Morska bolest. Nikada mi u životu nije bilo tako loše! Moderni katamaran El Splendor (u prijevodu na hrvatski - sjaj), četiri je sata jurio olujnom prometnicom zvanom Karipsko more prema kolumbijskim draguljima Providenciji i Santa Catalini, a meni se u želucu okretao čitav svijet.

Morska bolest, ili bolest putovanja, javlja se jer oči govore mozgu da se krećemo, ali istovremeno mozak dobiva impulse da stojimo na mjestu. Nisam bio jedini putnik kojem su svakih deset minuta donosili mutnobijelu vrećicu. I ništa se ne bi dogodilo da sam popio tabletu koju su mi besplatno nudili prilikom kupnje povratne karte za katamaran koja je koštala, ne baš za kolumbijske pojmove, malih 600 kuna. Tabletu sam glatko odbio jer dotad nikada nisam plovio katamaranom oko kojeg su plesali valovi i do pet metara visine pomislivši da se to događa samo drugima.

No sve sam te muke zaboravio i naglo ozdravio kada sam zakoračio na kopno ugledavši pravi tropski raj. Tajanstvene tirkizne plaže, uličice pune ljudi, palme s kojih su visjeli golemi kokosi te neregistrirane skutere s nekoliko suvozačica. Isla de Providencia i Santa Catalina otoci su koji zajedno s otokom San Andrés pripadaju Kolumbiji i zasebna su administrativna “tax free” oaza. Za razliku od potonjeg, prema popisu iz 1997., imaju 5000 stanovnika i nalaze se u južnom dijelu Karipskog mora, u blizini Kostarike i Nikarague. Otok Providencia proteže se na sedam kilometara dužine te četiri kilometra širine, a San Andrés je udaljen 90 kilometara južno. Zahvaljujući udaljenosti i veličini otoka te gotovo nikakavim zrakoplovnim linijima prema vanjskom svijetu, otoci su puni netaknute prirode, prekrasnih plaža s bijelim pijeskom bez turista, brdovitih šuma palmi te kristalno čiste vode. Na otoku postoji zračna luka koja je čarterom povezana sa San Andrésom te izravnim letom s Panamom, a riječ je o nekoliko letova tjedno. Pokušao sam izbjeći katamaran, jer zrakoplovna karta košta prilično isto, ali nije bilo slobodnih mjesta u tom “poljoprivrednom” avionu!

I pustolovina je počela. U početku se u glavnom gradu Providencije Santa Isabelu okrijepih domaćim rumom, kažu domaćini da pomaže nakon valova. Istoga sam dana za četrdesetak kuna dnevno iznajmio skuter (s punim spremnikom uključenim u cijenu), kako bih se lakše mogao kretati otocima i zlatnim plažama. Prvi dojam otoka bio je zbunjujući, ali izuzetno pozitivan i opušten. Ljudi su na ulici glasno govorili (karakteristično za Kolumbiju), plesali i lizali sladoled, i na otoku je bilo svega nekoliko turista. Inače ples i pjesma igraju važnu ulogu u kulturi na Karibima. To nije teško provjeriti, jer svi stranci pri ulasku na otok moraju pokazati svoju “turističku kartu”, dokaz da su platili pristojbu, jer bez toga nitko ne može ući. Pravila su izuzetno stroga, a upravo zbog toga na otoku nema mnogo turista i priroda je stvarno iskonska.

Skuteri su oko mene letjeli, a na njima se vozilo i po nekoliko žena, ili pak cijela obitelj - mama, tata i kćerka! Automobili se ne moraju registrirati pa su otočani oslobođeni noćnih mora prilikom odlaska u stanice za tehnički pregled automobila i plaćanja zraka, vjetra i cestarina. Nekoliko trgovinica u Santa Isabelu bile su pravo olakšanje za oči i novčanik. Kilogram manga prodavao se za nekoliko kuna, baš kao i banane te ostalo domaće voće. Većina proizvoda, što me posebno fasciniralo, bilo je iz SAD-a i s cijenama bez poreza, što je otok činilo nevjerojatno jeftinim. Prilikom ulaska u jedini hotel na Providenciji (50 kuna dnevno/noćenje) u samom središtu tik do Gradske kuće, dočekala me kao iznenađenje stara gazdarica i nekoliko mlađahnih sobarica, prostrana soba s velikim bračnim krevetom u kojeg stane više osoba te golema kupaonica kakva se vidi samo u američkim filmovima u apartmanima na vrhu nebodera. Bez uključene klime život je tu nemoguć, pa sam klimu “okrenuo” na najjače, neka se ohladi do navečer, pozdravio svoju tamnoputu sobaricu koja je uzvratila češkim osmijehom i krenuo na plažu. A prije toga do famoznog bankomata kojih su na otoku čak dva, uz dvije poslovnice kolumbijskih banaka.

Bankomati uglavnom ne rade, a klijenti i po nekoliko sati čekaju ispred da se telefonska prekomorska veza opet uspostavi. Kada sam odlučio podići novac hrvatskom karticom, bankomat je zelenim svjetlom signalizirao da je on-line, ali mi nije dao mogućnost podići više od 700 kuna, jer valjda nije imao mnogo gotovine - što mi je na otoku za nekoliko dana bilo prilično dovoljno. Inače, na otoku se kao valuta priznaju samo kolumbijski peso i američki dolar, a eure možete okačiti mačku o rep.

