokracije, zalažu se i za više “socijalnoga” ili više “socijalizma”.
Vezano uz prethodno pitanje - stoji li teza da je SDP u prethodnih 25 godina preuzeo na sebe odveć velik teret kad je “uzurpirao”, da tako kažem, prostor ljevice u hrvatskom društvu? Drugim riječima, je li se i koliko SDP kao stranka proistekla iz komunističko-socijalističke ideologije modernizirao poput drugih lijevih europskih stranaka ili po tom pitanju stranka nije učinila dovoljno?
- To što se hrvatska politička arena danas formirala kao arena s dvije dominantne političke stranke posljedica je lošeg izbornog modela. U takvim uvjetima SDP se mora oblikovati kao “umjerena ljevica” i boriti se za glasače u polju političkog centra. Mora računati na to da je centar najveće lovište, a da su glasači lijeve margine osuđeni glasati za “drugo najbolje rješenje” ili baciti svoj glas za stranku koja nema parlamentarnog potencijala.
U godinama nakon prve smjene vlasti (1990.) često se SDP u javnosti nazivalo postkomunističkom, a ne socijadlemokratskom strankom, pri čemu se implicitno mislilo da se zapravo radi o “konzervativnoj” opciji u tranzicijskim uvjetima. U vrijeme dok ju je vodio Ivica Račan, međutim, ta se stranka iznutra bila bitno demokratizirala, stasala je generacija političara koji nisu bili opterećeni “zaštitom socijalističke baštine”, a važna promjena bila je i činjenica da se 1994. Socijademokratska stranka Hrvatske, koju je vodio Antun Vujić, udružila sa SDP-om. SDSH je bio nekomunistička stranka, nastala u vrijeme otvaranja političkog pluralizma 1989.-90. godine, a na prvim je izborima bio dio Koalicije narodnog sporazuma. Neki od vodećih ljudi SDSH-a, poput Vujića ili Željke Antunović, bitno su utjecali na kreiranje politika SDP-a, u vrijeme dok je Račan vodio tu stranku.
Kakva je sadašnjost i budućnost hrvatske ljevice? Naravno, sa SDP-om kao predvodnikom, ali i s drugima. Vidimo kako povjesničar Dragan Markovina utemeljuje novu lijevu stranku, a tu su i Radnička fronta, “ostatci”, da tako kažem, ORaH-a, neke druge lijeve opcije...
- Tako dugo dok je na snazi sadašnji izborni zakon, mislim da nema nikakve šanse za formiranje parlamentarne opcije koja bi bila lijevo od SDP-a, i koja bi mogla trajati više od jednog izbornog ciklusa. SDP-u ne smeta izvanparlamentarna “konkurencija” na lijevom boku, a ne čini se izglednim da bi se neka nova lijeva stranka mogla stabilizirati kao njihova ozbiljna konkurencija. To nije uspjelo ni dobro zamišljenom projektu Laburističke stranke, koji se ugasio nakon što je Dragutin Lesar povukao konzekvencu prvog stranačkog izbornog poraza i napustio vodstvo stranke. Iako su pred dvije-tri godine bili relevantna snaga i u javnosti i u parlamentu, u međuvremenu su posve “ispali s radara”, pa ih ni vi ne spominjete među malim lijevim strankama u političkoj areni.
Slažete li se s tezom da je HDZ koristio (ili još koristi) neke od lijevih (i SDP-ovih) socijalnih programa za svoje ciljeve, pragmatično i sa svrhom, pa je i to svojevrsna igra duplog pasa ljevice i desnice u Hrvatskoj?
- Ne, HDZ se koristi dijelom političke ponude kršćansko-demokratskih stranaka, koje imaju snažan socijalni aspekt. Međutim, njihova “lijeva” politika izvire iz kršćanskog socijalnog nauka, ona je element politike solidarnosti u društvu. Nasuprot tome socijaldemokrati su uvjereni da kapitalizam sam po sebi nužno stvara socijalne nepravde, a da, budući da revolucija nije produktivna, država treba biti ta koja će redistribuirati dobra u korist slabijih i tako ispravljati ugrađenu nepravdu “kapital odnosa”.
