Demokracija nema alternativu: Europa mora zaštititi svoje materijalne, ali i ljudske i duhovne vrijednosti!
Nakon Hladnog rata geopolitička karta Europe umnogome se promijenila, no početni optimizam proistekao iz propasti SSSR-a i cijelog komunističkog bloka naglo je splasnuo pa su nagomilani problemi eskalirali do te mjere da se danas govori i o trećem Hladnom ratu.
Rat u Ukrajini, a onda i migrantska kriza i terorizam, ali i Brexitom narušeni temelji Europske unije te napeto stanje na Balkanu, posebno u BiH, faktori su koji ne ulijevaju baš puno nade u stabilnu budućnost Europe, kao ni okruženja u kojemu je Republika Hrvatska. O aktualnim geopolitičkim problemima Europe, Hrvatske i svijeta razgovarali smo s doc. dr. sc. Martom Zorko, prodekanicom za nastavu i studente Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
DRŽAVA I POJEDINA
Za početak, ukratko, što obuhvaća kolegij Suvremeni geopolitički problemi na FPZG-u, s obzirom na to da ste, vidim, nositelj tog predmeta, da tako kažem?
- Ovaj se kolegij bavi suvremenim fenomenima i procesima u kontekstu odnosa moći i teritorija. Dakle, iz perspektive kritičke geopolitike obrađuju se problemi koji se pojavljuju u suvremenom kompleksnom i umreženom svijetu. Današnji svijet ima tri važne karakteristike koje uvjetuju daljnji razvoj geopolitike kao discipline, ali i tema koje se u tom smislu proučavaju. Prva je ta da je teritorij umrežen. Iako je ta umreženost, povezanost i globaliziranost neravnomjerna, radi se o i te kako značajnom procesu. Druga je karakteristika da se broj aktera umnožava, dakle ne djeluju isključivo države u međunarodnoj zajednici. Treća je karakteristika fragmentiranost moći i sve dinamičnije mijene iskazivanja moći u teritorijalnom smislu. Stoga se kolegij s jedne strane bavi temama koje obrađuju uzroke i fokusirane su na geografsku komponentu odnosa moći u smislu geopolitike strateških resursa, prirodnih izvora, vodnog stresa, bolesti ili klimatskih promjena. S druge strane obrađuju se posljedice tih izazova, koje obuhvaćaju teme poput geografskih uzoraka migracijskih kretanja ili pak fenomena sve češćih pokušaja fizičkog odjeljivanja prostora na globalnoj razini. S obzirom na to da geopolitika danas podrazumijeva diskurs svjetske politike s posebnim naglaskom na geografsku dimenziju moći, jedan dio kolegija bavi se i načinom na koji se geopolitički diskursi stvaraju u proizvodima popularne kulture. Rijetko se nakon odgledanog filma pitate jesu li vam odnosi moći u međunarodnoj zajednici prikazani na realan način i kakvu ste poruku dobili, koga smatrati saveznikom ili “prijateljem”. Sve su to primjeri koji izgrađuju geopolitičke diskurse i utječu na vlastito viđenje svijeta, te ih je važno osvijestiti kako biste ih mogi kritički promisliti. To pokušavam, između ostalog, naučiti svaku novu generaciju studenata: kritički promišljati svijet oko sebe.C
U jednom vašem članku pročitao sam temat Teritorijalnost i deteritorijalizacija u kontekstu suvremene sigurnosti. Na tom tragu pitanje - koliko se unatrag dvadesetak i više godina, recimo nakon Hladnog rata, promijenio sam pojam, odnosno koncept nacionalne sigurnosti, posebice gledajući u okvirima svenazočne globalizacije, između ostalog?