Na otoku postoji nekoliko crkava, uglavnom katoličkih i baptističkih i moglo bi se reći da je lokalno stanovništvo prilično religiozno. Tome svjedoče i brojni kipovi Majci Božjoj diljem otoka i lijepo uređene bogomolje pune cvijeća. A ono po čemu se tropski raj razlikuje od svih rajeva jesu svježi sokovi, svježa riba i mirisna riža s kokosom. Postoji i jedan specijalitet koji mi se baš i nije isprobavao, a zove se rondon. Sastoji se od svinjskog repa, ribe i puževa! Možda neki drugi put, mirisna riža mi je više odgovarala uz pola litre najfinijeg ruma kojeg kao iz gusarskih vremena s Jamajke dovoze u bačvama i koji na licu izaziva češki osmijeh. Tako kažu!

A sada malo o plažama. Zamislite najfiniji bijeli pijesak s tirkiznom bojom mora. Da, da. Ovdje su idealne plaže i razvitak otoka je strogo kontroliran. To znači da oko plaža ne mogu niknuti zgrade i kuće - nego samo palme s kokosima, mangova šuma i stabla manga. I nitko vas za vrijeme kupanja ili sunčanja neće uznemiravati, čut ćete samo tišinu i šum mora. A ako baš plivate u mirnim vodama, možda bi vas mogla šokirati velika kornjača. Bez straha, ništa vam neće. Noćna kupanja također su popularna, jer je uvijek toplo, a kako se drukčije kupati noću nego bez odjeće. Nebo je bilo puno zvijezda i to su bila jedina svjetla koja sam vidio!

Posebno me se dojmila plaža Playa Manzanillo, najpoznatija je i najljepša, dugačka 300 metara i na sjeveroistočnoj strani Providencije. Uz plažu se nalazi Rolands Roots Bar u kojem sam se krijepio koktelima i slušao reggae do duboko u noć.

Plaža na jugozapadu otoka nalazi se u zaljevu Bahia Sur Oeste i ona je najduža. Tu se nalazi nekoliko hotelčića, restorančića i poznata je po održavanju subotnjih konjskih utrka. Tako sam i svjedočio pobjedi jahača Maurizia kojeg sam na konju i ovjekovječio svojim fotoaparatom. Tu sam se fotografirao i s djevojkama koje su došle gledati konjske trke, bile su ljubazne, rado pričale i pozvale me na kavu.

Okupati se može i na plažama Fresh Water Bay i Maracaibo, koja je poznata po prekrasnom okolišu. Tu se nalazi i McBean laguna s nacionalnim parkom u kojem je najljepše ronjenje i vožnja kanuom. Na istočnoj obali otoka vikendicu je sagradio i Juan Pablo Montoya, kolumbijski vozač formule 1, i otočani kažu da se tu često odmara i troši teško zarađene dolare.

A sada prava poslastica. Poseban doživljaj je izlet na otočić Santa Catalina kojeg s Providencijom povezuje dugački drveni most koji se zove “Most ljubavnika”. Nije teško pogoditi zašto, skriven je od očiju javnosti, posebice noću i vraški romantičan! Baš ono što ljubavnici trebaju, mrak i romantiku i nešto za nasloniti se.

Još je tu nekoliko manjih plaža (najpoznatija je Fort Bay), koje se nalaze u skrivenim uvalama, a do nekih je moguće doći samo čamcem zbog strmih litica (Crvena plaža).

Za obilazak otoka pješice uzeo sam si cijelo popodne. Tako sam usput vidio stanište rakova, bezbroj stabala manga i hljebnog drveta. Kušati mango ispod drveta na kojem je rastao pravi je doživljaj. I boja je drukčija nego na polici naših supermarketa, a o okusu ne vrijedi niti raspravljati. Prava raskoš. Ono što mi je opet zadavalo male glavobolje bile su moje prijateljice iguane. Kao da vole mango. I kad sam muhavajući se otokom ispod drveta spazio najljepši plod manga na svijetu, tik do njega je zasjela poveća iguana. A ništa, poslužio sam se starim lovačkim trikom, malo se odmaknuo i slučajno je lagano pogodio drugim mangom. Pobjegla je glavom bez obzira, a meni su se nedugo nakon toga usnama cijedili sokovi jedne od najfinije vrste voća na svijetu.

Uska staza planinska vodi otokom prema Morganovoj glavi. Tako se zove stijena koja je dobila ima po kapetanu Henryju Morganu, poznatom gusaru, prema kojem je i rum dobio ime. Otocima kola legenda da je svoje golemo blago Morgan skrio upravo na Santa Catalini, a davnim vremenima obrane od gusara svjedoče i muzejski topovi koji gledaju na sve četiri strane svijeta. Blago još nitko nije našao, a kad će, ne zna se! Dok sam obišao strme staze, dobro sam se umorio i porazgovarao s nekoliko ribiča. Ovdje svi govore španjolski, kreolski i engleski, a što svakako olakšava komunikaciju.

I ono po čemu se Providencia i Santa Catalina razlikuju od drugih turističkih destinacija jest to što ovdje nema mjesta za masovni turizam. Tu dolaze posebni turisti, oni koji razumiju različitost i kvalitetu i koji žele od svoga odmora pravi odmor. Zato se otočani ponose svojim ljepotama i jer nemaju hotela s pet zvjezica koji im, kažu, i ne trebaju.

Zadnji dan na otoku jedem lubenicu (jedinu koja je ostala u trgovini) i častim sobaricu Mary čokoladom. Presretna je i želi mi mirno more do San Andresa i lijep let do Bogote i Budimpešte. Spakirao sam kovčege i čekam katamaran. Onaj isti kojim sam stigao u teškim mukama. Što te ne ubije, to te ojača, kaže stara poslovica. Pola sata prije puta gutam tabletu protiv morske bolesti i čekam prve simptome. Ništa. I nekoliko sati na moru postalo je pravi užitak. Posebice ako si ponio sendvič i bočicu slasnog ruma za sretan put. Neprocjenjivo. Adiós Colombia.