Predsjednica RH mandat za sastavljanje nove vlade dat će osobi koja joj donese najmanje 76 potpisa potpore izabranih saborskih zastupnika. Ti famozni potpisi izazivali su posljednjih nekoliko godina brojne prijepore, a politolozi i pravnici često ih smatraju nepotrebnim običajem i “hrvatskom izmišljotinom”.

Politolog Goran Čular s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu podsjeća kako je ta tradicija nastala u vrijeme kada je šef države bio Stjepan Mesić, prvi put 2003. godine.

- To je do pravog izražaja došlo 2007. Mesić je, vjerojatno u konzultaciji sa svojim savjetnicima, pretpostavljam, ustavnim pravnicima, odlučio da su potpisi način na koji stranke moraju pokazati predsjedniku da njihov kandidat za mandatara ima podršku većine svih zastupnika. Prema mome sudu, iza te je interpretacije Mesićev pokušaj da ostavi odškrinuta vrata opoziciji, kojoj je bio skloniji. Jer smo i 2003. i 2007. imali jasnog pobjednika izbora u smislu relativnog broja mandata - to je bio HDZ, tada na čelu sa Sanaderom. To je 2003. otvaralo mogućnost Ivici Račanu da pokuša okupiti dovoljan broj stranaka, s tim što je Račan to odbio raditi. Jer je bio tip političara koji nije “padao” na kratkoročni cilj, nego je stvari promišljao nešto duže, premda ga je Vesna Pusić, tada na čelu HNS-a, na to nagovarala - kaže Čular, dodajući kako je i tada rekao da je ta ideja opasna za demokraciju. Isto se, kaže, ponovilo i 2007., s tim što je Zoran Milanović tada pokušao preduhitriti Sanadera u sastavljanju vlade upravo na temelju pravila o 76 potpisa.

- Tako je nastala ta naša institucija. Mnoge neformalne običajne institucije koje se primjenjuju možda su u povijesti nastale zbog razloga i ciljeva koje mi ne bismo mogli opravdati, ali su izdržale zub vremena i funkcioniraju. Sastavljanje vlada u Europi, inače, slabo je regulirano, bilo ustavom bilo zakonima, i u nekom dijelu funkcionira na temelju običajnih pravila. Naš problem nije u tome što je to neformalni institut, nego što se on sukobljava s kriterijima i logikom koju možete iščitati iz Ustava, o tome kome i na koji način predsjednik države daje mandat za sastavljanje vlade - zaključuje Čular.

Kontradiktornom vidi rečenicu iz područja rada i odgovornosti predsjednika, gdje se kaže da on povjerava mandat osobi koja na temelju raspodjele mandata i obavljenih konzultacija uživa povjerenje većine svih zastupnika. Smatra da je ta alineja loše napisana i da joj nedostaje još jedan glagol.

- Da biste razumjeli tendenciju ustavotvorca, ako to hoćemo gramatički i smisleno korektno izvesti, tu treba stajati da predsjednik države povjerava mandat osobi za koju na temelju raspodjele mandata i obavljenih konzultacija procjenjuje ili smatra da uživa povjerenje većine svih zastupnika. Ta ideja da predsjednik mora dobiti neki pisani dokaz uopće ne proizlazi iz Ustava. A to ima bitne posljedice na proces formiranja vlade, kojih, čini mi se, ni predsjednica države ni ustavni pravnici nisu svjesni. A to je da smo otišli u drugu krajnost, čije posljedice upravo gledamo. Mandatara mogu dati ili najveća politička stranka u Saboru ili druga po broju zastupnika, u drugom pokušaju, nakon što onaj prvi ne uspije, pod uvjetom da postoji dovoljan broj drugih stranaka koje su spremne ući u pregovore. Ono što predsjednik treba provjeriti nije jesu li se oni dogovorili, nego ima li relativni pobjednik dovoljno stranaka s kojima bi činio većinu a koje su spremne ući u pregovore - zaključuje Čular. Kada je riječ o drugim zemljama EU-a, kaže kako nigdje nema prikupljanja potpisa, nego samo Litva i Irska imaju dvostruku odluku parlamenta. Prvi put o mandataru, a drugi put o njegovu prijedlogu vlade.

Njegovo stajalište dijeli i niz drugih politologa, a oponiraju im ustavnopravni stručnjaci. Politolog Nenad Zakošek kaže da tu postoji različita interpretacija njih i pravnika.

- Mi razmišljamo što je logika parlamentarizma i što bi bilo svrhovito u sustavu u kojemu imate izravno biranog predsjednika, ali koji ne bi trebao imati odlučujuću ulogu ni u formiranju vlade ni u tome da nekome daje prevagu pri konstituiranju vlade. Predsjednik bi morao iz logike sustava dati mandat nekome tko ima najviše šansi da sastavi vladu. Proturječje je u tome što je formulacija u Ustavu loše napisana, što kažu i pravnici. Upravo iz takve formulacije uvedena je praksa da se mora donijeti 76 potpisa. To doista nije uobičajeno i na neki način, ako nitko ne može donijeti toliko potpisa, dovodi do toga da vam se bitni procesi, primjerice, sastavljanje vlade, počinju odvijati izvan parlamenta, u raznim neformalnim okruženjima - upozorava Zakošek.