- Nakon čvrste hladnoratovske definicije i promišljanja sigurnosti dolazi do zaokreta u dva smjera. S jedne strane izazovi postaju globalni i prelaze mogućnosti, ali i granice nacionalnih država. Kako su države još uvijek najvažniji akteri u međunarodnoj zajednici, prisiljene su pronaći modele za suradnju u slučaju pojave spomenutih izazova. U tom se smislu sve češće govori o globalnoj sigurnosti i razvijanju kapaciteta drugačijih i sveobuhvatnijih od onih nacionalnih država i njihove međusobne suradnje. Nažalost, kad krenemo analizirati konkretne primjere rješavanja globalnih sigurnosnih izazova, još uvijek nedostaje napora koji bi doveli do rezultata. Pokazalo se kako je vrlo teško pronaći konsenzus, ali i sredstva, što samo pokazuje kako međunarodna zajednica i dalje kod mehanizama djelovanja funkcionira po starim principima i postulatima nacionalne, i u slučaju suradnje država, i međunarodne sigurnosti. Ti postulati samo naglašavaju globalne razlike i ostavljaju moć “rješavanja” globalnog problema najvećim silama ili savezima iz interesa. Razvijenom svijetu i svijetu u razvoju nikako ne može biti ista lista prioriteta izazova i redoslijed njihovih rješavanja. Time dolazimo i do drugog smjera zaokreta u studijama sigurnosti koji čine “konzumenti” sigurnosti. Pojedinac se sve češće ističe odvojeno od države s obzirom na različite percepcije (ne)sigurnosti. Iako je jedna od temeljnih zadaća države omogućiti sigurnost svojih građana, postavlja se pitanje štite li se njihovi interesi, pa čak i kad država postupa u dobroj vjeri. Rasprava oko važnosti nacionalnih interesa nasuprot važnosti ljudskih prava i prava pojedinaca nije nova. Samo je u kontekstu umrežavanja globalnih izazova dobila novi oblik. Jedan od primjera je gospodarenje izvorima pitke vode. S obzirom na to da se radi o neobnovljivom izvoru koji je neophodan za život, može se postaviti pitanje je li pitka voda ljudsko pravo ili strateški resurs države. To pitanje nije riješeno ni na globalnoj razini, ni u okviru EU-a, a bojim se da se i u Republici Hrvatskoj premalo o tome govori.
U ovom je smislu ključno postaviti pitanje od čega se štiti(mo) i tko se štiti. Nacionalne države, osim u smislu nekih izoliranih slučajeva i širih igara moći, nisu više primarni izvori ugroza. S obzirom na to da globalni izazovi prelaze granice, nacionalne države nisu više ni primarni konzumenti, odnosno jedini ciljevi zaštite. A opet, kad dođe od izvanrednog stanja ili nekog oblika krize, pokazalo se kako jedine imaju mehanizme za djelovanje. Tako da bih rekla da se trenutno nalazimo u prijelaznoj fazi gdje i dalje prevladavaju postulati i mehanizmi nacionalne sigurnosti, koji se pokušavaju prilagoditi novoj realnosti.
Govorili ste i pisali i kako su postmoderne rasprave o značaju teritorija, granica i erozije državnog suvereniteta u suvremenom svijetu ostavile trag na mnogim disciplinama, pa tako i u okviru studija sigurnosti. Možete li to malo šire pojasniti?
- Teritorij i suverenost ne izražavaju se više u hladnoratovskim kategorijama i konceptima totalne obrane nego se promatraju kao vrijednosti koje ne dijele države i koje ih približavaju u zaštiti zajedničkih vrijednosti demokratskoga političkog poretka. Nastao je niz novih modela suradnje država koji prelaze nacionalne okvire. Kooperativna, zajednička ili sveobuhvatna sigurnost samo su neki od odgovora na suvremene izazove sigurnosti. Nije to jedina posljedica globaliziranog svijeta. Pojam sigurnosti proširio se na nove subjekte koji nastoje osigurati svoju sigurnost i istodobno se produbio u smislu nastanka novih subjekata koji surađuju kako bi osigurali sigurnost. Osim toga, prijetnje više nemaju isključivo teritorijalni karakter, niti je teritorij taj koji se primarno štiti. Štoviše, vrijednosti koje danas štitimo nisu više isključivo materijalne nego i nematerijalne. Demokracija, ljudska prava, blagostanje i druge vrijednosti koje u sigurnosnu paradigmu uvodi koncept ljudske sigurnosti nemaju ni teritorijalni ni fizički oblik.