Može li se SDP s novim predsjednikom, ma tko on bio, vratiti na vlast za četiri godine, i o čemu to ovisi?
- Odgovor na ovo pitanje bio bi svojevrsno gatanje. Društvo je previše složen sustav da bi se moglo donositi vjerodostojne prognoze političkih odnosa za godinu dana, a kamoli za četiri. Na ovo pitanje moguće je odgovoriti samo na rubu šale: dosad je bio uspostavljen obrazac smjenjivanja na vlasti, u kojem je HDZ vlast obnašao u dva uzastopna mandata, a nakon toga SDP u jednom. Po tom obrascu, u SDP-u bi mogli još pričekati koju godinu da se vrate na vlast. Ono što je, međutim, sigurno, to je da SDP ima solidnu društvenu nišu, i da je izvjesno da se ta stranka neće niti raspasti zbog unutarnjih sukoba, niti će bitno izgubiti tu nišu i svoje tradicionalne glasače. Unatoč tome što je Milanović čak i neodgovornije vodio politiku negoli nekadašnji mađarski premijer i šef socijalističke stranke Ferenc Gyurcsány, SDP-u ne prijeti marginalizacija kakva se dogodila mađarskim socijalistima. (D.J.)
VEDRAN HORVAT:
Obraćanje većini neprivilegiranih
- Ljevica je u nas još jednom, i to ne govorim kao kritiku, nespremna dočekala (prijevremene) izbore... Ljevica svakako treba poduzeti nekoliko međusobno povezanih pothvata. Prvi se tiče imperativa obraćanja većini, dakle ukupnom društvu, a ne samo malom broju simpatizera i istomišljenika jer se pitanja na koja treba odgovoriti tiču velike većine neprivilegiranih, a ne tek neke irelevantne manjine. Dok na identitetskoj liniji ljevica može biti jedino antifašistička i sekularna, potrebno je u sljedećem razdoblju mnogo jasnije određenje oko tema gospodarskog rasta, produktivizma, industrijske politike, zdravstva, obrazovanja, rada i stanovanja. Ne bi bilo prigodno reći da ljevica treba izići iz svoje zone udobnosti, jer ona ne živi nimalo udobno, ali bi bilo potrebno izići hrabrije i otvorenije u političko polje. Veća prisutnost na ulici, otvaranje raznih diskusija, kao i direktni kontakt s građanima nužni su da postane vidljivija. Nadalje, ljevica treba svoje prve, makar i male, pobjede. One su možda moguće kroz iduće lokalne izbore, gdje se mogu steći i prva iskustva, kao i neki resursi, pa zbog toga mislim da odatle treba početi. Ako želimo dugoročnu i izdržljivu političku platformu, do organskog rasta i širenja ljevice može doći jedino “odozdo”. Osim radnika i visokobrazovanih, koji se čine kao logični adresati, svakako je tu velik broj nezaposlenih s kojima treba početi kvalitetno komunicirati te stvarati alternativne i solidarne programe koji im mogu pomoći u životnim situacijama. Ne vidim previše problema u tome da naspram postojećih političkih aktera (Most, Živi zid) takva politička platforma osigura neku novu i dodatnu vrijednost. Na kraju, osnovni program ljevice mora biti podržan jasnom idejom o sistemskoj promjeni i baziran na otporu spram daljnjeg pogoršavanja životnih uvjeta, kako zbog pogrešnih odluka domaćih političara, tako i zbog sistemskih posljedica izazvanih neoliberalnom tržišnom ekspanzijom. Ljevica u tom smislu mora što prije formirati svoje prve prijedloge i odgovore - mišljenja je sociolog Vedran Horvat.(D.G.)
