Objavljeno 27. kolovoza, 2016.
I brodogradnja je dugo isticana kao strateška, a poznato je kako je završila ta priča
Za kutinsku je Petrokemiju prije nekoliko dana tehnički ministar Tomislav Panenić kazao kako je to strateška tvrtka s 1600 zaposlenih te o njoj ovisi i prijevoz željeznicom, luka Šibenik, potrošnja plina, koji bi s njezinim gašenjem poskupio građanima...
Zašto bi Petrokemija bila strateška tvrtka za Hrvatsku ako je umjetno gnojivo tržišna roba, a hrvatski poljoprivredni proizvođači tržišni igrači, čiji opstanak ovisi samo i isključivo o konkurentnosti proizvoda? Ovisi li hrvatska poljoprivreda o Petrokemiji? Sustavi potpora su uređeni i hrvatski poljoprivredni proizvođači već godinama igraju prema EU pravilima, pa zašto onda proizvođač umjetnog gnojiva ne bi bio privatiziran i razvijao se prema tržišnim pravilima?
Prednost domaćem
To su logična pitanja koja se nameću o temi Petrokemije, zapravo u priči o “strateškim” hrvatskim tvrtkama, gdje se zapravo sve temelji na pitanju je li neke tvrtke vlasnik država, što bi ju činilo “strateškom”.
I brodogradnja je dugo godina bila isticana kao strateška industrija za Hrvatsku, a poznato je kako je završila priča o brodogradilištima i “vreći bez dna”. Prema podacima Instituta za javne financije od 1992. godine, u sanaciju i restrukturiranje brodogradilišta uloženo je 30 milijardi kuna poreznih obveznika. Ogroman naš novac potrošen je da bi oko osam tisuća ljudi imalo posao. Da je isti novac podijeljen svim tim zaposlenicima, a brodogradilišta prepuštena tržištu, odnosno stečajnim postupcima, pa i propasti, država bi u konačnici dobila nekoliko “zdravih” privatnih brodograđevnih tvrtki. Osim toga iz te grupe od osam tisuća brodograđevnih radnika proizišlo bi vjerojatno i nekoliko desetaka novih poduzetnika, koji bi dobiveni kapital nastojali iskoristiti za pokretanje različitih poslova. Ekonomska logika govori tako. No politika je sve te protekle godine tvrdila, i lagala poreznim obveznicima, kako treba spašavati brodogradnju, samo pumpajući novac, kojim je licemjerno kupovan socijalni mir dok je Hrvatska gospodarski tonula. Već godinama se slična priča ponavlja i s Petrokemijom.
Osječka tvrtka Žito, jedna od najvećih poljoprivrednih i prehrambenih tvrtki u Hrvatskoj, ima iznimno veliku ratarsku proizvodnju. Ta je proizvodnja nezamisliva bez stotina tona umjetnog gnojiva. Na pitanje kupuje li Žito gnojivo isključivo od Petrokemije, vlasnik i direktor Žita Marko Pipunić kaže kako je Žito sigurno jedan od najvećih kupaca Petrokemijinih proizvoda.
- No moram reći da naša tvrtka posluje na tržištu. Naši proizvodi su na tržištu i jednostavno moraju imati konkurentnu cijenu da bi opstali. Kupujemo umjetno gnojivo i drugih proizvođača, jer ne možemo plaćati gnojivo skuplje nego što ga nude drugi proizvođači na tržištu - kaže Pipunić. No dodaje kako će uvijek odabrati domaće proizvode, poput Petrokemijinih, naravno, pod uvjetom da imaju konkurentnu cijenu.
Podjela pozicija
Upitan je li, prema njemu, Petrokemija strateška tvrtka koja bi trebala biti u državnom vlasništvu, kaže vrlo jasno kako je za njega “svaka tvrtka u Hrvatskoj koja stvara dodanu vrijednost, posluje na tržištu, zapošljava ljude, isplaćuje plaće i plaća poreze - strateška”.
- Neovisno zvala se ona Petrokemija, Žito, Agrokor, Ina, OPG Mato ili Ivo - ističe Pipunić.
Ekonomist Damir Novotny, govoreći o hrvatskim strateškim poduzećima, kaže da slučajevi Podravke, Petrokemije, Đure Đakovića, hotela Jadran iz Crikvenice, Jadrolinije... samo pokazuju kako se stvara mit o strateškim poduzećima.
- Stvara se mit o tim poduzećima da su ona bitna za gospodarski razvoj zemlje, a zapravo su ta poduzeća bitna političarima kako bi u njima dijelili pozicije svojim klijentima. Ja bih Petrokemiju pustio u stečaj. Nema razloga da ona ne ode u stečaj i riješi se starih dugova ili da ju preuzme dobavljač plina - Prvo plinarsko društvo, koje je na Petrokemiji zaradilo velik novac. U suprotnom ćemo se ponovno zadužiti i povećati javni dug, na teret državnog proračuna, opet će se špekulirati o tome da se ne mogu smanjiti troškovi države. Petrokemija bi bila nova brodogradnja. Ona je danas u konkurenciji s nekoliko velikih europskih proizvođača i protiv njih se može boriti vrlo teško, samo uz državne subvencije. Dakle, spašavat ćemo nešto što se ne može spasiti - zaključuje Novotny.
Igor MIKULIĆ
ZAUSTAVLJENA TRANZICIJA
Damir Novotny je u lipnju za naš list, govoreći o gospodarskom zaostajanju za sličnim tranzicijskim zemljama, kazao kako je tranzicijski proces u našoj zemlji išao vrlo usporeno te se naglašavala socijala i državni transferi umjesto da se išlo s institucionalnim okvirima koji će omogućiti investicije u privatnom sektoru kakve su stvarale, recimo, Slovačka, Češka, Poljska... Novotny ističe kako u Hrvatskoj i 20 godina nakon rata još uvijek nismo u stanju prihvatiti tržišnu ekonomiju kao osnovu ekonomskog razvoja, s naglaskom na privatnom sektoru kao pokretaču tog razvoja. “Mislim da je u ovom trenutku to glavni problem našeg gospodarskog zaostajanja za drugim tranzicijskim zemljama”, kaže. Napominje kako, nažalost, političke elite još uvijek koče poduzetnički razvoj te je hrvatski poduzetnički mentalitet zbog svega spomenutog na vrlo niskoj razini. “I dalje se očekuju čuda od države, većini građana cilj je zaposliti se u državnoj službi, a rijetki koji su spremni na poduzetničke rizike suočavaju se s mnogim birokratskim preprekama. I takva Hrvatska sve više gleda u leđa zemalja od kojih je prije 25 godina bila znatno naprednija”, kazao je Novotny, čija će knjiga “Jadranski tigar ili zašto smo propustili mnoge razvojne šanse” biti predstavljena ove jeseni.
preskupo
SPAŠAVAMO NEŠTO ŠTO SE NE MOŽE SPASITI