Sport
GODINU DANA NA KLUPI BIJELO-PLAVIH

Zekić: Sve sam stekao
radom i karakterom,
ništa mi u karijeri
nije bilo poklonjeno
Objavljeno 1. rujna, 2016.
Dečko s Juga koji ispunjava svoje snove u Gradskom vrtu

Danas je točno godinu dana otkako je Zoran Zekić sjeo na vruću klupu NK Osijek. Došao je kada je situacija u klubu bila valjda najgora u povijesti. Nije se uplašio izazova i danas s pravom uživa u pozitivnim trendovima koje živi klub iz Gradskog vrta. Tih godinu dana na klupi bijelo-plavih zapravo su točan odraz cjelokupnog Zekićeva nogometnog opusa. Rijetko ga je život u sportskoj karijeri mazio, ali nikada nije bio tip koji će izazovu okrenuti leđa. O tomu svjedoči i 26 klubova koje je promijenio u igračkoj karijeri, a i početak trenerskog puta pomalo mu je atipičan.

Bez prave prilike

Zekić je rođeni Osječanin, ali kako je rijetko tko prorok u svom gradu, u Gradskom vrtu nije dočekao pravu priliku, pa se dokazivao po cijeloj Hrvatskoj, a imao je i tri inozemne epizode. Igrački put počeo je Kraj Lanare.

- Počeo sam 1986. u LIO-u, a četiri godine poslije prešao sam u Gradski vrt. No, tada je ubrzo stigao Domovinski rat, pa sam godinu dana bio posve odvojen od nogometa. Ratno vrijeme proveo sam radeći kako konobar u kafiću Carmen u Huttlerovoj ulici. Nakon završetka rata 1992. godine potpisao sam profesionalni ugovor s Osijekom, a odmah nakon toga sam ustupljen Metalcu. Ujesen sam debitirao u HNL-u u gostujućem susretu protiv Radnika, a na zimu sam posuđen Belišću, gdje mi se baš u susretu protiv Osijeka dogodila nesreća kada mi je Denis Putnik slomio nogu. To me od travnjaka odvojilo godinu i pol, a kada sam se vratio 1995. godine, opet me čekala posudba, ovaj put u Olimpiji. Tadašnji trener Osijeka Ivica Matković inzistirao je da igram stopera i tako sam i krenuo u Olimpiji, ali sam se stjecajem okolnosti u jednoj utakmici našao u napadu i nakon toga se više nisam vraćao u obranu. Te sezone sam postao najbolji strijelac Druge HNL i s Olimpijom ušao u Prvu B ligu. Sljedeće sezone potpisao sam novi ugovor s Osijekom, Luka Bonačić mi je dao neke prilike, bio sam i strijelac dva pogotka za pobjedu, ali minutaža opet nije bila bogzna što i odlučio sam se na odlazak. U zimu 1997. godine otišao sam u Cibaliju i tu je moja priča s Osijekom u igračkoj karijeri završila - pričao je Zekić, koji je u to vrijeme u Osijeku imao i veliku konkurenciju.

- Istina, teško se tada bilo probiti u prvu momčad Osijeka jer su u njoj igrali sjajni napadači poput Špehara, Vukoje i Pamića. I zato sam sreću odlučio potražiti dalje - počeo je svoju priču današnji trener Osijeka.

Kao Big Brother

Nakon odlaska iz Gradskog vrta postao je prava "ptica selica" . Igrao je za mnogo hrvatskih prvoligaša, Cibaliju, Kamen Ingrad, Inter, Dinamo, Rijeku, Zadar, Istru 1961, a imao je i tri inozemne avanture, prvo u njemačkom trećeligašu Pfullendorfu, pa u Sarajevu te u izraelskom Maccabiju iz Haife. Na pitanje koje mu je razdoblje bilo najljepše u igračkoj karijeri neće puno razmišljati.

