Poznata njemačka glumica, redateljica i spisateljica židovskog podrijetla, rođena u Zagrebu 1964. godine, Adriana Altaras, u romanu “Dojča” nastavlja svoje bolno i traumatično propitivanje nekih od aspekata fenomena židovstva u 21. stoljeću u nežidovskom okruženju.
PROKLETSTVO SJEĆANJA
ADRIANA ALTARAS: DOJČA, ISPOVIJEST JEDNE ŽIDOVSKE MAJKE (Mozaik knjiga, 2016.)
“Biti 'Dojča' nije samo po sebi jednostavno. Biti 'Dojča' u židovskoj enklavi dvostruko je teže, jer 'Dojča' je ondje manje vrijedan. Naravno, to zvuči apsurdno zato što jest apsurdno i nitko ne izgovara tako jasno, ali tako je kako je. Dobronamjerni bi sada mogli reći da bi odnos između Židova i Nijemaca morao biti pozitivan. Uskoro će biti sedamdeseta obljetnica završetka rata, gotovo svi preživjeli sada su već mrtvi. Novi početak je tu...”.
I u tom “novom početku” (iskrenom suočavanju sa svim aspektima nedavne prošlosti) i sami smo, na jedan krajnje skroman način, sudjelovali. Naime, u proljeće 1990. autor ove recenzije, na prvim slobodnim i demokratskim izborima provedenim nakon završetka Drugog svjetskog rata, slobodnom voljom građana izabran je za gradonačelnika grada/općine Osijeka. I u svojoj nastupnoj besjedi, između inih stvari, krajnje ozbiljno i odgovorno obećao sam da ću sve učiniti da se obnovi (čitaj: izgradi) gornjogradska osječka sinagoga, koju su ustaše početkom 40-ih godina prošloga stoljeća djelomice spalili, a komunisti su krajem 40-ih, za razliku od “šlampavih” ustaša, uspješno odradili posao - poslije njihove “radikalne intervencije u gradski prostor” osječka sinagoga definitivno je pretvorena u pepeo i prah! Doduše, treba biti iskren i reći da nam vremena koja su poslije toga uslijedila nisu omogućila da svoje obećanje ispunimo. No, u nešto “mirnijim vremenima”, na mjestu bivše sinagoge, liberalna gradska vlast, postavila je prikladnu spomen-ploču, “Davidovu zvijezdu”, na kojoj je ideološki relativno neutralan tekst trebao podsjetiti, prije svega one mlađe, ali i one starije, sklone zaboravljanju, na neke ne baš sjajne epizode naše novije povijesti.
I sve one bolne teme koje je autorica “otvorila”, naznačila u svome prethodnom romanu “Titove naočale”, mogu se naći i u ovoj njezinoj knjizi. Za nju je židovstvo u isti mah i ljepota i prokletstvo. I u ovome romanu prisutni su svi oni elementi, od politike, preko kulture, do svih vrsta ideologije, koji su toliko svojstveni židovskoj literaturi. Tako je na svakoj stranici moguće osjetiti tu iracionalnu strast prema (auto)ironiji, sarkazmu, cinizmu, upornosti, depresiji, melankoliji, racionalnom..., koja je zajednička većini pisaca koji tematiziraju židovstvo. Roman je prepun mudrih (i upozoravajućih) sentenci (“... jer vrijeme ne liječi rane - to znam iz iskustva”). Autorica ne samo što okrutno secira svoje neposredno okruženje, “njemačko društvo”, ona s jednakom strašću propituje i vlastite depresije, obiteljske odnose, otac vs. sin, koji uopće nisu idilični. Jednako tako, sklona je mnoge neprijeporne “istine” dovesti u pitanje, nije uopće sigurna da je život u Izraelu “ono pravo”. I u ovome romanu ne propušta narugati se “jugoslavenskom socijalizmu”, odnosno svakoj ideji totalitarnog društva, iz kojeg su njezini roditelji, iako su bili partizani, pobjegli “glavom bez obzira”. Ruga se i Titu: “Maršal Tito znao je što je dobro. Stari gospodin imao je poseban ukus: u njegovoj kinodvorani (ovdje se autorica referira na jednu od onih “mitskih” lokacija, prostor na jezeru Bled, koju je maršal rado i često posjećivao), prikazani su mladi socijalistički junaci, pri pobjedi fašizma, izgradnji republike i provođenju socijalističke misli. Svi muškarci, ali zapravo i sve žene izgledaju kao maršal himself”.