S kakvim se sve problemima danas suočava postojeća geopolitička koncepcija Europe, napose Europske unije, koja se, vidimo to svakog dana, a osobito nakon Brexita, dovodi u pitanje? Ima li EU uopće budućnosti...?
- EU svakako ima budućnost, ali je pitanje forme u kojoj će opstati. Ono što smatram presudnim u ovom smislu je način i interes djelovanja članica, razmjerna ravnomjernost i mehanizmi djelovanja na razini Unije. Naime, nekoliko kriznih situacija unatrag nekoliko godina pokazalo je istinsku razjedinjenost članica u stavovima i interesima upravo na geopolitičkim temeljima. Pokazalo se i da članice nemaju baš previše želje za djelovanjem ako ih se neko pitanje uvjetno rečeno ne tiče i u njemu ne pronalaze vlastiti interes. Takav selektivan interes utječe na (ne)formiranje mehanizama i mogućnosti njihova djelovanja. S druge je strane pitanje odnosa moći među članicama i takozvane Europe koncentričnih krugova. One “važnije” i “elitne” Europe i čitavog niza manje važnih, perifernih ili “neutralističkih” članica i blokova članica.
Pokazalo se da je iluzorno govoriti o solidarnosti, ali čak i zajedničkim vrijednostima, osim u načelnom smislu. Primjerice, o ravnopravnosti u slobodi kretanja unutar EU-a možemo govoriti isključivo u fizičkom ili tehničkom smislu. Svaki pojedinac može slobodno putovati. Ali je pitanje može li se i uz kakve prepreke preseliti, zaposliti i započeti život u nekoj drugoj državi članici.
Smatram da je puno veći izazov za EU nastavak migrantske krize nego izlazak neke od članica. Posljedice Brexita osjećat će se postupno kroz duži period što ublažava značajnije poremećaje Unije kao koncepta. Veći izazov su krize koje osvješćuju nefunkcionalnost ili nedostatak mehanizama djelovanja i mogu urušiti neke od temeljnih postavki na kojima Unija počiva. Ponovo se vraćam na načelo slobode kretanja i schengenski sustav. Potencijalno urušavanje ovog sustava nakon njegova ukidanja od strane nekih članica zbog migrantske krize smatram puno većim izazovom za Uniju od Brexita, s obzirom na to da bi u tom slučaju sloboda kretanja i u fizičkom smislu bila onemogućena. Iako se ne može staviti znak jednakosti između članica schengenskog sporazuma i članica EU-a, načelo jedinstva prema unutra i čvrstog razlikovanja prema van oduvijek je jedan od središnjih postulata izgradnje EUropskog identiteta.
TEST NIJE POLOŽEN
Aktualni terorizam i migrantska kriza, a time i pitanje sigurnosti EU-a uključujući i RH, i dalje su u središtu pozornosti. Vidimo da sad Turska prijeti da će početi slati novi val migranata prema EU-u...
- Migrantska kriza je nažalost pokazala prave (ne)sposobnosti Unije i sveopću nepripremljenost. Ali je pokazala i da različite članice ovisno o interesu i geografskoj izloženosti migrantskom valu kalkuliraju oko uključivanja u rješavanja tog pitanja. Turska se našla u poziciji da trguje s Bruxellesom i tu poziciju uvelike koristi za vlastite interese. Čitav niz zemalja je reagirao zatvarajući se u sebe i zatvarajući svoje granice. Rijetke su se zemlje odlučile uključiti i ako ruta nije prelazila preko njihova teritorija. Tranzitne zemlje su se trudile što brže prevesti migrante od granice do granice. Ali uglavnom prevladava osjećaj kako se radi o tuđem problemu; problemu zemalja koje su primarno odredište migranata. Smatram da je ovdje ponovo solidarnost na testu i da EU još jednom taj test nije prošao.