- Dvije sezone u Kamen Ingradu. U momčadi je bilo 90 posto igrača iz Slavonije i Baranje, bili su tada tamo Damir Vuica, Ivo Smoje i drugi. Igrali smo Kup UEFA sa Schalkeom i bili hit 'Zlatne doline'. Živjeli smo u toj Velikoj k'o u Big Brotheru - kroz smijeh će Zekić, pa dodaje:

- Bilo je poslije pamtljivih stvari, poput one druge sezone u Interu iz Zaprešića sa Srećkom 'Čečijem' Bogdanom kada smo se s Hajdukom do posljednjeg kola borili za opstanak i izgubili titulu za jedan bod. Tada je igrao i Vedran Ćorluka, koji je imao samo 17 godina, ali se vidjelo kako je pred njim velika karijera. Pamtim i dane iz Rijeke kada smo u napadačkom tandemu igrali Pero Krpan i ja. Nismo baš previše surađivali, pa su se ljudi pitali jesmo li posvađani, a mi smo svaki dan bili zajedno. Ta polusezona na Kantridi je bila baš čudna. Rijeka me pola godine nagovarala na dolazak, a onda su nakon pet utakmica zaključili kako ja baš i nisam za njih.

Pokušao je i u zagrebačkom Dinamu, no to nije bila baš pamtljiva epizoda.

- Vodile su me emocije, a ne glava. Imao sam tada boljih ponuda, ali želio sam se oprobati u Maksimiru. Sada to ispada kao pogrešna odluka, ali ne žalim zbog nje.

S vremenom se uspio dokazati. Zabio je 64 prvoligaška pogotka u HNL-u, ali, zanimljivo, poziv iz Osijeka više nikada nije stigao.

- Da, to je zanimljivo, Osijek me više nikada nije kontaktirao. Moram reći još jednu stvar. Mislim kako sam najbolji strijelac Druge hrvatske lige u povijesti. Ako sam dobro računao, na drugoligaškim terenima sam zabio oko 130 pogodaka. Danas, kad pogledam svoju igračku karijeru, mogu biti zadovoljan. Bila je lijepa i dugačka. Promijenio sam puno klubova, upoznao životne navike, a sve sam stekao radom i karakterom. Ništa mi u karijeri nije bilo poklonjeno.

Maksimir i Moldavija

I tu smo se polako približili kraju igračkog puta. Posljednju sezonu Zekić je odradio u zagrebačkom četvrtoligašu Maksimiru, gdje je ujedno krenuo i u trenerske vode.

- Došao sam tamo kada je klub bio u potpunom raspadu. Na prvom treningu pojavila su mi se četiri igrača, otišli smo trčati kroz maksimirsku šumu i sve sam ih pogubio. Krenuli smo doslovce ni od čega, nismo imali ni struje ni vode, pa sam se tamo naučio improvizirati, što će mi poslije itekako biti od koristi. U početku sam bio igrač trener i u dvije smo sezone preskočili dva ranga. Na terenu smo izborili plasman u Drugu HNL, ali zbog neadekvatnih uvjeta nismo u njoj zaigrali. Moram zahvaliti Željku Pakasinu, koji je bio predsjednik kluba u to vrijeme. Pustio me da radim i tako sam se mogao nesmetano početi formirati kao trener. Tražio sam prije toga posao u mlađim kategorijama po Zagrebu. Mislio sam kako ću ga dobiti na igračko ime, ali sam shvatio da me nitko ne 'ferma' te da ću morati krenuti od samog početka.

No, nastavak trenerskog puta bio je neočekivan. Stigla je ponuda iz Moldavije, iz Sheriffa.

- Bila je to čudna ponuda jer sam u Moldaviju trebao ići na mjesec i pol dana. Prihvatio sam, dali su mi momčad U-15, i to je bio živi lom. Imao sam problema s jezikom jer ta djeca ne govore ništa osim ruskog. Na treninzima je to bio show. Trčao sam za njima, namještao ih, ma svega je bilo, čak i suza s njihove strane. No, poslije smo otišli na jak turnir St. Petersburg i osvojili prvo mjesto, i tada su mi ponudili produženje suradnje na mjestu voditelja Škole nogometa i trenera B momčadi. Osvojili smo prvo mjesto u Drugoj ligi, a prvi put u povijesti Sheriffa šest domaćih igrača je priključeno prvoj momčadi.