HRVOJE KLASIĆ
Jaka ljevica garant je demokratizacije
Pred SDP-om su izbori za novog predsjednika stranke, a svi koji su se kandidirali najavljuju više demokratizacije, decentralizacije, ali i socijaldemokracije u “novom” SDP-u bez Milanovića. Kako to komentirate?
- Demokratizacija i decentralizacija nisu pojmovi koji su vezani isključivo uz socijaldemokraciju, pa ni uz socijaldemokratske partije. Ti termini trebali bi biti conditio sine qua non svakog društva koje svoj razvoj temelji na toleranciji, građanskim i ljudskim slobodama i poštovanju različitosti. Naravno, stanje u društvu u uzročno je posljedičnoj vezi sa stanjem u strankama jer su one ne jedini, ali vjerojatno ključan čimbenik u razvoju društva. S obzirom na “starost” naših političkih stranaka, nije ni čudno da ni one koje u svom nazivu imaju “demokraciju” često nisu potpuno svjesne što taj pojam sve podrazumijeva.
Koliko se SDP kao stranka proistekla iz komunističko-socijalističke ideologije modernizirao poput drugih lijevih europskih stranaka?
- Uz SDP u posljednjih 25 godina u Hrvatskoj je djelovalo nekoliko lijevih političkih stranaka. Naravno, SDP je daleko najveća i najutjecajnija. Što se tiče nasljeđa, kao i u većini istočnoeuropskih zemalja, i kod nas je socijaldemokratska partija nasljednik komunističke. Međutim, to nasljeđe se ni u istočnoeuropskom, a posebno u hrvatskom (ili slovenskom) slučaju nije pokazalo kao teret. Naprotiv, rezultati izbora i rejting lijevih stranaka pokazuju da dio javnosti upravo u nekim aspektima prošlog sistema vidi prednosti kojih danas nema. Osim toga, činjenica je da svi članovi SDP-a nisu bili članovi Saveza komunista, kao i da su brojni bivši komunisti u procesu tranzicije postali članovi novoosnovanih političkih stranaka, uključujući i one desnog ideološkog predznaka. Gledajući generalno, mislim da je SDP, posebno na čelu s Ivicom Račanom, učinio puno na demokratizaciji ne samo stranke nego i hrvatskog društva u cjelini.
Kad se sve uzme u obzir, kakva je budućnost hrvatske ljevice, uključujući naravno i SDP s novim šefom stranke? Kakve su šanse drugih lijevih opcija u RH?
- Svi izbori dosad pokazuju da hrvatsko biračko tijelo ipak više naginje udesno nego ulijevo. Međutim, isto tako pokazuje se da je jaka i stabilna ljevica garant demokratizacije i modernizacije društva. Ako se prisjetimo prvih deset godina neovisne Hrvatske, posebno perioda nakon završetka rata, bili smo svjedoci da prevelika moć u rukama jedne (desne) stranke i jednog čovjeka mogu znatno usporiti ove procese. Volio bih kada bi bilo više jačih lijevih političkih igrača, osim SDP-a, ali, iskreno, nisam siguran da je hrvatsko društvo još uvijek spremno na to. Dok je god nacionalno ispred socijalnog, dok god društvo više mogu mobilizirati teme iz hrvatske povijesti, dok još uvijek imamo potrebu jedni druge prozivati manjim ili većim Hrvatima, bojim se da “male” lijeve stranke nemaju puno šanse.
Ima li ili nema bitnijih razlika između desne i lijeve opcije, odnosno HDZ-a i SDP-a?
- HDZ se nažalost i 25 godina od svog nastanka nije uspio transformirati iz pokreta u stranku. To se najbolje vidi u predizbornim kampanjama, ali i u istupima pojedinih političara. Godine 2016. mnogi se od njih i dalje bore protiv Jugoslavije, komunizma, Udbe, mjere veličinu hrvatstva itd. Kada bi pitali većinu birača, ali i članova HDZ-a, što oni podrazumijevaju pod demokršćanskim principima, vjerujem da bi ih malo znalo odgovoriti. Ono po čemu se HDZ i SDP razlikuju najvećim se dijelom odnosi na hrvatsku prošlost, ne i budućnost. Kad na dnevni red dođu vanjska politika, gospodarstvo, porezi, zapošljavanja... postane jasno da ključnih razlika u politikama ustvari nema. Posebno ne na način kako je to vidljivo između europskih lijevih i desnih stranaka. Osim toga, HDZ je i nastao kao konglomerat (bivših) komunista, “nacionalista”, liberalnih demokrata, što je onda vidljivo i u samoj programskoj politici.