Nas čeka budućnost u kojoj će migracije biti pravilo, a ne iznimke. Istinski globalizirani, razvijeni i umreženi svijet su sjeverna Amerika, zapadna Europa i Japan. Tu se nalazi samo petnaestak posto svjetskog stanovništva i više od sedamdeset posto svjetskog dohotka. Idemo okrenuti formulu - u ostatku svijeta živi više od 85 posto svjetskog stanovništva i taj dio privređuje tridesetak posto svjetskog dohotka. Ne čudi stoga da postoji pritisak u pogledu migracija. Kad se tome pridodaju izvanredna stanja, distribucija strateških resursa i suvremeni izazovi, migracije postaju neizostavni segment promišljanja o budućnosti.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
BALKANSKI SINDROM
U okruženju smo država koje mogu generirati nove sigurnosne probleme
Kakav je, prema vašem mišljenju, položaj RH u regiji, prije svega gledajući na sigurnosno stanje, probleme u BiH? I ovdje se isprepleću geopolitički interesi velikih sila (SAD, Rusija, Turska...)...
- Nisam optimistična oko općenitog sigurnosnog stanja u hrvatskom okruženju. Izbjegla bih riječ regija, jer smatram da je to geografski pojam koji je do te mjere ispolitiziran da generira višestruke diskurse. Utjecaj velikih sila i interes za ovaj prostor nije nešto novo i zapravo je i doveo do stanja u kojem se trenutno nalazi. Republika Hrvatska oduvijek je bila periferija, granično područje obrane prema nekome ili nečemu i danas se i dalje nalazi u toj situaciji. Takozvano predziđe je zapravo negativan položaj jer se nalazite “ispred zida” koji automatski morate štititi. Članstvo u EU-u i NATO-u Republiku Hrvatsku ponovo stavlja u položaj premosnice integriranog i neintegriranog prostora, ali prije svega periferije. EU se trenutno bavi svojim problemima i nije orijentiran na proširenje, tako da će ovakva situacija biti realnost još neko vrijeme. Dodatni izazov čine i neriješeni odnosi i između susjednih zemalja, gdje Republika Hrvatska ima vrlo često nekonzistentne stavove, a vodi i takvu politiku. Iako ih ne možemo u pravom smislu definirati kao nefunkcionalne države, RH u okruženju ima države koje mogu generirati i uslojiti sigurnosne izazove. Pat-pozicija u kojoj se nalaze Bosna i Hercegovina, Makedonija, pa čak i Srbija, ostavlja prostor za jačanje ekstremizama svakakvih vrsta. Primjerice, čitav niz utjecaja koji je vidljiv u Bosni i Hercegovini, a prvenstveno se odnosi na financiranje različitih kulturnih aktivnosti i načina života, ne provode samo države koje su iskazale interes za ovo područje poput Turske sa svojom neootomanističkom vanjskom politikom. Različite vjerske grupe i njihove aktivnosti rapidno mijenjaju sliku društva i nemaju jasno definirane ciljeve, pa stoga potencijalno mogu kreirati i nove sigurnosne prijetnje.
DODIKOV REFERENDUM
Okviri Daytona i dalje priječe bilo kakav dogovor, još manje reviziju
Dodik ne odustaje od referenduma, međunarodna zajednica mu prijeti, a Daytonski sporazum se svako malo dovodi u pitanje. Je li sazrelo vrijeme za reviziju Daytona?
- Daytonski sporazum je od samog početka postavljen na način da omogućava ovo što se sada događa. Dodik može prijetiti referendumom s obzirom da je Republika Srpska Daytonom teritorijalizirana po konceptu države u državi, što Federacija nije. To ne znači da će mu međunarodna zajednica referendum i dozvoliti, ali sam koncept je od početka postavljen pogrešno. Slažem se da svojedobno poslužio svrsi i uspostavio mir, ali dovoljno je vremena od tada prošlo da se vidi kako Bosna i Hercegovina jednostavno ne funkcionira. E, sad, s jedne je strane iluzorno očekivati da se nametnuto stanje izvana, riješi snagama iznutra. Upravo je upliv međunarodne zajednice, koji je u fazi uspostavljanja Daytona bio nužan, trenutno prepreka za rješavanje problema. Međunarodna zajednica više nema ni snage, ni volje baviti se unutarnjim stanjem u BiH, a okviri Daytona priječe bilo kakav dogovor, s obzirom da njegova revizija nužno znači promjenu odnosa moći između triju strana, u kojoj svaka strahuje da će izgubiti neka od umjetno stečenih prava. S druge strane, ista ta međunarodna zajednica vrlo često funkcionira po načelu statusa quo, odnosno zagovara što manje tektonskih poremećaja što također utječe na tendenciju zadržavanja stanja kakvo jest. Stoga, bez obzira što je situacija u BiH iznimno složena i što je prema mom mišljenju već i kasno za reviziju kako je ona bila zamišljena i zagovarana, jer su se odnosi moći već promijenili, nije sazrijelo vrijeme niti se može očekivati da sazrije na način da to bude isključivo pitanje BiH ili čak puta BiH prema članstvu u EU.
