Vezani članci
ŠTO SLAVONIJA I BARANJA OČEKUJU OD BUDUĆE VLADE? (I.):
ŽELJKO POŽEGA, STRUČNJAK ZA LJUDSKE RESURSE
Katastrofalna demografska situacija među glavnim je problemima Slavonije i Baranje. O stanju na istoku Hrvatske po tom pitanju, ali i o drugim aktualnostima razgovarali smo s prof.dr.sc. Draženom Živićem, demografom i voditeljem vukovarskog Područnog centra Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”.
Stoji li konstatacija da su Slavonija i Baranja svim dosadašnjim Vladama bile na rubu interesa? Zašto je tome tako? Obećanja je bilo puno, ispunjenja malo. Kako to komentirate?
- Kada bismo davali generalnu ocjenu, onda je to tako. Općenito, političke elite kao takve, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini, nisu posvećivale dovoljno pažnje razvoju ne samo slavonskog-baranjskog prostora, već i mnogih drugih područja, jer, zapravo, u RH postoji bitan nedostatak u paradigmi vođenja državne i lokalne politike. I ta bi se paradigma trebala promijeniti. A riječ je o tome da umjesto paradigme vladanja na scenu dođe paradigma upravljanja. Jer naše političke elite kada u demokratskom procesu dođu na poziciju u kojoj mogu upravljati, one to uglavnom ne čine. Žele vladati, a manje upravljati, a onda ako i upravljaju to ne rade kao da upravljaju svojim vlastitim resursima i bogatstvom nego nečijim tuđim i onda nema puno odgovornosti za ono što se čini ili ne čini. Time smo dobili situaciju da nijedan postor Hrvatske te političke elite naprosto ne doživljavaju kao svoj prostor, u kojem trebaju iskoristiti njegove prirodne, ljudske i druge potencijale nego uglavnom to koriste kao prostor koji im predstavlja biračko tijelo kako bi realizirali svoje političke ambicije. I osobito se čuvaju onih projekata i programa koji su bitni sa stajališta dugoročnosti razvoja, a obično ti projekti nisu oni koji se mogu eksploatirati u izbornim ciklusima. Naravno da postoje pozitivni iznimci na različitim razinama vlasti, od nacionalne prema lokalnoj, no oni su prije izuzetak nego pravilo.
DUGOROČNO I STRATEŠKI
Možete li navesti poneki takav pozitivan primjer?
- Postoje primjeri. Kako je Slavnija prepoznatljiva kao poljoprivredna regija, na lokalnim razinama postoje različite i razvojne agencije, uspješna obiteljska poljoprivredna gospodarstva, ima rezultata i po pitanju prometne povezanosti, itd. Ima i ideja kako bi se ovaj prostor unaprijedio. To pokazuje da se može, samo je pitanje je li se hoće i u kojoj mjeri. Jer ako nešto uspješno možete raditi na mikorazini, time dajete dobar primjer kako se neke stvari mogu odrađivati i na makorazini. Čini mi se da je problem Slavonije i Baranje u tome što su pojedini dijelovi, prije svega pogranično područje prema Srbiji i jednim dijelom prema BiH, periferija periferije. Dakle, naša granica demografski se prazni enormnom brzinom između ostalog i zbog gospodarske i socijalne krize i jasno da se višestruko zaostaje ne samo za nacionalnom metropolom, nego i za dijelovima Slavonije, prije svega urbanim, koji su se uspjeli koliko-toliko sačuvati i imaju određeni potencijal. Tako da mi se čini da nema tu dovoljno svijesti, možda i na regionalnoj i lokalnoj razini, da se ne može niti sve očekivati iz Zagreba, ali država treba, i to je i zadatak države, kroz državne institucije, ministarstva, fondove... nadoknaditi one minuse koje ova regija ima, ako zbog ničeg drugog ono zbog rata, strašnih razaranja, strašnih demografskih gubitaka. Ne može se niti očekivati da ovaj prostor učini sam ono što su mogli prostori koji su ostali, na svu sreću, donekli sačuvani u tom dijelu rarazanja. Veliko je pitanje, i to mi se čini ključnim, uz ovu promjenu paradigme, jesmo li u ovih proteklih 25 godina na strateškoj razini iznjedrili kvalitetne dokumente koji se ne mijenjaju kada se pomijeni politička opcija koja obnaša vast, ili tek osoba na čelu nekog ministarstva, pa se sve kreće ispočetka. Nedstatak takvih strateških dokumenata jako opetrećuje razvoj.
