Ima tako puno mogućih uvoda u priču o mome nekadašnjem belomanstirskom sugrađaninu Danielu Asztalosu. A ja ću od svih izabrati jedan posve atipičan za tekst o jednome od najpoznatijih i ne samo baranjskih i hrvatskih keramičara, čiji radovi danas doista putuju cijelim svijetom.

To je onaj trenutak kada jednom davno u dvorani Srednjoškolskog centra Bratstvo i jedinstvo u Belom Manastiru, skupa sa svojim bendom, na bas gitari sjajno praši posve sirovi punk! Dečki su bili sjajni, šibali su u Ramones stilu i ništa nije dalo naslutiti da će mladi, plavi gitarist i poslije student šumarstva u Zagrebu, jednom od baranjske gline, močvarnog blata i dravskih oblutaka činiti prava čuda. Ali, život i jest čudesan samo zato što je posve nepredvidljiv. Tako će i Daniel, nakon dugih prognaničkih godina, odlučiti svoj život preusmjeriti u jednome, činilo se nekima, posve "suludom" smjeru - ostaviti glazbu (u kojoj se i u Njemačkoj i više nego sjajno snašao) i sigurnu građansku egzistenciju šumarskog inženjera te se početi baviti, posve skromnim sredstvima, autentičnom keramikom. Ali, kakvom keramikom! Istinski baranjskom, na način na koji su to radili drevni majstori zanata, a u Danielovom bi slučaju to doista mogli komotno imenovati primijenjenom umjetnošću!

Daniel Asztalos, da puno ne duljim, posve je (u)zoran primjer kako se strpljivost, beskompromisnost i poštenje na duge staze baš uvijek isplate. Namjesto kičeraja, ovoga puta u keramici, već godinama iz njegove peći izlaze tolike čudesne stvari i ne samo estetske nego i baš najviše i najzahtijevnije uporabne vrijednosti. Čini se sasvim jednostavno, ali vjerujte mi na riječ, uopće nije tako. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam svojem velikom prijatelju, poznatome hrvatskome prozaiku, putopiscu, novinaru i aktivistu Edi Popoviću donio od Daniela mu poslan poklon, "običnu" čašu za pijenje čaja. Edo se veselio kao malo dijete kada dobije igračku koju je dugo sanjao dobiti i ni s kim je ne želi podijeliti. I bio je u pravu, jer jesti i piti nešto iz keramičkih posuda od gline, blata i mulja, keramike od diluvijalne baranjske gline ili najobičnijega plastičnoga bofla od prilično otrovnih materijala i boja nije uopće isto. Za ljubitelje piva imam također sretnu i više puta provjerenu, vjerujte mi na riječ, vijest. I pivo, naime, iz Danielovih čaša ima sasvim poseban, svoj pravi okus!

O radu Daniela Asztalosa čitali ste u mnogo prilika. Koliko na stranicama "Glasa Slavonije" toliko i u inim hrvatskim glasilima i, posebno, društvenim e-mrežama. No ono o čemu ćemo ovoga puta pisati još je jedna u nizu bisernih ideja ovoga skromnoga, tihoga i dobrodušnoga baranjskoga maga - izrada nakita od baranjskoga mulja i dravskoga šljunka!

Tamo još na njegovim počecima posjetio sam tih presivih baranjskih devedestih Daniela u radionici u Belom Manastiru. Pitanje svih pitanja bilo mi je i tada i sada: koji je to trenutak kada se jedna osoba predestinirana za solidnu građansku karijeru odjednom poželi vratiti ni manje ni više nego u prvotna ljudska vremena i osjetiti i vidjeti kako je to uzeti u ruke glinu i blato i od nje napraviti to veličanstveno 'nešto' oblikovano ljudskim rukama? Posudu, čašu, koršov, uljanicu, nakit... Ili, upitajte sami sebe - da li biste u svome životu odlučili napraviti nešto slično ili rizično kao Daniel? U Suzi kazao mi je krajem kolovoza, dok smo se odmarali od omare u dvorištu obnovljenoga staroga mlina i ribnjaka s čijega dna Danijel vadi mulj za svoj baranjski nakit:

- Još u vrijeme studija bavio sam se mišlju kako ozeleniti urbane sredine. Ulice, betonske površine, mjesta na kojima više nema tla za posaditi bilo koju biljku. Onda sam odlučio konstruirati jednu takvu žardinijeru, koja je trebala biti prilične veličine tako da se u nju može posaditi ne cvijeće, nego drvca male i srednje veličine. Dugo sam potom razmišljao u kojoj bi to tehnici bilo ostvarivo. Pomislio sam kako bi to mogla biti kombinacija betona i keramike. Dugo sam radio na tome, potrošio puno novca i ipak napravio tu svoju prvu žardinijeru. No kada je bila gotova, pokazalo se da je to jedan veliki i skupi komad keramike! S obzirom na činjenicu da sam već imao i glinu i peć za keramiku, potražio sam majstora koji me je trebao naučiti raditi na lončarskome kolu, gdje bih mogao proizvesti neke manje stvari. I onda sam prvi put sjeo za lončarsko kolo i - tu je bio kraj!