Može li novi predsjednik, ma tko on bio, vratiti SDP na vlast za četiri godine?
- Osobno mislim da je to teško moguće. Jer HDZ i SDP mogu uvijek biti tu negdje po rejtingu, ali će među onim manjim strankama koje su potrebne za formiranje vlasti uvijek prevladavati stranke s desnog spektra, tj. one spremnije na koaliciju s HDZ-om. Osim toga, mislim da za razliku od nekih njegovih prethodnika Andrej Plenković neće napraviti katastrofalne pogreške koje bi znatno naštetile ugledu HDZ-a. Onog trenutka kada većina u društvu shvati da opasnosti od Jugoslavije i komunizma više nema, da je Domovinski rat završen i da hrvatska neovisnost nije upitna, možda će i neke druge vrijednosti u društvu postati argumentima glasanja za neku opciju ili protiv nje. Tek tada će hrvatska ljevica imati ozbiljne šanse za preuzimanje vlasti - kaže dr. sc. Hrvoje Klasić, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.(D.J.)
DAVORKO VIDOVIĆ (SDP)
Ljevica je pred novim izazovima, na koje još uvijek traži odgovore
Demokratizacija i decentralizacija samo su dio nužnih procesa koji mogu pridonijeti povratku istinskog demokratskog karaktera SDP-a, koji je proteklih godina bio zaustavljen pa i unazađen autokratskim tendencijama u vođenju stranke, gdje su se osim predsjednika, koji je “prekrio” cjelokupni prostor odlučivanja svi ostali organi koji su formalno djelovali, povukli i funkcionirali kao tijela pukog potvrđivanja odluka nekolicine.
Time je izgubljena kreativna i politička snaga koju potencijalno sadrži SDP kao ključna i najveća stranka hrvatskog lijevog centra. No, jednak je ili još veći problem bio otklizavanje SDP-a u vrijednosno-ideološkom smislu prema pragmatičnom provizoriju, koji je doveo do zbunjenosti naših glasača i njihova odustajanja od podrške stranci. Rezultati izbora pokazuju gubitak više od 350.000 glasova od 2011. i preuzimanja vlasti.
- SDP se već na svome početku snažno emancipirao od bilo kakvih natruha komunističke ideologije, kao dominantne ideologije ljevice u prošlom sustavu i pozicionirao se kao jasno programski definirana ljevica socijaldemokratskog tipa. Taj je posao obavljen, na samome početku. Neki će reći da je ta emancipacija bila i previše radikalna. Istina je da smo već 1994. i prije pojave 'trećeg puta' što su poslije reprezentirali Tony Blair i Gerhard Schroeder, u našem programu istaknuli mnoge političke stavove karakteristične upravo za te, u to vrijeme, nadolazeće ideje. Budućnost je pokazala da su te promjene dovele na vlast socijaldemokrate i u Hrvatskoj, i u Njemačkoj, i u Velikoj Britaniji, ali i nekim drugim državama Europe. No koncept 'trećeg puta' izgubio je svoju privlačnu snagu, naročito pred nastupajućim neoliberalnim konceptima. Socijaldemokratska se ljevica našla pred novim izazovima, na koje još uvijek traži odgovore, što je pomoglo pojavi nekih drugih lijevih alternativnih pokreta, s nešto radikalnijim zahtjevima prema povratku starim, lijevim, socijalističkim idejama. Traganje za novim, efikasnijim političkim izričajima traje, a ogleda se i u pojavama sve većih frakcijskih podjela unutar stranaka socijaldemokracije, upravo na tom tragu. Pobjeda Corbina u Laburističkoj stranci, ohrabruje i druge “tvrđe” ljevičare diljem socijaldemokratskih stranaka Europe. Hrvatski SDP nije u tome iznimka, što se naročito vidi i u aktualnoj izbornoj utrci za predsjednika SDP-a.