Ubrzo je njihovim stopama krenuo i on sam.

- Sheriff je ispao u kvalifikacijama za Ligu prvaka i pružila mi se prilika. Preuzeo sam momčad kada je bila sedma na tablici i uoči utakmica protiv Rijeke u kvalifikacijama za Europsku ligu. Rijeka nas je eliminirala, ali su mi poslije u Moldaviji govorili kako je utakmica na Kantridi bila najbolji Sheriffov nastup u Europi. Poslije smo zaredali 12 uzastopnih pobjeda u prvenstvu.

Iz tih dana Zekiću se u sjećanje posebno usjekao odnos s predsjedikom Sheriffa.

- Ooo, gazda je bio osebujan tip s čudnim pogledima na nogomet, ali je nedvojbeno bio veliki zaljubljenik u nogomet i pravi frajer. Znao bi doći na trening i reći mi: 'Tko ti je taj igrač, otjeraj ga', a ja mu kažem: 'Šefe, ali taj je plaćen skupo kada ga se dovodilo.' Nije ga bilo briga, pa sam dečka sklonio na desetak dana, a onda bih ga opet postavio u momčad, a gazda bi mrtav-hladan došao i rekao: 'Dobar ti je taj igrač, gdje je bio dosad.' Imali smo zanimljiv odnos, u početku mi je svaka dva tjedna produživao mandat na klupi. Osim toga, iz Moldavije pamtim i sjajne uvjete. Klub je bio vrhunski organiziran. Imali su tri stadiona, veliki za 15.000 gledatelja, manji za 10.000 te jedan za 6000, koji je bio posve pod krovom. Tamo doista nisam morao ni o čemu drugom razmišljati osim o nogometu. Čak sam imao ljude koji su bili zaduženi za održavanje mog automobila. Jednom sam otišao sam napuniti gorivo, a taj čovjek me u panici zamolio da to više ne radim jer će dobiti otkaz ako gazda to vidi.

No, taj eksplozivni odnos s predsjednikom na kraju je morao tako i završiti.

- Bio je ljutit što nismo bili prvaci. Uzeli smo Kup, a prvenstvo smo izgubili pod čudnim okolnostima. Naime, tri su kluba u pola sezone istupila iz natjecanja i mi smo izgubili devet bodova osvojenih u tim susretima, a naši konkurenti su gubili od tih klubova i na kraju smo ostali 'kratki'. Gazda je tada tražio da otjeram 12 igrača iz prve momčadi, ali i prolaz na Europskoj sceni, na što nisam mogao pristati i rastali smo se. Nudio mi je posao sportskog direktora, ali meni su dvije i pol godine Moldavije bile dovoljne.

Povratak kući

I onda je uslijedio povratak kući – u Osijek. Okolnosti kada je dolazio bile su dramatične, ali je ipak prihvatio izazov.

- Zajedno sa sinom gledao sam utakmicu Rijeka – Osijek, koju je Osijek izgubio s 5:0. Sin je zaključio kako nije nikada gledao goru momčad od Osijeka, a ja sam nekoliko dana poslije preuzeo baš tu momčad. Zvao je Ivo Smoje i pitao bih li želio doći. No, očito je klub vrtio i druge opcije jer je konačan poziv uslijedio tek navečer kada su, valjda, shvatili kako nemaju drugih rješenja. Prihvatio sam, a kako je reagirala moja okolina na to, najbolje govori podatak da ni menadžer kojeg sam zvao da ide sa mnom na potpis ugovora nije želio ići.

U Gradskom vrtu ga je dočekala kataklizma. Momčad bez samopouzdanja, navijači i klub na barikadama. A uskoro je i on uhvaćen na zub od dijela navijača.

