Danas, 14. listopada, u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku gostovat će novosadski sastav Garavi sokak, u organizaciji osječke Agencije Golf. Premda prilično popularni s ove i one strane Dunava, ovo će im biti prvi koncert u Hrvatskoj nakon osnivanja daleke 1989. godine.

Prošlotjednu neuobičajenu konferenciju za novinare, kada su nekoliko pjesama odsvirali na osječkoj kompi, iskoristili smo za kratak razgovor s Branislavom Banetom Krstićem, alfom i omegom Garavog sokaka.

Kako je moguće da vam je ovo prvi koncert u Hrvatskoj, u punih 27 godina karijere?

- Iskreno, ne znam ni sam. Istina, imali smo nekih par nastupa na nekim privatnim zabavama, ali oni se ne mogu nazvati koncertima. Ovo nam je praktički prvi pravi ozbiljni koncert. Vjerojatno jer dugo vremena možda nije bilo zgodno, a onda se to odužilo... Imali smo pozive u nekoliko navrata, ali to se nije realiziralo. Nije Hrvatska jedina – mi iz ostalih zemalja s prostora ex Jugoslavije dosad nismo dobili pozive koji bi bili dovoljni da organiziramo neke ozbiljne koncerte. Tako, na primjer, nikada nismo svirali ni u Crnoj Gori, ni u Makedoniji, ni u Sloveniji... Ni u BiH, osim Republike Srpske. No, ta činjenica opisuje Garavi sokak onako kako je meni želja: kao bend koji koncentraciju i tržište više stavlja na pjesmu nego na karijeru.

Je li vam žao što ranije niste došli u Hrvatsku i Osijek gdje imate solidan broj fanova?

- I jest i nije. Mi, recimo, nikada nismo imali menadžera. Smatrali smo da će pjesme same otvoriti vrata. Možda malo sporije i malo tiše, ali, eto, na kraju se dogodilo. Zato valjda nemam osjećaj da dolazimo prekasno. Ima lijepa mađarska narodna poslovica koja kaže: Za dobre stvari nikad nije kasno. Prema mom mišljenju, dolazimo upravo kad treba. U karijeri smo odsvirali više od 1200 - 1300 koncerata i sa sobom u cekeru nosimo tu energiju i kilometražu. Sigurno će biti zanimljivo i nama i publici. Mi smo, što se tiče Hrvatske, u mladom stadiju. Kada navršite 50 godina, sve stvari događaju vam se praktički u drugom poluvremenu. Mi u Hrvatskoj igramo prvo poluvrijeme i značajno nam je da imamo takvu opciju. To nas oplemenjuje.

Garavi sokak zapravo nema stalnu postavu, zar ne?

- Točno. Od originalne postave ostao sam ja kao frontman i autor pjesama te gospodin Milan Trifunović. Jednostavno, svirači dolaze i prolaze, nema ni jednog drugog razloga. Može se reći da je Garavi sokak kantautorski bend, kao što ga, recimo, imaju i Đole Balašević i Zvonko Bogdan. Zanimljivo je da je Sokak zapravo rođen u Zagrebu, u studiju tadašnjeg Jugotona, a veliku ulogu odigrao je producent Siniša Škarica. Ovih dana to je zaokruženo izdavanjem dvostrukog best of albuma s 40 hitova iz cijele karijere. On će biti okosnica i osječkog koncerta koji smo namjerno stavili u kazalište, gdje ćemo imati prisniji kontakt s publikom.

Vaši slušatelji kažu kako iz vaših pjesama izbija upravo panonska ravnica.

- Sigurno je tako. Još je Johnny Štulić pametno rekao: “Ono si u što gledaš.” Tako je i kod mene. Ravnica je jednostavna geometrijski, ali je suštinski kompleksna. Eto, i ravnica i more su zapravo geometrijski slične, ravna crte na horizontu, no razlikuju se. Ravnica stvara neke autentične ljude koji u tom velikom prostranstvu žive neke pojedinačne sudbine i stvaraju pojedinačne mikrosvjetove. Salaš je arhetipski primjer. Ja to pokušavam opjevati i u veselim i u sjetnim pjesmama.

Otkrijte nam neke skorašnje aktivnosti Garavog sokaka, nakon slavonske miniturneje?

- Garavi sokak dosad je snimio deset albuma i nekako smo zaokružili tu priču. Prije nego što počnem pisati neke nove odrasle pjesme za Sokak, trenutno mi je preokupacija i velik izazov snimiti prvi dječji album. Odsvirat će ga, naravno, Garavi sokak, a s nama će pjevati i Dečji hor Radio-televizije Srbije. Radni naslov je “Garavi sokak – pesme za malu i veliku decu”. Drugi mi je povod što imam dvoipolgodišnjeg sina, svakog dana gledam kako raste, popunjavam isječke iz svojeg djetinjstva i teme koje ga zanimaju pretačem u glazbu.

Mnogi često kažu kako vas, Zvonka Bogdana i Đorđa Balaševića smatraju nekim vodećim “vojvođanskim glazbenim trojstvom“. Kako to komentirate?

- Mogu samo reći da mi je velika čast što me svrstavaju uz njih dvojicu, što me uopće smatraju dijelom tog trilinga. Još uvijek ne mogu prihvatiti da sam ravnopravan član... Za mene je Zvonko paradigma ravnice, a Đole je također posebna kategorija. Mislim da sva trojica imamo svoj senzibilitet i svoje zasebne naočale i optiku za slikanje svijeta, ali da smo opet dio tog vojvođanskog, panonskog, ravničarskog identiteta.