- Hrvatska ljevica svakako ima budućnost, jer su dosadašnji izbori pokazali birački “bazen” od oko milijun i 300 tisuća ljudi, što je dostatno za pobjedu. Središnje je pitanje kako zadobiti povjerenje tih ljudi? SDP ima dominantnu ulogu i još se uvijek percipira kao stožerna lijeva stranka, i smatram da ga najave novih lijevih stranaka ne mogu ugroziti kao središnju stranku ljevice. Naravno, pod uvjetom da svoje političko djelovanje podesi tako da što jasnije artikulira interese 'slabijih' u društvu - manjinskih skupina, proizvodnog radništva, prekarnih radnika, nezaposlenih radnika, kognitivnih radnika, umirovljenika, mladih ljudi i mladih obitelji, i da te interese oblikuje u suvisle i provedive politike. To je izazov i nije nemoguća misija. Kao što smo devedesetih prepoznali trendove i izrasli u veliku stranku, tako i sada SDP ima prigodu preuzeti čak i pomalo avangardnu ulogu u europskoj socijaldemokraciji. Preduvjet za to je izbor novog demokratskog vodstva koje će imati okupljajuću i mobilizatorsku snagu i koje će uspostaviti prekinutu komunikaciju prema društvu. Takvo vodstvo potrebno je SDP-u, ali još više Hrvatskoj i ja se nadam da ćemo ga i izabrati i već za četiri godine biti uvjerljivija alternativa za hrvatske građane.
- HDZ je uvijek bio izrazito desna i konzervativna stranka. Ono što neki kod njih prepoznaju kao 'socijalne programe' zapravo su bile naplavine populističkih mjera kojima se korumpiralo biračko tijelo, a ne suvisla socijalna politika. Od tog populizma nikome u Hrvatskoj nije bolje. Pogledajte kako žive umirovljenici, 330 tisuća blokiranih i zaduženih ljudi - zaključuje Davorko Vidović, član Predsjedništva SDP-a.(D.J.)
IVO BANAC
Gubitak svake političke legitimnosti
O problemima hrvatske ljevice, njezinoj sadašnjosti i budućnosti, uključujući i aktualne izbore za novog predsjednika SDP-a, razgovarali smo s našim uglednim povjesničarem, Mk prof. dr. sc. Ivom Bancem.
- Hrvatska ljevica dijeli sudbinu ukupne europske ljevice. Ona jednostavno danas nije relevantna jer nema odgovore ni na jedno od važnih društveno-političkih pitanja. Drugim riječima, ljevica nema što ponuditi, pa čak ne pokazuje napore da bi nešto u tom smislu uopće poduzela. Kao što je Eduard Bernstein primijetio još 1897.-98., socijalizam je uvijek dvojio između Marxovih utopijskih predviđanja o neizbježnom krahu kapitalizma i mogućnosti da se radničkim masama ponude plodovi reforme kapitalističkog sustava. Bernstein je zaključio da je Marx bio u krivu glede pauperizacije radnika i propadanja srednjih posjednika, štoviše, da kapitalizam može poboljšati radnički standard te izbjeći niz cikličnih nedostataka koji su mu se pripisivali. Sa stajališta praktične politike to je za njega značilo da revolucija nije potrebna te da je sindikalna i parlamentarna borba najbolji način da se dođe do pravednijeg društva.