Koji su to prioriteti koje nova Vlada mora što hitnije provesti kako bi se stanje u Slavoniji i Baranji popravilo?
- Prvo treba shvatiti da se stvari ne mogu popraviti preko noći. Uzroci višestruke krize u Slavoniji i Baranji nisu od jučer, mnogi od tih elenenata koje danas baštinimo kao krizne sežu dublje u prošlost. Nataložilo se dosta toga što nije dobro, što opterećuje život i ograničava napredak. Treba dakle, razmišljati dugoročno i strateški. Mislim da bi jedna od osnovih predradnji, ono što bi bilo najvidljivije i što bi kod ljudi razvilo svijest da se ipak pokušava nešto učiniti, bilo mijenjanje društvene svijesti o tome da je život u Slavoniji i Baranji na marginama. Valja vraćati ovom postoru ono što on i u svom identitetskom smislu, ali i u smislu resursa, ima. Ovaj prostor jest u razvojnoj krizi, ali on nije izgubio niti jednu komparativnu prednost svojeg razvoja ili resursa, osim donekle što gubi i kaska u demografskom smislu. Ali drugi potencijali poput geopolitičke, prometne položenosti, resursa poput zemlje, šuma, voda, to je i dalje tu. I treba to aktivirati, prvo promjenom atmosfere, isticanjem prednosti tog prostora, jer ako stalno govorite o nekom području da je u krizi, propalo, da tu nema ništa, onda naprosto nikog nećete potaknuti da ostane ili dođe, nema priljeva kapitala. Osim te promjene priče, valja dakako i raditi, uvodeći ono što se vjerojato može relativno brzo, a to je povezati Slavoniju s Jadranom kroz proizvodnju hrane, turizam. Naime, država treba državnim intrevencinizmom, mada se taj izraz ekonomistima neće svidjeti, subvencijom omogućiti da proizvođač hrane u Slavoniji i baranji može bez puno problema plasirati svoj proizvod unutar Hrvatske. To ne traži nove zakonodavne okvire već samo političku volju. Mislim da ne treba puno da se putokaz koji nas danas vodi u nekakvom lošem, krivom smjeru, malo popravi i pokaže da može drugačije.
ISELJAVANJE TRAJE
Jedan od glavnih problema Slavonije i Baranje je i katastrofalna demografska situacija. Kako smo i zašto uopće došli u takvu situaciju i što po tom pitanju Vlada treba i mora činiti?
