O porazu na izborima i posljedicama koje je taj poraz ostavio na SDP, kao i o najavljenim unutarstranačkim izborima u stranci, kandidatima za novog predsjednika, budućnosti SDP-a i općenito socijaldemokraciji u Hrvatskoj, ali i u Europi, razgovarali smo s Davorkom Vidovićem, članom Predsjedništva SDP-a.

Milanović je ponudio ostavku, no koliko je on osobno odgovoran za loš izborni rezultat, a koliko i drugi u stranci, napose Predsjedništvo stranke? Je li autoritativnost Milanovića, odnosno personalizacija kampanje, koštala SDP uspjeha na izborima?

- Da budemo precizni, Milanović nije ponudio ostavku, već je samo najavio da se neće kandidirati na stranačkim izborima koji se prema statutu moraju održati u roku od pet mjeseci nakon izbora. Sadržajno to ipak jest ostavka, koja je sasvim očekivana i koja se u ovakvim okolnostima smatra u najmanju ruku pristojnim političkim potezom. Nakon izbornog poraza koji se, eto, dogodio drugi put u deset mjeseci, s doista neobranjivo lošim rezultatom, to je logično. To više jer je taj poraz došao nakon potpuno disfunkcionalne vlasti HDZ-a i Mosta, koja je samu sebe smijenila, i nakon što se u samo dva mjeseca istopila desetpostotna prednost koju smo imali u odnosu na HDZ. Pred nama u SDP-u sad hitno treba analizirati stanje da vidimo što se dogodilo na ovim izborima i što je naše glasače ostavilo kod kuće. Osobno mislim da je potpuno promašena, personalizirana kampanja usmjerena na čovjeka koji je detektiran i ranije kao najnepopularniji političar, samo jedan od razloga poraza, ali i da je riječ o kumuliranom nezadovoljstvu načinom na koji je naša vlada vodila zemlju, te izborom i radom naših istaknutih stranačkih ljudi u izvršnoj vlasti. Sustav regrutiranja vodećih ljudi isključivo iz uskog kruga podobnika, koji je dosljedno proveo Milanović njega dakako čine najodgovornijim, ali nemale su 'zasluge' za pad našeg rejtinga zasigurno i na tim ljudima. Kampanja i liste s istim ljudima koji su već doživjeli poraz te uvjeravanje da će nastaviti raditi isto kao i prije, pokazuju nevjerojatno 'iščašenu', nekritičku sliku o samima sebi i nerazumijevanju onoga što građani trebaju i očekuju. Zna se koji su ljudi bili uz Milanovića ključni organizatori i kreatori kampanje i oni ne mogu biti amnestirani od odgovornosti. Cijelo Predsjedništvo zasigurno ne. Ja npr. nisam vidio ni izborni program, a kamoli sudjelovao u njegovu pisanju, glasao sam protiv liste, zajedno s kolegom Piculom, jedini nisam bio ni na kojoj listi, pa čak nisam bio obavještavan ni kao svi drugi članovi o izbornim aktivnostima, nego sam iz medija saznavao kada će se i gdje održati skupovi. Osobno se apsolutno ne osjećam nimalo odgovornim za ovaj izborni neuspjeh.

Mogu li unutarstranački izbori dovesti ne samo do formativnih kadrovskih promjena u SDP-u nego i do promjene sadržaja same stranke, njezine modernizacije i revitalizacije u smislu što socijaldemokracija danas znači u Europi?

- Oni bi to svakako morali imati kao rezultat. Snažno zagovaram diskontinuitet jer dosljedno upozoravam već desetak godina na ozbiljne deficite u organizaciji, u programskom, vrijednosnom, ideološkom pozicioniranju stranke, a pogotovo u kadrovskom pustošenju, eksluzivnom a ne inkluzivnom pristupu ljudima i idejama. Ovdje doista nije riječ o političkom stilu jednoga čovjeka, već o ozbiljnoj dezorijentaciji i političkom provizoriju koji smo kao stranka proizvodili od prilike do prilike više osluškujući ono što bi ljudi vrlo različitih interesa htjeli čuti negoli polazeći od nekih stabilnih vrijednosti koje se u percepciji glasača vezuju uz stranku socijaldemokratske orijentacije. U tom nas smislu očekuje vrlo zahtjevan posao i dubinske promjene.

Mislite li da će Milanović, unatoč ostavci, i nakon izbora u SDP-u i dalje djelovati u sjeni zajedno sa svojim kadrom u stranci?

- Vjerujem da neće, i kako sam shvatio iz njegovih najava, on namjerava napustiti aktivnu politiku. Priželjkujem situaciju u kojoj se više nikada nitko neće skrivati iza bilo čijih leđa i u kojoj će ljudi slobodno iznositi svoja mišljena i snositi odgovornost za svoje riječi i djela. Nekakve personalne frakcije i nečiji ljudi više ne bi trebalo biti dio našeg unutarstranačkog života. Ne trebaju nam sljedbenici, komplotiranje, zakulisni rad, međusobne difamacije niti ova zla krv koju osjećam nakon što sam se nakon osam godina vratio u stranački vrh. Bio sam među utemeljiteljima stranke u vrlo zahtjevnim i ljevici nesklonim vremenima, kada smo gradeći stranku gradili i naše međusobno povjerenje, drugarstvo, pa čak i prijateljstvo. Zatečen sam nedostatkom toga dobroga duha u stranci danas. Pozivam stoga sve naše kolege, a naročito one koje se svrstava u Milanovićeve ljude, da se slobodno i nesputano politički izraze, da svi u otvorenom i iskrenom dijalogu razvijamo i obogaćujemo idejni korpus naše stranke zbog dobrobiti naših građana i naše zemlje.

