Objavljeno 23. rujna, 2016.
Bend koji je karijeru gradio na pjesmama koje su željele isprva biti posveta osobnim herojima XTC, Big Staru i Orange Juice, u trideset godina karijere postao je jedan od najdugovječnijih i najboljih škotskih bendova
Za sve je zapravo kriv Kurt Cobain. Ili možda magazin Spin dok je još bio relevantna pojava na svjetskoj glazbenoj sceni. Naime, godina je 1991., a Spin u jeku ludila za Nirvaninim “Nevermindom” i brata mu po grungeu Pearl Jamovog “Tena”, konačnog proboja R.E.M.-a u mainstream sa sjajnim “Out Of Time” albumom i revolucijom koju je pokrenuo “Blue Lines” Massive Attacka kao najbolji album godine proglasio “Bandwagonesque”, treći album škotskih momaka imenom Teenage Fanclub. Isto tako u brojnim intervjuima za svoga života Cobain je bend proglašavao “najboljim bendom na svijetu”. Dakle, što sam mogao u proljeće 1992. godine nego poslušati “Bandwagonesque”.
Tri vokala i tekstopisca
Priča o bendu Teenage Fanclub počinje 1987. godine kada su jednog kišnog dana u Glasgowu Norman Blake i Raymond McGinley upoznali Gerarda Lovea i osnovali bend Boy Hairdressers. Bend je objavio singl “Golden Shower” i ubrzo nakon toga se raspao. Nakon kratkog stažiranja u BMX Bandits u bend se 1989. godine vraća Blake i trojac osniva Teenage Fanclub. Svoj prvi album, koji je već privukao pozornost publike i kritike, “A Catholic Education” objavljuju tijekom 1990. godine i uvelike se razlikovao od power popa, stila koji je uglavnom obilježio karijeru benda. Na albumu su prevladavali mračni i teški rifovi koji su svoje korijene vukli iz heavy metala ili Neil Youngove faze s Crazy Horseima, osim uvodne pjesme “Everything Flows” koja ima posebno mjesto u karijeri benda.
Drugi album “King” prouzročio je sukob s Matadorom, koji je bio nezadovoljan materijalom, pa su nakon albuma dečki dobili zeleno svjetlo kako bi potpisali za Geffen. Njihov prvi album za novu izdavačku kuću bio je upravo “Bandwagonesque”. Album koji je označio povratak pop-melodije u pjesme koje je glavni trojac Blake/Love/McGinley odradio zanatski zvučavši poput heroja im Big Stara, ali istovremeno neodoljivo i zarazno svoji. Sljedeći album “Thirteen” naišao je na brojne negativne kritike obožavatelja i kritike jer su se potpuno oslanjali na isti zvuk koji su “izmislili” na njegovu prethodniku.
U jeku najvećeg britpop ludila (1995.) trojac Blake/Love/McGinley, koji od samih početaka benda uspijevaju uspostaviti demokratski odnos u kojemu dijele uloge tekstopisca i glavnog vokala, snimaju “Grand Prix”, njihov tada komercijalno najuspješniji album koji se probio u top deset britanske ljetvice albuma. Pjesme poput “About You”, “Neil Jung” ili “Don't Look Back” izdvojile su se kao svojevrsni hitovi, iako će se mnogi složiti sa mnom ako kažem kako je “Grand Prix” imao magičnu sinergiju i nema ni jednu lošu pjesmu.
Bend na vrhuncu kreativnosti
Bili su tada bend na vrhuncu svoje kreativnosti koja se proširila i na sljedeće šesto izdanje “Songs from Northern Britain” koji je najuspješnije izdanje benda, bar što se tiče komercijalnog uspjeha na top-ljetvicama. Pjesma “Ain't That Enough” njihov je najuspješniji singl u karijeri benda, koji se ovim albumom ustoličio kao poveznica kojeg svaki ljubitelj glazbe odmah povezuje s Glasgowom i ruralnom Škotskom.
Iako njihov album “Howdy”, objavljen tijekom 2000. godine, kvalitetom ne zaostaje za ostatkom diskografije, problemi prouzročeni propadanjem Alan McGeejeva Creationa (pa ih je pod svoje okrilje uzeo Sony, koji album nije htio distribuirati u Sjedinjene Države) značilo je da su Teenage Fanclub došli do prekretnice.
Njihovo posljednje izdanje za Sony bila je kompilacija “Four Thousand Seven Hundred and Sixty-Six Seconds – A Short Cut to Teenage Fanclub” objavljena 2003. godine jedna je od rijetkih “best off” izdanja koji se slušaju do iznemoglosti.
Za svoj osmi album “Man-Made” (2005.), koji su objavili za vlastitu izdavačku kuću (PeMa), za producenta je uposlen John McEntire iz čikaškog post-rock bend Tortoise. Iako na prvi pogled spoj njihova power-popa i avangardnih ideja koje je u modernu glazbu donio McEntireov Tortoise ne obećava mnogo, “Man Made” je ipak jedno solidno izdanje koje je označilo povratak trojca Blake/Love/McGinley u naša srca.
Posljednji album “Shadows” objavljen prije pet godina postavio je TFC tamo gdje im je i mjesto, na sam vrh pop-glazbe s pjesmama kao što su "Sweet Day Waiting" ili "The Fall", za koje bi mnogi dušu prodali vragu kada bi ih znali napisati. Nakon trideset godina zajedničkog druženja Teenage Fanclub su se vratili s novim odličnim desetim albumom “Here” objavljenim 9. rujna koji je sniman u Provenceu i Glasgowu, miksan u Hamburgu i masteriran u Londonu.
Nikola KUČAR
HERE
Isprva sam ga izbjegavao. Jer “deseti” album benda koji sam “nekoć” volio nije zvučao primamljivo kao neka nova izdanja mladih vrlih bendova. Zapravo me bilo strah i bio sam u pravu, jer pri prvom susretu s “I'm In Love” znao sam da će mi ispunjavati dane svojim baladama koje su lijepe kao bilo koji vrhunac s “Grand Prixa” ili “Bandwagonesque”. Nostalgija je problem svaki put kada se susretnem s TFC. Sjetim se vremena kada sam bio puno mlađi, kada nam muzika nije bila na dohvat ruke, kada smo do iznemoglosti slušali kasete koje su nam snimali “veliki” prijatelji i pokušavali shvatiti o čemu zapravo pjevaju Blake/Love/McGinley. Jer nije nužno glazba tada zvučala bolje nego danas, nego su načini na koji smo dolazili do nje ponekad bili trnoviti, pa smo ju znali više voljeti i cijeniti. “Here” je upravo takva ploča koju sa svakim novim slušanjem volite sve više. I koja vas odvodi na nostalgično putovanjem nekim, kako to danas izgleda, davnim vremenima.