Rođena je u Zagrebu, osnovnu školu završila u Našicama, a u Osijeku je pohađala glazbenu školu. Njezinu samostalnu pjevačku karijeru obilježilo je nekoliko hitova (najpoznatija je “Mala ptica nebeska”) i albuma, nastup na Dori 1997. s pjesmom “Zora” te brojne suradnje s drugim izvođačima (Vanna, Danijel, Jacques Houdek, Divas...).

Zapamćena je i kao višegodišnja voditeljica dječje emisije Hugo na HTV-u (1996. - 2004.), a danas je voditeljica na Narodnom radiju. U Nakladi Ljevak nedavno joj je objavljena prva knjiga “Ono što ostaje uvijek ljubav je”. Ona je, pogađate, Ivana Plechinger (1973.), s kojom smo, potaknuti njezinim proznim prvijencom, porazgovarali o knjizi i temama iz knjige, ali i o drugim važnim pitanjima.

Moram priznati kako sam bio ugodno iznenađen visokom literarnom kvalitetom onoga što ste napisali u svojoj nastupnoj knjizi. Jeste li uopće znali da u sebi nosite, da tako kažem, taj dar za pisanje?

- Pa zapravo je to i mene i sve oko mene dosta iznenadilo. Nisam do sada pisala na takav način. Pisala sam mužu ljubavna pisma, i to po zasluzi, kada je bio jako dobar, umjesto poklona za rođendan dobio bi ljubavno pismo. Nisam pisala još od srednje škole. Pisala bih, naravno, stihove za pojedine pjesme koje smo izvodili, što ja, što Bruno, što neki drugi izvođači, ali nisam u međuvremenu pisala ništa slično ovome, tako da je bilo stvarno lijepo iznenađenje kad je moja knjiga naišla na dobar prijam kod čitatelja, ali i kod kritike.

Kako je došlo do toga da počnete pisati knjigu, znam da ste to objašnjavali u medijima, no za čitatelje Glasa Slavonije ponovite gradivo?

- Dakle, kad je u veljači prošle godine iznenada u mome domu na mojim rukama umro moj tata, jedino što sam tada uopće mogla bilo je pisati. Osim što sam grlila svoju djecu i muža, to je bila još jedina stvar koja mi je davala neku utjehu. I kad se dogodilo da je tih zapisa bilo već zaista jako puno, pokazala sam to suprugu i prvo me pitao: “Što je sad ovo?”, a nakon toga je njegova reakcija bila da nešto tako lijepo ne bi trebalo ostati samo u mom kompjuteru, da bi nešto što pomaže meni trebalo pomagati i drugima, a iste su reakcije zapravo imale i moje prijateljice. I tada sam se zapravo odvažila da ta knjiga koja nije ni znala da je knjiga postane knjiga. Poslala sam tekst na adrese triju izdavača i, na moju veliku radost, svi su željeli objaviti knjigu. I moja knjiga izišla je zaista brzinom svjetlosti - počela sam pisati u veljači 2015., a knjiga je izišla u lipnju 2016. Svatko tko ima ikakvog iskustva s pisanjem ili s izdavaštvom zna da je to bilo zaista brzo. Jako me veseli svako pismo koje dobijem od ljudi koji su pročitali knjigu u kojem mi opisuju što im knjiga znači i to je osjećaj koji mi ništa ne može nadoknaditi, a dok to čitam, mislim da jednostavno svaka moja suza ima toliko dublji smisao.

Knjigu počinjete poglavljem o svome pokojnom ocu, pa zatim poglavljem o moždanom udaru koji ste pretrpjeli, no ni u jednom ni u drugom slučaju nema samosažalne patetike, naprotiv, poglavlja su posve životna, živopisna, duhovita i nekako pozitivno samoironična, osobito o moždanom udaru, ali i neka druga poglavlja. Je li vaša knjiga ujedno i poruka da se i najdramatičnije situacije u životu poput gubitka bližnjih i bolesti mogu prevladati kad se pozitivno razmišlja?

