Isus pripovijeda priču o bogatašu koji se “odijevao u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio”. Pred njegovim je vratima ležao jedan siromah imenom Lazar, koji se priželjkivao nasititi onim što je padalo s bogataševa stola. Doslovce je žudio za otpacima i mrvicama. Međutim, nisu ga zapažali. Samo su psi dolazili i lizali njegove čireve. Tko zna, možda taj bogataš i nije bio svjesno zloban i nemilosrdan. Jednostavno, on nije vidio, nije primijetio, nije imao vremena. Sit gladnu ne vjeruje, veli poslovica. Evo upečatljive slike. Ono što su za bogataša bile nevažne mrvice i otpaci, za Lazara su značile hranu, život, preživljavanje. Lazar je žudio za mrvicama!

Nevjerojatno, rekli bismo u prvi mah. Pa ipak, toliko blisko nama i našem vremenu. Po sebi nije nikakav problem činiti dobro. Temeljna je stvar zapaziti, imati sućuti, imati srca i ljubavi. Lako je činiti dobro. Obično se jako naglašavaju ona junačka, velika i veličanstvena dobra djela. Eno, onaj tamo život je dao za svoju domovinu. Onaj tamo liječnik ili misionar četrdeset je godina proveo u užasnim životnim uvjetima liječeći gubavce. Eno, onaj je žrtvovao svoj život da bi spasio dijete iz zapaljene kuće. To su velikani i divimo im se. Ali, pogledajmo, mi svakodnevno mrvicama možemo učiniti stvari koje našim bližnjima mnogo znače. Za mene sitnica, mrvica, a za njega silno važna stvar. Eno, primjerice, službenik na šalteru jednom točnom i ljubaznom informacijom može učiniti čovjeku veliku uslugu i poštedjeti ga cjelodnevnog lutanja od šaltera do šaltera. A tek ako mu pomogne da ispuni neki formular! Možemo ustupiti nekome mjesto u javnom prijevozu, možemo pustiti stariju osobu, majku s djetetom ispred sebe u dugom redu pred blagajnom, ili možda radnika koji treba platiti samo burek i jogurt, pa da požuri na svoje gradilište. Ili stranca uputiti u gradu na pravu adresu. A velika “mrvica” je kada sa zanimanjem i dobrohotnošću saslušamo svoga bližnjega, poklonimo mu svoje vrijeme. Takve su mrvice silno važne u obitelji. Imati vremena. Odložiti mobitel i igricu, ugasiti televizor, na trenutak ostaviti po strani nešto što mi je važno i usredotočiti se na vlastito dijete, bračnoga druga, brata, na svog roditelja i reći: “Tu sam, za tebe”. Mene košta malo strpljivosti, a toj osobi to može biti silno, silno važno. Prisjetimo se kako smo se mi osjećali kada nam je bila toliko važna nečija blizina i podrška. A što reći o mrvicama u obavljanju kućnih poslova... Ono što je meni mrvica, nekome može biti silno blago. Mrvicama možemo čudesa učiniti. Vrijedi pokušati.