- Ne znam što me tjeralo u sve to. Ćiri Blaževiću je trebalo 50 godina da postane 'peder', a meni samo 20 dana da dobijem transparent 'Zekiću odje..' Navijači nisu dobro reagirali na moj javni istup za koji sam se tada odlučio jer sam shvatio kako je to jedini način da rastjeram depresiju koja se stvorila u klubu i oko njega. Morao sam to napraviti. Sjećam se te utakmice sa Slaven Belupom, padala je kiša, navijači su otišli nakon 30 minuta, na tribinama je bilo 500 ljudi. Činilo mi se sve to kao smak svijeta. No, baš je taj susret podigao momčad iako je završio remijem. Nakon toga smo krenuli uzlaznom putanjom.

Danas je u Gradskom vrtu sve drukčije. Odlični rezultati, još bolja atmosfera oko kluba i čvrsta navijačka podrška. Kakva promjena u samo godinu dana.

- Ovo što se danas događa gotovo je nevjerojatno. Novi klupski vlasnici u kratkom su vremenu napravili odlične stvari. Uživam njihovo maksimalno povjerenje, dali su mi slobodu u radu i odlučivanju, a nadam se kako će tako i ostati. Kada je privatni vlasnik kluba, to nisu baš uobičajne stvari. Odlično surađujem sa sportskim direktorom Alenom Petrovićem, imam jako dobar stručni stožer. Znam kako su se moji suradnici u početku mučili sa mnom, ali sada smo se našli. Inače, za mene su moji igrači svetinja i kada mi daju mali prst, ja ću njima cijelu ruku. I još jedna stvar. Podrška koju imamo od navijača je sjajna. Ona Osijek čini drukčijim od većine hrvatskih prvoligaša i vjerujem kako će ta sinergija postati još jača ako nastavimo dobre rezultate. Sve je u našim rukama kada su navijači u pitanju i toga se ne trebamo bojati, već uživati i dobrim igrama vraćati tu podršku koju imamo - zaključio je Zoran Zekić.

Dalibor KELER
EPIZODA U VIJETNAMU

Jedan malo dio trenerskog opusa Zoran Zekić je odradio i u Vijetnamu.

Tri mjeseca sam bio tamo radeći uglavnom edukacijske stvari po kampovima. Kako mi je bilo? Ma, sjajno. Samo što nikad nisam bio siguran kakvo meso jedem.

POZIVAN U REPREZENTACIJU, ALI BEZ “KAPICE”

U vrijeme kada je igrao za Kamen Ingrad Otto Barić ga je uredno zvao i na reprezentativna okupljanja, ali prvi nastup za Hrvatsku nikada nije dočekao.

- Bilo je to tijekom kvalifikacijskog ciklusa za EP u Protugalu 2004. godine. Bio sam redovit na pripremama, ali nikada nisam zaigrao. No, svejedno sam ponosan na to. Bila mi je čast biti zajedno pokraj svih tih igračkih veličina koje su tada igrale za Hrvatsku kao što su bili Niko i Robert Kovač, Šimunić, Pršo, Tudor i ostali. Portugal nisam vidio jer se izbornik umjesto mene odlučio povesti Tomu Šokotu - prisjeća se Zekić.

prije birali fizioterapeuta

Zanimljiva se situacija događala kada je Zekić potpisao prvi profesionalni ugovor s Osijekom.

- Bila je to prilično smiješna situacija na treningu. Kada smo igrali međusobno, sami smo se birali, a mene obično ne bi nitko izabrao, već bih uvijek dopao onoj momčadi kojoj je nedostajao igrač. Prije mene su čak birali i fizioterapeuta Dragana Metića.

64

pogotka postigao je Zekić u HNL-u, što ga svrstava na 18. mjesto vječne liste strijelaca

175

nastupa tijekom karijere skupio je Zekić u hrvatskim prvoligašima

usponi i padovi

ZANIMLJIVA KARIJERA TRENERA OSIJEKA

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana