Ne stavljaju bez vraga treneri i igrači čak i na nižerazrednim utakmicama ruku preko usta dok dogovaraju taktiku kojom će izigrati protivničke braniče i dovesti svoju momčad do prvog mjesta na ljestvici. Tako ispod ruke strateg pojašnjava napadaču da su stoperi ovih drugih “šaka jada” kroz koju treba tražiti prolaz nakon što probiju vezni red nekog “big shit” kalibra.

Na drhtaj tankoćutnog centarfora uznemirenog brutalnim “za dom spremnim” skandiranjem publike trener će samo odmahnuti rukom ne obazirući na te bezopasne bedastoće. Desetak minuta kasnije isti će šef stručnog stožera govoriti sebi u bradu panično se osvrćući ima li kakav kamerman ili makar klinac s mobitelom u blizini i savjetovati svoje veznjake da, iako vode 6:0, iz čiste obijesti blokiraju svaki pokušaj suparnika da prijeđe centar. Presudite im nemilosrdno još tamo na njihovoj polovici, naredio je. Onog pristojnog slobodno provocirajte spominjući mu “majku vojnu lekarku”, pričao je već gotovo bez glasa kao da mu je i samom neugodno. Ma neće meni Joachim Löw slagati taktiku, hrabrio se, dok su mu se obrazi crvenili od stida što sve mora govoriti da bi ga igrači napokon pažljivo slušali.

A premda će po završetku utakmice vladati raspojasana atmosfera, predsjednik kluba pobrinut će se da ga nitko ne čuje kada vodeće igrače tiho zapita žele li da ih Ante Čačić vodi i slijedeće sezone. To meni nije problem, pojašnjava predsjednik dodajući kako prethodnog trenera jest publika nemilosrdno vrijeđala, a on ponosno branio i klub, i voljenog vođu, ali, Bože moj, dolaze nova vremena.

Tako bi se, dakle, ponašali čak i u najnižim županijskim ligama. Jednostavno, ljudi paze što i kako govore ako ih drugi slušaju. Koriste nekorektne aluzije samo u okolini u kojoj je sigurno da će biti pravilno shvaćene i u kojoj će imati precizno usmjerenu snažnu motivacijsku poruku jednokratnog karaktera bez ikakve mogućnosti da ih čuju oni kojima mogu biti uvredljive.

Zoran Milanović to ne razumije. On misli da su riječi same po sebi dostojne javnog prostora ako ih je On izgovorio, da nije važno što je rečeno, nego tko je rekao. A ako ih je rekao On, tada je njihova vrijednost neupitna. I neprocjenjiva.

Možda bi bilo od pomoći da pogleda ovotjedni hit na webu o tomu kako je jedna majka prije prvog polaska u školu objasnila kćeri snagu izgovorenog. Žena je na tanjur istisnula tubu paste za zube i kazala djetetu da ju pokuša vratiti unutra. Mala je shvatila, možda bi i predsjednik SDP-a.