- Dakle, ja sam i odgajana tako. Moj je tata s 39 godina izgubio ljubav svog života i mislim da je zapravo i meni i mome bratu primjerom pokazao kako jednostavno život ide dalje i kako je ljepše dalje što ga nosiš s većim osmijehom, tako da je to što je on vjerovao u život i nakon što mu je život zadao najveći mogući udarac meni pokazalo da je to jedina ispravna stvar. Naravno da svi mi imamo svojih uspona i padova u tim razmišljanjima i te teške trenutke, pa je i meni trebala neka lijepa misao da me iščupa s nekog mog dna. To sam i opisala u knjizi i zapravo je ideja bila na neki način pokazati ljudima ono nešto što sam ja u nekakvoj svojoj školi života u ovih 40 i kusur godina učila i naučila. A na pitanje može li to sve čovjek prevladati kad pozitivno razmišlja, odgovor je može, apsolutno. Dakle, to i znanost dokazuje i potvrđuje i pitanje je samo promjene perspektive. Postoje određeni “alati” koji nam u tome mogu pomoći, da bismo uspjeli radosnije živjeti i to je nešto što je moj sljedeći zadatak. Voljela bih, i radim na tome, obići cijelu Hrvatsku, osmislila sam radionicu koja se zove “I vi možete radosno živjeti” i mislim kako je zaista vrijeme da se nauči ili podsjeti ljude u Hrvatskoj kako mogu radosno živjeti, jer mislim da smo to negdje putem zaboravili. Svi se radosni rodimo, niste sigurno nikada vidjeli depresivnu bebu, a, na žalost, negdje putem zaboravimo da smo ovdje zbog radosti, pa bi bio red da se na to podsjetimo.

Pišete da, srećom, uvijek imamo pravo na izbor, i to kao i puno toga u knjizi zvuči vrlo optimistično. Jeste li uvijek bili takav optimist i kako uopće gledate na svakodnevicu prepunu loših vibracija, od politike do posla, međuljudskih odnosa, krize morala i tako dalje? Hoću, naime, pitati kako biti optimist u ova šugava vremena, da parafraziram jednu pjesmu Bijelog dugmeta?

- Ponovit ću, budući da me je optimist odgajao, i sama sam postala optimist, jer trebalo je znati s 12 godina, kada ostaneš bez mame, kako s osmijehom ići kroz život. Nije bilo lako. Imala sam srećom i prijatelje i obitelj, koji su mi pomagali u tome da se podsjetim zbog čega vrijedi živjeti, ali i kako biti optimist u ova šugava vremena, kako kažete... Jedna od stvari koje radim to je da izbjegavam sve bombastične naslove u novinama zato što znam da mediji, nažalost, žive od loših vijesti. Loša vijest se prodaje puno bolje od dobre vijesti. Čitala sam mnoga istraživanja o tome da zapravo u današnje vrijeme ima znatno manje nasilja nego u, primjerice, srednjem vijeku, tada je bila puno veća vjerojatnost da te netko zvizne buzdovanom po glavi kad šećeš ulicom nego danas. Međutim, u to vrijeme nije bilo novina, koje bi bombastično pisale o tome: Pero šetao ulicom i zviznuo ga netko buzdovan po glavi - toga tada nije bilo. Danas imamo medije i internet, koji znaju da se loše vijesti prodaju jako dobro i ako ste toga svjesni, onda ćete manje čitati crnu kroniku, držat ćete se onih vijesti koje su doista važne za vaš život, držat ćete se, poput mene, što dalje od politike i od svega onoga što nam političari pokušavaju prodati. Tada će vam biti puno lakše pozitivno gledati na svijet. Dakle, mediji su ti koji nam stvaraju neku psihozu da zapravo ne živimo dobro, da nam nikad nije bilo groznije. Kada malo bolje o tome razmislimo, to uopće nije istina. Ali takva je ljudska priroda, nas se učilo da je u redu žaliti se, da je u redu stalno nešto kukati i žao mi je da je to tako. Jer život je zapravo predivan, samo ovisi o tome iz kojeg kuta želiš gledati svoj život. Ono, nekom je čaša do pola puna, a nekome do pola prazna. Mislim, koliko ljudi znate da jako lijepo žive, koliko znate radosnih, sretnih ljudi? Ne mislim pritom da imaju velika bogatstva. Pogledajte oko sebe, ima ih, onih koji ne potpadaju pod psihozu medija, ali i susjeda koji će ih uvjeravati da je grozno, da je kriza i da nemamo novca i da ništa ne valja. Majko moja, što li će biti nakon ovih izbora? Ništa. Živjet ćemo svi i dalje, svi ćemo biti tu, i dalje će sjati sunce i dalje će biti čistog zraka i dalje će tu biti vaš susjed, baš onaj kojeg volite, i još više ćete ga voljeti ako ga svaki put pitate kako je, voljet ćete i razumjeti jedni druge. Svijet je lijep, unatoč svemu u to trebamo vjerovati.

