Objavljeno 27. rujna, 2016.
Vijest nije od jučer. Bild je otkrio i objavio dramatičnu priču koja, na žalost, traje mjesecima. Ivan Klasnić još od siječnja triput tjedno odlazi na dijalizu jer je tijelo počelo odbacivati transplantirani bubreg koji mu je krajem ožujka 2007. godine darovao otac Ivan. Nije htio o tome javno govoriti. Znali su samo najbliži. U Njemačkoj je, međutim, katkad nemoguće sakriti intimu. Da, Ivan se bori. Iz tjedna u tjedan. I čeka novu transplantaciju koja bi mu opet omogućila normalan život. Nije lako, ali Ivan je veliki borac. Za Klasnića problemi s bubrezima počeli su krajem 2005. godine kad su otkrivene anomalije tijekom rutinske operacije slijepoga crijeva. Jedno je vrijeme provodio terapiju lijekovima, ali u razgovorima s liječnicima shvatio je da će jednoga dana transplantacija biti neizbježna. Ona se i dogodila krajem siječnja 2007. godine, ali Ivanovo je tijelo odbacilo bubreg koji mu je donirala majka Šima. Dva dana prije 27. rođendana Ivanova životna drama dosegla je vrhunac zbog činjenice da njegov organizam može funkcionirati samo s novim bubregom kojega tijelo iz nepoznatih razloga ne prihvaća. Drugi je put, međutim, rezultat operacije bio uspješan. S očevim bubregom nastavio je normalno živjeti, a 11 mjeseci kasnije gledatelji na Weser stadionu u Bremenu ustali su da bi ovacijama proslavili pogodak Ivana Klasnića koji je probio sve barijere i postao prvi profesionalni nogometaš na svijetu s transplantiranim bubregom. Pritom rijetki su bili oni koji su vjerovali. Liječnici, oprezni do krajnjih granica, na pitanje o mogućnosti da Ivan jednoga dana opet zaigra nogomet, kazali su: Prognoze su nezahvalne, ali Ivan ni u jednom trenutku ne gubi nadu. Vjerovao je u sebe od prvoga dana. Ovako je govorio poslije te prve, neuspjele transplantacije:
– Shvatio sam da moram ići naprijed. Uvijek sam bio borac, na terenu i izvan njega, tako će biti i ubuduće. Nemojte me unaprijed otpisivati, žilav sam ja, ako ima Boga jednoga dana ću se vratiti. To ne bih bio ja kada bih tvrdio suprotno.
I vratio se. Pogocima je u trans bacao navijače Wedera, Nantesa, Boltona, Mainza i, naravno, hrvatske reprezentacije. Njegov je pogodak, uostalom, u onom čuvenom bečkom četvrtfinalu na EURO-u 2008. godine protiv Turske trebao donijeti jednu od najvećih pobjeda hrvatskoga nogometa u novijoj povijesti... Nakon što je pobijedio sve svoje osobne nedaće. Pobijedit će i ovu. U to ne treba sumnjati. On će se, u trenutku kada cijela Europa prenosi vijesti o njegovoj životnoj drami, hrabro nasmijati sudbini i, onako kako on to obično čini, udariti brigu na veselje:
– Pusti to... Bit će sve dobro. Znamo to, jel' tako?
Tipični Ivan. Borac. Pred kojim je još jedna zahtjevna utakmica. I pobjeda. Nemojte sumnjati. Malo je takvih.
Brat Josip ne može biti donor
Nakon dvije transplantacije organa dobivenih od svojih najbližih, Ivan će morati dobiti i treći bubreg, ali on više ne smije biti od nekoga iz obitelji, jer su navodno već stvorena antitijela protiv doniranih bubrega od strane članova obitelji. Bubreg je trebao donirati brat Josip...
– Josipu je gore nego meni, jer mi ne može pomoći. Prihvatit ću stvari kakve jesu. Kad ti život visi o koncu naučiš prihvaćati stvari kao sudbinu – kaže Ivan.
Ako ne nađe novog donora, morat će dobit bubreg preminule osobe. To se u Njemačkoj zna čekati čak sedam godina. U Hrvatskoj bi ga dobio i ranije, ali mora biti prijavljen ovdje kako bi ga dobio.