Unatoč osudama zbog bernsteinovskog revizionizma, koje su pljuštale ne samo sa strane lenjinske ljevice, Bernstein je nedvojbeno bio u pravu. Reformni socijalizam, ili ako hoćete socijaldemokracija, bio je mnogo uspješniji od lenjinskog komunizma u ostvarivanju društva obilja u nizu industrijskih (kapitalističkih) zemalja zapadne Europe, Sjeverne Amerike i istočne Azije. Štoviše, bez obzira na histerične osude “neoliberalizma”, što je ništa do šifrirana zamjenica za kapitalizam, danas je svijet bogatiji i pravedniji nego ikad prije. Najnoviji pokazatelji iz SAD-a govore da je tijekom proteklih nekoliko godina siromaštvo u opadanju u svim društvenim skupinama, posebno kad je riječ o najsiromašnijima Afroamerikancima i Hispancima, koji predstavljaju 45 posto stanovništva ispod crte siromaštva, dakle, s obiteljskim godišnjim primanjima ispod 24.000 američkih dolara (165.240 kuna), s tim što se obitelj statistički računa kao zajednica četiriju osoba. Razlog tomu nisu samo reformni državni programi (socijalna pomoć, porezni krediti, bonovi za prehranu) nego i činjenica da je u proteklih nekoliko godina, nakon popuštanja gospodarske krize, došlo do stvaranja 2,9 milijuna novih radnih mjesta. U takvim okolnostima, uređene pravne države, s prostorom za realizaciju niza posebnih interesa, kapitalizam ne samo da nije prepreka nego je zapravo najbolji izlaz iz siromaštva.
- Ljevica koja ignorira dostignuća kapitalizma, pravne države i društvenog mira, koja traži prečice u uklanjanju socijalnih nejednakosti, u ovim okolnostima nema što tražiti. Zato je izuzetno nerazumno optuživati vodstvo hrvatskog SDP-a da je nedovoljno lijevo i zapravo ekonomski 'liberalno'. Svako skretanje prema utopijskom revolucionarstvu bilo bi zapravo put u izvanparlamentarno sektaštvo. Ne vjerujem da se SDP želi naći u poziciji neke studentske “avangardne” kadrovske partije, u kojoj se stranački život iscrpljuje čitanjem Lenjinovih djela i povremenim bučnim demonstracijama oko niza za obične ljude prilično ezoteričnih traženja. S druge strane, ustrajati na platformi reformi znači ulaz u prostor gdje je ponuda široka. I druge stranke, centrističke, čak konzervativne, i te kako nude društveni napredak, a da se uopće ne opterećuju tipično ljevičarskim dvojbama između revolucije i reforme.
- Što se samog SDP-a tiče, on je proizvod evolucije komunističke ljevice. Razlog tomu je činjenica da je hrvatska socijademokracija u međuraću izgubila bitku protiv lenjinizma, velikim dijelom zato što se našla na pozicijama unitarističkog jugoslavenstva, čak jugorojalizma, te nije mogla parirati komunističkom programu u nacionalnom pitanju. Jednom na vlasti, komunisti su pored niza drugih manjkavosti, koje su uvijek imanentne diktaturi, pokazali sve slabosti i svog nacionalnog programa. To je bio dodatni razlog za njihov gubitak vlasti kao i dugoročan gubitak svake političke legitimnosti. Nažalost, u hrvatskom društvu, u kojemu su visoko zastupljena egalitaristička načela, pa su razlike između ljevice i desnice u društvenim pitanjima često dvojbene, postoje duboke razlike na liniji hrvatstvo-antihrvatstvo. Svaki put kad ljevica pod plaštom internacionalizma zaigra na 'jugoslovenstvujušču' kartu, ona stvara prostor za duboke političke sukobe. Jednako tako, svaki put kad ljevica ignorira zločine komunizma te se uljulja u široko zastupljenoj fantaziji da su samo fašisti krvoločni, prostor sukoba se nepovratno širi. SDP bi dobro učinio kad bi se oslobodio halucinogenih utjecaja raznih jugonostalgičara, posebno u kulturi, jer društveni snobizam je uvijek ekskluzivan te nikad ne ide ruku pod ruku s interesima širokih slojeva koji, opet, svojom logikom, ostaju svoji i nacionalni. (D.J.)