Što je onda za vas sreća?

- Za mene osobno sreća je to što baš ovaj život dijelim sa svojim krasnim, zdravim, talentiranim muškarcima s kojima živim u svoja četiri zida, s moja dva sina i s mojim mužem. Meni je sreća njihov napredak i veselje, naša druženja. Dakle, uglavnom su moje neke najveće životne radosti vezane uz ljude koji su mi bliski, uz neke naše zajedničke trenutke. To je to što me usrećuje. To nikada neće biti ništa materijalno, jer bilo što materijalno što si želite ne raduje vas dovoljno dugo. A ovako neki dobri dragi ljudi ili neki događaji koje priredite jedni drugima u vašem sjećanju traju zauvijek. Nećete se zauvijek sjećati kako ste se fenomenalno osjećali kad ste sebi, recimo, kupili haljinu na sniženju ovdje ili ondje, to traje kratko. A sreća je trajno stanje i treba znati kako je umnožiti.

Što je s odgovornosti...?

- Jako mi je teško definirati što bi to bila odgovornost. Odgovornost prema čemu konkretno? Mislim, mogu se vratiti na to da vam pričam o tome što znači biti odgovoran prema nečemu, prema mojoj djeci, recimo, prema poslu. Dakle, različite vrste odgovornosti u mom životu postoje, možda je najveća odgovornost biti sam sa sobom u miru i onda možeš uopće odgovorno voditi i svoj život, dakle u korelaciji s drugima, prvo se pobrinuti za sebe, da si ti dobro, da bi se mogao brinuti o drugima.

Pišete kako život tako lako prođe u odgađanju sreće...?

- Da, to je bila moja životna priča neko vrijeme. Može li čovjek biti sretniji ako je prema sebi odgovorniji, što danas baš i nije često. Ne znam bih li to nazvala, konkretno, odgovornošću. Dakle, te dvije stvari meni u mome svijetu nisu u istoj rečenici. Sretan čovjek sreću pronalazi u samom sebi i nakon toga može mirno graditi svoj život dalje. Zašto danas ljudi često nisu sretni? Mislim da je to zato što traže sreću izvan sebe, a dok god niste sretni sami sa sobom i u miru sami sa sobom, ništa vam oko vas neće biti lijepo. To je bar moje životno iskustvo.

Što je za vas obitelj?

- Za mene su obitelj moja dva sina i moj muž, moj brat i njegova obitelj i obitelj moga muža. To je naša jezgrica koju volimo i njegujemo i u njoj nam je toplo i jako sam radosna da imam svoju obitelj nakon što sam ostala bez jednog dijela nje.

Je li, kako ste naslovili jedno poglavlje, “oprosti” najteža riječ među ljudima danas?

- Tako ispada, nažalost. No ja sam se naučila da je “oprosti” jedna od najljekovitijih riječi i uspjela sam oprostiti i sebi i ljudima koji su me povrijedili, što zaista toplo preporučujem svima i o tome puno pišem u knjizi.