- Slavonski prostor je kroz svoju dugu povijest naseljavanja, života ljudi uvijek bio područjem gdje su često bili sukobi, velika prožimanja u migracijama, prožimanja kultura, civilizacija. To je sve utjecalo da se kroz povijest razvijala specifična demografska slika. Međutim, ono što imamo danas, a pritom govorim o proteklih 100-tinjak godina, mi smo doista u Slavoniji prošli jedno razdoblje od obećane zemlje do prostora emigracije i depopulacije. Dakle, od razdoblja kada se ovdje doseljavalo u potrazi za zemljom, hranom, kada je bila jaka ekonomska aktivnost ne samo u poljoprivredi, nego i u šumarstvu i industriji, mi smo, ponavljam, ne gubeći pozitivne resurse, sada počeli gubiti ljude. I sada dolazimo u situaciju da je veliko pitanje kako uopće gospodarski napredak zamišljati u uvjetima demografske regresije. Niti tu problemi, međutim, nisu od jučer. Kada govorimo samo o 20. stoljeću, imali smo dva svjetska rata, Domovinski rat, brojne migracije kao posljedice ratnih sukoba, na sve to se nadovezala i 'bijela kuga' koja na slavonskom prostoru traje već gotovo 200 godina. Puno je toga u sinergiji rezultiralo demografskom slikom kakvu danas imamo. Ona je u Slavoniji depopulacijska. Gubimo stanovništvo, sve nas je manje. Gubimo stanovništvo i prirodnim putem, odnosno sve manjim rađanjem, a sve brojnijim umiranjem, toliko brojnijim da je već nadvladalo rađanje, i sve većim iseljavanjem od doseljavanja, dok je dobna struktura vrlo nepovoljna jer postajemo sve starije stanovništvo. Imamo još jakih demografskih uporišta mimo velikih gradova poput velikih sela kakvih ima u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji, dok u požeškom kraju imamo i izmuiranja naselja. Dakle, opća je slika loša, a unutar nje postoje tek otoci koliko-toliko stabilnije demografske slike, ostalo se demografski prazni. I onda opet u tom demografskom siromaštvu, pitanje je kako potaknuti razvoj, točnije ključna riječ je napredak. K tome, nema u svijetu primjera, barem koliko mi je poznato, države ili regije koja bi svoj gospodarski napredak i društvenu stabilnost temeljila na lošim demografskim trendovima. No, nema čarobnih i brzih rješenja. Demografski razvoj odnosno usporavanje negativnih trendova mora ići uporedo s mjerama gospodarske i socijalne politike, jedino sinergijskim djelovanjem na svim poljima možemo, prvo usporiti negativne ne samo demografske nego i gospodarske i društvene trendove, a onda kroz određeno vrijeme pokušati cijelu stvar preokrenuti.
Koliku je štetu u demografskom smislu ovaj kraj posljednjih desetljeća pretrpio?
- Kada govorimo o broju stanovnika i usporedimo 1961. i 2011. godinu, dakle pola stoljeća, Slavonija je izgubila 97.000 stanovnika. Kada govorim o gubitku stanovništva prirodnim putem, samo u razdoblju od 2001. do 2014. u Slavoniji je 33.000 više osoba umrlo nego što je živorođeno. To je poprilično veliki broj i sve istočnohrvatske županije imaju negativnu bioreprodukciju. Ono što je osobito zanimljivo spomenuti kada su u pitanju migracije jest da je od 2002. do 2015. negativni migracijski saldo prema inozemstvu iznosio oko 14.000 osoba. I to je demografski gubitak. Nadalje, u Slavoniji je veći broj osoba starijih od 60 godina u odnosu na stanovništvo do 19 godina. Uznapredovao je dakle, proces demografskog starenja. Postoje razlike, iako ne dramatične, između županija pa se na donekle pozitivnijem polu nalazi Osječko-baranjska dok se na negativnom polu nalaze podjednako Virovitičko-podravska i Vukovarsko-srijemska županija, naročito u zadnjih 15-tak godina ova potonja ima izuzetno loše demografske pokazatelje. Situacija dakle, nije sjajna, ona nas ne samo treba zabrinti, ona nas je već odavno trebala brinuti, i nas demografe jest, međutim očito da političke elite koje bi trebale demogafsku politiku držati visoko na prioritetu javnih politika to dosad nisu činile. Čini mi da sada ipak postoji, određena spremnost da se snažnije država uhvati u koštac s demografskim problemima, no opet, trebamo biti oprezni jer konkretna djela će pokazati koliko su ozbiljna ta nastojanja. Treba svakako poticati i pohvaliti lokalne zajednice koje čak i unatoč svojim lošim ukupnim prilikama pokušavaju nešto učiniti na demografskom poboljšanju, pa uvode jednokratne pomoći pri rođenju djeteta, iako ima prostora za puno širi segment različitih mjera. Opet je najvažnija tu država jer ona jedina ima zakonodavni okvir, sveobuhvatan za cijeli nacionalni teritorij, i ima sredstva da se stvari krenu pomicati na bolje. Siguran sam da bi se primjenom konkretnijih mjera i zakona vidjeli i rezultati.