Naravno, tijek razgovora doveo nas je i do ideje o izradi nakita.

- Ovo što sada radim nije moj prvi nakit. Prvotno sam radio nakit od dravskog kamena. I onda sasvim slučajno, dok sam ovdje u dvorištu mlina proširivao ribnjak, vidio sam kako je ta zemlja vrlo interesantno izgledala. Bila je crna, masna, jednostavno si morao otići i uzeti je u ruke. I onda sam vidio da je to naše baranjsko blago. Odlučio sam tako od toga blaga također napraviti blago. Na taj sam način, eventualno, više puta prekršio tu jednu, najstariju baranjsku mantru, koja glasi: "Sine, zemlja se ne prodaje".

Ove Danielove rečenice duboko su me se dojmile jer tijekom svojih dugih, uglavnom nedjeljnih biciklističkih vožnji, jednostavno uvijek ostajem užasnut činjenicom da na svakoj drugoj kući piše ono neslavno: "Prodaje se". Izgleda da je danas pola hrvatskog dijela Baranje na prodaju, i to budzašto! Sramota je nesagledivih razmjera to što ni jedna hrvatska vlada od stvaranja države u Domovinskome ratu pa sve do danas nije pronašla baš nikakvu dugoročnu, primjerice agrarnu, strategiju. Baranjcima, koliko i Slavoncima, valja, dakle, promozgati vlastitom glavom i naći načina kako sami stići do ljepše i bolje budućnosti. A nije da nismo imali ministre iz naše, kako se to danas voli kazati, regije. Jedini problem bila im je vlastita gramzivost i stranačka stega, kao i želje "interesnih krugova" kojima je do Baranje i Slavonije bilo, a i danas je, stalo jedino u potpunome eksploatatorskome, kolonijalnome smislu i stilu. I ono što je možda najpresudnije u baranjskome "slučaju" - nikada ne treba žalovati za onim prošlim, nego ono što je od njega ostalo iznova, na svaki način, učiniti živim. Stara se vremena neće nikada vratiti, a na nama je spasiti sve ono što još nije definitivno propalo.

Upravo to i radi Daniel Asztalos - staro je ispekao u novo, koje danas živi i putuje globalnim svijetom. A nakit? Znam to posve dobro, stvaralačka mašta Daniela Asztalosa neće se zadovoljiti ni nakitom kao svojom "krunom". Tražeći hlad u njegovoj trgovini na ulazu u stari mlin u Suzi, pogledali smo u istome pravcu i rekli da će sljedeći korak možda biti - urne! Pa zašto i ne baš urne? Ali, prije svega one napunjene pepelom kiča, površnosti i kičerskom nostalgijom!

A Daniel i njegova, pa i moja, Baranja? Ona koju se svako malo zaboravi ucrtati na, primjerice, turističke karte Hrvatske, ona Baranja koju mnogi od tzv. intelektualaca ili pak potpunih akademskih šarlatana imenuju dijelom Slavonije jedino radom ima šanse spasiti svoj istinski identitet i biti ono što je oduvijek bila - zajednica naroda, nipošto ne neki tamo močvarni zakutak valjda "sjeverne Slavonije"! Baranja ima svoje blato, Baranja ima svoje napuštene pustare, čak više i ne samo mlade ljude koji čekaju prvu avionsku kartu za Dublin. I ne samo zbog toga, treba više cijeniti i sve ono što je u svom zanatskom, ali i umjetničkom životu stvorio Daniel Asztalos. Baranja, naime, treba svoje kreativne Baranjce! Ljepote joj ionako nikada ne nestaje, to znaju svi oni koji su je samo jednom, bilo kako, pohodili.

Jedna stara židovska mudrost kaže da su ljudi, u svojoj biti, božje posude. Na nama je čime ih iz dana u dan, iz godine u godinu, (na)puniti. Ali, jednom razbijena posuda puna ljudske oholosti ili škrtosti ne može se više nikada slijepiti. Kada i danas gledam tu čudesnu ljepotu Danielovih radova, nekako, i čini mi se s pravom, mislim da je i sam čin posjedovanja tih posuda koje u sebi izravno čuvaju svu iskonsku ljepotu baranjskih praskozorja, podneva i sutona u sva godišnja doba sasvim dovoljan znak da još uvijek brinete da i vaša "posuda" ne bude ispunjena smećem i bižuterijom, nego ste u dodiru s prvim vremenima i ljudskošću koja zna da je besmislena ako je s nekim ne podijelite. Zato k stolu i čaše u zrak! Onako kao što su ih dizali i stari Baranjci, kada su im iz oblaka prašine stizali svi oni koje su s radošću dočekivali, pa ma s koje strane svijeta dolazili.

Piše: Delimir REŠICKI