Kako smo i najavili u prošlom broju, naš osječki svjetski putnik upoznaje nas sa svojim iskustvima iz Meksika, konkretno s terena starih Maja, odnosno poluotoka Yucatan, gdje u džunglama mir prastarih piramida remete brojni turisti sa svih strana svijeta.

Njegovim riječima i slikama pratimo mjesta, ljude i događaje.

- Prvi dan iznajmljenim minibusom upućujemo se prema Chichen Itzi - arheološkom lokalitetu nekadašnjeg pretkolumbovskog grada Maja, nastalom u klasičnom razdoblju njihove povijesti oko 450. godine. Taj se grad počeo širiti u razdoblju od 6. do 10. stoljeća te od 10. do 15. stoljeća bio glavni grad Maja, točnije plemena Itza na Yucatanu. U prijevodu s jukatanskog majanskog Chichen Itza znači “Na zdencu Itza”. Krajem 10. stoljeća Chichen Itzu okupiraju Tolteci te domorodce podvrgavaju neviđenim strahotama, o kojima su majanske kronike pisale i 500 godina poslije. Tolteci zamjenjuju dobroćudna božanstva Maja svojim krvoločnim bogovima, uvode ljudska žrtvovanja, a Maje su, nažalost, prihvatili nove okrutne običaje te kulture te su se do ranog 13. stoljeća te dvije kulture potpuno integrirale. Nakon 13. stoljeća ne grade se više važni spomenici te grad ubrzano propada.

UNESCO 1988. godine ovaj lokalitet uvršćuje na popis svjetske baštine u Amerikama. Budući da se ovaj “zaboravljeni grad” nalazi na pola puta između Meride i Cancuna, a Cancun je prava tvornica turizma s nebrojenim “all inclusive” hotelima i resortima iz kojih goste odovode autobusima na jednodnevne izlete (kao i u Uxmal i Tulum), na ulazu vlada neviđena gužva posjetitelja kojima je u ponudi sva sila kič suvenira, šešira, kapa, košulja, majica i čega sve ne (a sve isto!). Tu su i restorani, uredno uređeni, održavani i klimatizirani toaleti...

Osobno, međutim, takvu vrstu putovanja ne volim, pa stoga i ne mogu izbjeći možda i pretjeranu kritičnost prema svemu ovdje viđenom. Naprosto, na cijelom tom prostoru površine nekih 500 hektara osjećam se kao u muzeju ili možda bolje - kao na nekoj svjetskoj izložbi, ali što se može - tako je, a bit će još i gore!

Glavna je građevina Chichen Itze svakako El Castillo (španjolski - dvorac) posvećen Kukulkanu, majanskom bogu vjetra i uragana, čije je ime prijevod glavnog srednjoameričkog božanstva “pernate zmije” - Quetzalcoatla (Kvecalkatl). Na vrhu piramide nalazi se astronomski opservatorij do kojeg vode četiri stubišta sa svake strane piramide, od po 91 stube, što ukupno čini broj 364, a 365. stuba je posljednja, koja vodi do gornje platforme (što odgovara broju dana u godini). Opservatorij je visok 22,5 metara i posvećen je bogu kiše. U samom tornju nalazi se kružno stubište i nekoliko prozora kroz koje su Maje promatrali zvijezde. Naziv opservatorija El Carcol (španj. puž) potječe od tog stubišta koje podsjeća na puževu kućicu. (Naravno da se na piramidu ne smijete popeti, pa za ovaj opis zahvalimo Wikipediji).

Piramide je svakako lijepo vidjeti, ali sve ono što morate pretrpjeti doista je muka. Ne kaže se uludo - morate trpjeti gusjenicu da biste vidjeli leptira!

I tako prođe prvi dan u iščekivanju Kube, da bi se to slatko iščekivanje nastavilo sljedećim, sadržajem i ponudom sličnim, gotovo identičnim posjetom Uxmalu. I ovaj je lokalitet uvršten na UNESCO-ov popis svjetske baštine u Amerikama kad i Chichen Itza - a zašto bi i bilo drukčije kad su bar izgledom potpuno jednaki, samo kronološki slijed fotografija govori mi o kojem lokalitetu je riječ. Inače, Uxmal na jukatanskom majanskom znači “triput građen”, a nalazi se 80-ak kilometara od Meride, a u pretkolumbovsko doba imao je oko 25.000 stanovnika.