Svaki pojedinac može slobodno putovati. Ali je pitanje može li se i uz kakve prepreke preseliti, zaposliti i započeti život u nekoj drugoj EU članici...
Potencijalno urušavanje schengenskog sustava nakon njegova ukidanja zbog migrantske krize puno je veći izazov za Uniju od Brexita...
PITANJE GRANICA
Gomila problema sa svim susjedima koja zasad nije ni blizu rješenja
U vašoj doktorskoj disertaciji, Granice država nastalih iz SFRJ, studiozno ste definirali probleme poput otvorenih graničnih pitanja, no RH, nakon spora sa Slovenijom, još nije riješila neka pitanja granica sa susjedima, poput onih sa Srbijom, Crnom Gorom... Kako to komentirate?
- Otvorena granična pitanja općenito imaju vrlo velik konfliktni potencijal i mogu narušiti bilateralne odnose susjednih zemalja. Bez obzira na efekte globalizacije i određenog stupnja deteritorijalizacije prisutnih u suvremenom svijetu, teritorijalna pitanja vrlo su važna i tu se teško postižu kompromisi. To, dakako, nije specifičnost samo regije Jugoistoka Europe, ali u mladim državama koje su tek nedavno stekle vlastitu neovisnost postoji posebna veza stanovništva i državnog teritorija. Ako tomu pridodamo i posljedice ratnih razaranja za društvo, posve je razumljivo da pitanja vezana uz protezanje granične crte imaju posebnu težinu.
RH ima otvorena granična pitanja sa svim susjedima s kojima je prije dijelila republičke granice i ni jedno od njih nije ni blizu rješenja. Štoviše, nisu dogovoreni ni modaliteti pokušaja pronalaženja rješenja. Prvi stupanj je međusoban dogovor dviju država, ali smatram da je iluzorno očekivati da se bilo koje od otvorenih graničnih pitanja RH može riješiti na taj način. To bi podrazumijevalo političko samoubojstvo za političara koji bi se toga prihvatio i logično je da se nitko toga ne želi prihvatiti. Rješenje u ovom smislu bila bi stručna povjerenstva i depolitizacija ovih pitanja. Dok se god ova pitanja rješavaju na državnom vrhu, ona samogeneriraju konfliktni potencijal i s jedne strane ukazuju na važnost, a s druge strane tu važnost i kreiraju. I to je začarani krug jer se onda i tehnikalije moraju rješavati na najvišim političkim razinama i opet krećemo iz početka. Sjetite se svih primjera kada su se incidenti povezani s pitanjima razgraničenja rješavali na samom političkom vrhu, od vraćanja skele do postavljanja barikada.
Ipak, treba raslojiti i značenje same granice u percepciji političkih elita od onoga među stanovništvom, posebice ako je riječ o stanovništvu koje živi uz graničnu liniju. Potezi na državnoj razini vrlo se često ne podudaraju sa željama stanovništva na lokalnim razinama, pogotovo kad su posrijedi metode rješavanja otvorenih graničnih pitanja. Prije par godina s kolegama sam istraživala percepciju granice i susjeda na lokalnoj razini i pokazalo se kako i u razdobljima najzaoštrenijih odnosa na državnoj razini suživot i prekogranična dinamika na lokalnim razinama i te kako postoji.