POLJOPRIVREDA TONE
Kakvo je danas stanje sela u Slavoniji i Baranji? Vidimo da sela propadaju, mladi odlaze... Zašto je do toga došlo, koliko je politika odgovorna za propadanje sela?
- Sociolozi vrlo često tumače, i mislim da nisu u krivu, da je jedan od razloga propadanja sela i poljoprivrede to što se često život na selu držalo manje vrijednim ili drugorazrednim. A onda na takav osvrt dođu i realni problemi koji nisu od jučer jer selo je u demografskom i gospodarskom smisu u krizu počelo dolaziti '50-'60-tih godina zbog industrijalizacije. U urbane sredine odlazilo je radno aktivno stanovništvo i tako su se počela prazniti sela. Činjenica je da se situacija na selu, pogotovo u Slavoniji i Baranji, prilično pogoršala, ali to ne znači da je stanje u urbanim sredinama daleko bolje. Kada su u pitanju demografski indikatori, to se izjednačilo. Imali smo ezgodus sa sela u gradove, sada imamo egzodus koji preskače naše gradove i odmah ide u inozemstvo, ne više iz sela u Osijek, Slavonski Brod ili Zagreb. Naravno da je politika odgovorna u kontekstu jasne vizije, strategije razvoja sela. Važnije pitanje je pak, je li takav odnos bio slučajan ili posljedica neznanja, nemara ili politike koja je odredila takav odnos prema selu. Ipak, tržišna utakmica je jedno, ali ostati bez vlastite prizvodnje, ne samo hrane, pogubno je za svaku državu. Razgovarajmo i o identitetskim odrednicama jer gubitkom populacije gube se i uporišta očuvanja identiteta i pripadnosti u kulturološkom i civilizacijskom smislu.
Ima li Hrvatska već više od 20 godina pogrešan odnos prema poljoprivredi, s obzirom da od zemlje živi sve manje ljudi?
- Nekad, nakon II. svjetskog rata, Hrvatska, a naročito Slavonija, bila je izrazito agrarna i ruralna zemlja, i udio stanovništva na selu i u poljoprivredi bio je iznad polovice. To se, naravno, smanjuje. To je rezultat procesa modernizacije i to samo po sebi nije naznaka krize. Npr. danas u SAD-u se 2 posto stanovništva bavi proizvodnjom hrane, a proizvode za sebe i još pola svijeta. Ako spojimo pitanje demografije i poljoprivrede, onda moramo reći da nije rješenje u destimuliranju malih poljoprivrednih proizvođača jer time njih dodatno potičemo da odu sa selu, mislim da je zapravo povratak manjim proizvođačima dio rješenja i za demografsku obnovu sela i Hrvatske, kao što mislim da nije rješenje ukidati škole s jednim učenikom jer onda i ta jedna obitelj odlazi. Dakle, država će ako ima viziju i strategiju razvoja, naći sredstva da i ono što nije ekonomski isplativo učini isplativim na duge staze. Treba poticati takvu vrstu djelatnosti koja će potaknuti ostanak na selu, a država k tome mora stvarati stabilne preduvjete, koji se ne mijenjaju svakih nekoliko godina, jer lakše će onda ti proizvođači ulaziti u rizik i tržišnu utakmicu i ostvariti uspjeh ako nema prebrzih, prečestih i preradiklanih promjena.
Vjerujete li da se odljev mladih prema inozemstvu, osobito izražen u ovom dijelu zemlje, može zaustaviti i kojim bi se mjerama to moglo postići?