Koga vidite kao budućeg, boljeg i kvalitetnijeg novog predsjednika SDP-a?

- Iako je stranku proteklih godina napustio određeni broj kvalitetnih ljudi ili su oni potpuno marginalizirani, još uvijek imamo podosta kvalitetnih pojedinaca, među kojima se može tražiti novo vodstvo. Pri tome mislim na neke naše mlađe kolege koji su politički izrasli i sazreli, ali i na srednju generaciju koja je neopravdano ostala po strani. U ovom bih trenutku prednost u vođenju stranke dao nekomu tko je ipak iskusniji, koji ima više utakmica u nogama i iskustva različitih političkih miljea, a raspolaže političkim erosom, reformskim idejama i zrelim promišljanjem države i društva. Drago mi je što se kolega Picula kandidirao. On je jedan iz utemeljiteljske generacije stranke, i dobro su mu znane sve naše mijene u društvu kao i u stranci. Bio je međunarodni tajnik SDP-a u vremenu kada smo se borili za naše međunarodno priznanje u obitelji europskih lijevih stranaka, bio je uspješan ministar vanjskih poslova, gradonačelnik većeg hrvatskog grada, saborski zastupnik i evo, sada, europarlamentarac s najvećim brojem preferencijskih glasova od svih zastupnika, koje je dobio od svih građana. To su vrlo dobre preporuke za kandidaturu za predsjednika stranke. Svojim zapaženim djelovanjem u Europarlamentu, dobrim vezama s europskim socijaldemokratima i socijalistima, stranci može dodati novu dimenziju koja nam je proteklih godina nedostajala. I još nešto, kolega Picula zna timski raditi, okupljati ljude, a bez toga nema ni promjena ni uspjeha. Ali, naravno, Tonino nije i jedini mogući dobar kandidat.

Već duže vrijeme zauzimate se za promjenu dosadašnje političke paradigme SDP-a. Što pod tim podrazumijevate?

- Ta promjena paradigme označava ozbiljne promjene u više smjerova. Ponajprije se odnosi na povratak vrijednostima koje nas politički drže zajedno i napuštanje svakog oblika stranačkog klijentelizma, koji nas nije zaobišao. Svoju društvenu vjerodostojnost možemo graditi samo ako nas građani prepoznaju kao one koji se bore za svoja uvjerenja i ideje, i za opću dobrobit, a ne za sebe i svoje pozicije. To znači otvaranje stranke, poticanje dijaloga, diskusije, razmjene ideja, okupljanja, suradnje i partnerstva s civilnim društvom, sindikatima, udrugama, intelektualcima i sl. To znači oživljavanje rada naših foruma i savjeta, i to na svim organizacijskim razinama. Stranka se mora prepoznati u svim sredinama gdje smo organizirani, kako po svojim agilnim i poštenim ljudima, tako kvalitetom prijedloga koje nudimo za rješavanje zbiljskih problema ljudi i na nacionalnoj i na lokalnoj razini. Trikovi, medijske i marketinške smicalice, spinovi, doskočice i ostalo iz instrumentarija estradizirane politike ne daju rezultat na duže vrijeme. Mi trebamo voditi, a ne zavoditi.

Postoje li u SDP-u snage za takav zaokret prema novom SDP-u?

- Vjerujem da postoje i da većina naših članova to i očekuje. I ne samo oni već i onih približno milijun ljudi koji su naši potencijalni simpatizeri i glasači. Bilo bi tragično da je drukčije, da su štete proteklih godina nepopravljive.

Je li i koliko socijaldemokracija kao lijevo krilo politike opcija za budućnost? Kakvu politiku danas zagovaraju socijaldemokratske i socijalističke stranke u Europi?

- Socijalna deprivacija, a naročito sve veća radna nesigurnost, koja se ogleda u napuštanju stabilne zaposlenosti na neodređeno vrijeme i u punom radnom vremenu, u korist nesigurnih oblika povremenih, privremenih i nestandardnih oblika rada, koji su naprosto nezaustavljivi trend, traže nove vrste odgovora i hrabrost vođa da poduzmu i rješenja koja su u industrijsko doba bila nezamisliva. Naime, u pitanje dolaze univerzalna prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, koja su se vezivala uz radni status pojedinaca. Mislim da će se nove socijaldemokratske politike razvijati u smjeru univerzalizacije prava neovisno o radnom statusu, npr. u obliku temeljnog dohotka ili mirovine, čime bi se zaštitila egzistencijalna sigurnost ljudi u vremenima između dva posla. Prvi su pokušaj u tom pogledu poduzeli Švicarci sa svojim referendumom o temeljnom dohotku za sve građane, koji, istina, tamo nije prošao.

Drugo područje socijaldemokratskih politika odnosi se na područje obrazovanja i jačanja svih oblika jednakosti šansi, kao najvažnijeg društvenog ulaganja te kulturnih ulaganja kao participacije u univerzalnim vrijednostima globaliziranog svijeta. Tu ubrajam i sva ona ljudska i politička prava koja označavaju socijalnu inkluziju, zaštitu manjina, drugih i drukčijih.

To su one vrijednosti na kojima se temelje moderne lijeve politike i one su Hrvatskoj i našem društvu i te kako potrebne. Rastuća ksenofobija, netolerancija, nacionalistička uskogrudnost i socijalna neobzirnost i europski su i naši izazovi. Nisam siguran da na njih mogu bolje odgovoriti konzervativne stranke od nas socijaldemokrata.