Objavljeno 23. rujna, 2016.
Kada je s isukanom sabljom praćen braniteljima Sigeta odjurio u svoju junačku smrt, Nikola Šubić Zrinski nije ni slutio da će njegova pogibija ne samo snažno odjeknuti diljem tadašnjeg kršćanskog svijeta (o Zrinskom piše i kardinal Richelieu, rekavši kako je pravim čudom spasio Habsburško Carstvo od uništenja), nego da će uskoro postati besmrtnikom, makar i odsječene glave, te mitskim likom hrvatske i mađarske povijesti.
Što je u to doba značilo biti Zrinski i kakva je sudbina zadesila Hrvatsku, govori i podatak da su u borbi s višestruko moćnijim Turcima izginuli njegov djed, stric i brat. U našim novinama ovih su se dana mogle pročitati svakakve gadosti i gluposti pa i ona koju je napisao jedan naš dični doktor znanosti kako je Zrinski o kojem govorimo ginući za tobože tuđe interese bio nešto poput hrvatskog nogometaša koji igra u stranom klubu.
Bilo je iznimno zanimljivo u samo tri dana nazočiti dvjema atraktivnim glazbeno-scenskim izvedbama, mađarskog mjuzikla “Zrinyi 1566” u osječkoj dvorani Gradski vrt i legendarne hrvatske opere “Nikola Šubić Zrinjski” u reprezentativnom ambijentu Mađarske državne opere. Čast da izvede “Zrinjskog” u Budimpešti imalo je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Obje predstave dio su službenog obilježavanja 450. obljetnice smrti Nikole Šubića Zrinskog u Hrvatskoj i Mađarskoj. Našem gledatelju bilo je zanimljivo vidjeti kako to Mađari doživljavaju našeg (i svog) Zrinskog, makar i u formatu rock-opere te kako to zvuči i izgleda. Mađarski mjuzikl o Zrinskome potpisuju Levente Moravetz (tekst), Sabolcs Balásy, Krizstian Horváth i Zoltán Papp (glazba), ugledni autori u svojoj zemlji kojima ovo nije prva suradnja. Mađarskom uratku ne nedostaje scenske atraktivnosti niti uvjerljivih pjevačkih rola, no glazba, uz poneku iznimku i izvrsne aranžmane (što jedno i drugo podsjeća na najbolje dane Omege), ipak pripada u nešto što ćete odmah zaboraviti. Izvođenje opere Ivana pl. Zajca (libreto, to zna svaki školarac, napisao je rođeni Brođanin Hugo Badalić, a tekst zborske skladbe “U boj, u boj” hrvatski filozof i književnik Franjo Marković, svojedobno gimnazijski profesor u Osijeku), u budimpeštanskom hramu glazbe, uz ne malu vokalnu i instrumentalnu pomoć s raznih strana, bila je potpuni trijumf. Nije ni naš “Zrinjski” bez mana (dosadnjikavi libreto i loša scenografija), ali udarne arije (više nego izvrsna Valentina Fijačko Kobić), atraktivni dueti i završna scena ulaze u antologijske izvedbe hrvatskog glazbenog teatra, što je publika nagradila pravim ovacijama, nakon čega je kao bis ponovljeno operno finale. Što reći, kako nam je prenio naš upućeni izvor, ondje prisutni ministar kulture Zlatko Hasanbegović nakon uspješne predstave bio je toliko izvan sebe zbog iznimnog uspjeha osječkog HNK da je srdačno izljubio i obgrlio intendanta Božidara Šnajdera koji nije skrivao sreću.
Piše: Draško CELING