- Ako bih se našalio, onda bih rekao ukidanjem autobusnih linija na godinu dana. Ali migraciju ne možete zaustaviti, uvijek postoje ljudi koji se iz različitih razloga, bez obzira na uvjete u kojima žive, odluče na migriranje. Ono što se može je da se migracijski valovi uspore, da se to smanjuje i da se potiču povratne migracijske struje. I to se čini jedino radnim mjestima, no čak ni to nije često puta dovoljno. Dakle, mora se imati donekle sigurnost radnog mjesta, pravednu naknadu za rad i prije svega, mora se mijenjati opća politička i društvena klima gdje vrlo često oni koji odlaze kažu da idu zato jer više ne mogu podnijeti tu klimu koja je u Hrvatskoj, što stalo vodi nekim podjelama i konfliktima i ljudi opravdano ne vole živjeti u takvoj klimi, i onda ako nemaju ni posao odlaze bez obzira na nesigurnost života u inozemstvu. Ne možemo očekivati da će se u Slavonji i Baranji za 6 mjeseci otvoriti 50.000 radnih mjesta, to ne ide, ali nekim koracima, ulaganjima, usporit će se migracijska struja.
Postoji li realna mogućnost reindustrijalizacije Slavonije i Baranje? Ima li uopće ljudskih potencijala za to kada bi se našli investitori?
- Ako reindustrijalizaciju shvatimo u kontekstu jačih ulaganja u industrijske grane koje moraju imati više utemeljenja na lokalnim resursima, u Slavoniji npr. s proizvodnjom hrane, prometnom dostupnosti, pa i tradicijom poput drvne i tekstilne industrije, iako one globalno slabo kotiraju, ali čini mi se da je puno važnije pitanje imamo li mi sada socijalnog i ljudskog potencijala. Prije svega u smislu obrazovanosti ljudi da pokrivaju te resurse. Bio bi veliki izazov za akademske institucije jedno istraživanje što zapravo ova regija u smislu obrazovanja nudi za tržište rada i da se vidi je li to “prizvodnja” za burze li za gospodarske subjekte. Čini mi se da ne bi bili zadovoljni rezultatima. Možda bi trebalo razmišljati o boljoj prilagodbi obrazovnih programa stvarnim potrebama na tržištu, i napraviti projekciju za budućnost. Prečesto puta smo bili suočeni s lutanjim, nejasnim vizijama, nema kontinuiteta. A to bi značilo imati pravac i da se putem ispravlja ono što nije dobro jer stalnim vraćanjem na početak nikad nećemo doći do cilja.
Razgovarala: Sanja BUTIGAN
DECENTRALIZACIJA
RH je premala da bi se rascjepkala
Mogu li i veća decentralizacija i regionalizacija također u nekoj mjeri biti rješenje za popravljanje stanja u Slavoniji i Baranji?
- Mnoge svjetske, razvijene države, svoj su razvoj uvijek na neki način decentralizirale jer ravnomjerni razvoj svih regija pridonosi jakosti cijele države. Nekad je Francuska bila izrazito centralizirana zemlja, ali je uspjela i svoje slabije regije potaknuti tako što je ipak prebacila određenu moć i odlučivanja i ulaganja. Hrvatska doduše, tom problemu treba prići s određenim oprezom. Hrvatska je pre mala da bi se još rascjepkala. Međutim, trebalo bi ipak transferirati i određenu razinu odlučivanja i financijske snage, ali ne na način da onda odgovornost države više ne postoji. Mora postojati državna politika koja će osnaživati regije. Osobno bih se više založio za decentralizaciju razvojnih politika, ne toliko u političkoj moći i infrastrukturi, koliko u infratrukturi razvoja, projekata, itd. Tu vje rujem da bi određena decentralizacija, više gospodarske aktivnosti a manje političke moći, bila puno efikasnija i dugoročno imala povoljniji učinak na napredak. I da pritom država bude distributer gospodarske aktivnosti prema nižim razinama.