Na povratku iz Uxmala u Meridu zaustavljamo se i u Muzeju čokolade, gdje domaćim turistima, osim edukativnog postava o uzgoju, obradi i preradi kakaovca u “čokoladu” priređuju i vrlo lošu, neuvjerljivu predstavu o ritualu pijenja čokolade. Ovdje možete i kušati tekuću “čokoladu”(s čilijem, vanilijom) okusom identičnu onoj iz pretkolumbovskog doba, koji ni približno ne odgovara okusima današnjih čokolada (zato ovdašnju “čokoladu” i stavljam pod navodnike). Isto tako možete u lijepo uređenoj trgovini u sklopu muzeja kupiti ukusno pakirane razne vrste suvremenih čokolada po popriličnoj paprenoj cijeni.

Iskreno, meni je zanimljivije događanje bilo kada smo se u usputnom mjestu San Juanu zaustavili kako bismo prošetali gradićem, tržnicom i okrijepili se pićem u lokalnoj “birtiji”. Oduševio sam se! “Birtija” je u neprekinutom vlasništvu iste obitelji već gotovo 150 godina, interijer kao da sve to vrijeme uopće nije obnovljen, a dugački je šank kao iz vesterna načičkan pijanim i polupijanim (svakako ne trijeznim) gostima. Desetak stolova prepunih jednako takvih gostiju poslužuje konobarica izgledom i tetovažama slična malo punijoj Amy Winehouse, vesela i učinkovita. Za šankom istovremeno, nevjerojatnom brzinom, goste poslužuju djed, njegov sin i unuk (unuku je oko 35 godina) dajući uz svako piće porciju kikirikija, čipsa od banana... Nekako se uspijevamo i mi smjestiti, popiti piće, ali nikako na miru jer bi svi razgovarali s nama iako se ne razumijemo ni riječi, oni ne odustaju. Mene je u “razgovor” uhvatio neki polupijani veterinar i njegov kompić za stolom - izgledom mjesni vagabund. Svi su dobronamjerni i prijateljski raspoloženi, bez obzira na brojnost promila. Srećom da je u ovoj “rupetini” zabranjeno pušenje, pa uz opravdan izgovor odlazim van udahnuti malo zraka pa ponovo u duboki zaron.

Fenomenalno, a tek je rano poslijepodne - jedino bi im opravdanje moglo biti da je taj dan bio nekakav blagdan! Meni se ipak čini da se oni ponašaju po onom: What day is it? It's today! My favourite day!

Sljedeći dan napuštamo Meridu noćnim busom redovne linije (ne znam koja je fora s tim autobusima - klima je toliko uključena da smo se, iako toplo odjeveni, doslovce smrznuli - slično mi se dogodilo i u Kolumbiji) i upućujemo se u Palenque, lokalitet sličan već viđenom iako meni najdraži - manje je ljudi, lokalitet nije toliko ulickan, sređen, prirodniji je... Zatim nastavljamo prema San Cristobalu, uz zastajanje u Aqua Azulu (vodopadi “Plave vode”), gdje će se neki i kupati - u prljavoblatnoj vodi uz vodopade ne više od pet-deset metara. I to je turistička atrakcija prepuna domaćih i stranih turista. No, kojim imenom onda zvati naše slapove Krke, Plitvice da i ne spominjem?

Nakon 10-12 sati vožnje i smrzavanja u autobusu (ah, ta klima) stižemo u San Cristobal, punim imenom San Cristobal de Las Casas, jedan od najbolje očuvanih kolonijalnih gradova Meksika. To je mjesto do 1892. godine bilo glavni grad danas pomalo nemirne savezne države Chiapas, a danas joj je kulturni centar, grad čije je povijesno središte najbolje upoznati pješice uranjajući u vrevu uličica punih, uglavnom, indijanskih potomaka Maja. Budući da ja obožavam kolonijalnu arhitekturu gradova Latinske Amerike, šetnje njihovim ulicama, šušur i hladovinu njihovih centralnin trgova, možda i nisam baš objektivan, ali ako je nešto lijepo, onda je lijepo. (nastavak slijedi...)