Ako nas nešto može obradovati, onda je to činjenica da je u ovoj knjizi, za razliku od prijašnje, bitno (nabolje) promijenjen odnos prema Hrvatskoj. Doista vrijedi pročitati ovaj nadasve zanimljiv i kompleksan roman.
ROMAN O OBITELJI
ADRIANA ALTARAS: TITOVE NAOČALE, POVIJEST MOJE NAPORNE OBITELJI (Mozaik knjige, 2013.)
Sve obiteljske sage i više su nego zanimljiva književna ostvarenja koje u pravilu šira čitateljska publika iznimno voli i rado čita. Sjetite se samo, između ostalih, romana “Ana Karenjina” N. Tolstoja ili “Sage o Forsyteovima” J. Galsworthyja, pa i ciklusa o Glembayevima M. Krleže. Međutim, iako ne želim biti cinik, moram primijetiti da današnja čitalačka (i gledateljska, jer je većina tih romana filmovana) publika ipak nešto više preferira sapunice tipa “Dinastije”, ili hrvatsku inačicu “Ponos Ratkajevih”, u kojima također središnju ulogu imaju priče o obitelji, njihovim međusobnim zamršenim odnosima, od seksualnih, preko ekonomskih, pa sve do onih koji se odnose na politiku, ideologiju, povijesne promjene...
No roman o zagrebačko-splitskoj židovskoj obitelji Altaras (i Fuhrmann), kao i svim linijama te “naporne, ali u isti mah i čudesne obitelji”, zaslužuje svu našu kako čitateljsku, tako i svaku drugu pozornost. Naime, ovo nije samo priča o jednoj židovskoj obitelji (i njezinoj tragičnoj sudbini u 20. stoljeću), o neiskazivom iskustvu holokausta, o egzilu (i svim onim neurozama i depresijama koje iz te činjenice proističu) kao zaštitnom znaku židovstva druge polovine prošloga stoljeća, već je to ujedno i priča o nama, o Hrvatskoj/Jugoslaviji u tim “oskudnim i teškim vremenima”, o svim onim našim nesnalaženjima, političkim i inim lutanjima. To je priča i o fašizmu, ali i o komunizmu, pa uopće nije čudno što će jedan lik u romanu izreći jednu od najpreciznijih dijagnoza “našega doba”: “Nacisti su u Drugom svjetskom ratu ponijeli samo ono što se moglo nositi. Međutim, komunisti su nakon rata oduzeli sve”. Nadalje, to je i priča o denacionalizaciji na hrvatski način: “Meni ne nedostaju one dvije zgrade u Zagrebu, ni iz sentimentalnih ni iz financijskih razloga. One su u vrlo lošem stanju, možda bi bilo najbolje zaboraviti ih jednom za svagda. Ali ne mogu ih zaboraviti. One strpljivo čekaju...”. Doduše, treba biti iskren i reći da korijeni tih nesporazuma nisu od jučer, jer u te kuće/zgrade rado su ulazili svi “pobjednici”, i oni 1941. godine, ali jednako tako, ako ne i gore, ponašali su se “pobjednici” iz 1945. godine. No za razliku od onih iz '41., “osloboditelji” iz '45. nisu pokazali nikakvu namjeru da taj “ratni plijen” dobrovoljno napuste. Štoviše, oni su u međuvremenu svoju nazočnost legalizirali! Naravno, i najnoviji “pobjednici” iz 90-ih iskoristili su priliku i javno demonstrirali da je “povijest (najbolja) učiteljica života”, pa su i oni odlučili zakonski legalizirati svoj “ratni plijen”.
No to je samo jedna od zanimljivijih dimenzija/epizoda ovog obiteljskog romana. Naime, ovo je roman “otkrivanja/demontiranja” obiteljskih tajni, mitova, legendi... A jedna od tih obiteljskih legendi je i ta da je tijekom Drugog svjetskog rata otac autorice Jakob Altaras, stjecajem okolnosti, imao prilike popraviti naočale samome Titu. Doduše, neke druge priče/fotografije upućuju na to da u to vrijeme Tito ipak nije nosio naočale, ali kako bilo da bilo neki članovi obitelji Altaras vjerovali su u tu legendu, jer neki put su fikcije mnogo važnije od bilo kakvih trivijalnih fakata, zamršenih i suptilnih obiteljskih odnosa, spoznaja da je otac, poznati liječnik, u isto vrijeme, imao (i uredno servisirao) nekoliko ljubavnica, a postojala je i velika vjerojatnost da su ta njegova mnogobrojna putovanja po svijetu dala i neke druge, a ne samo liječničke, znanstvene “rezultate”.
Da ne bude zabune, autorica iznimno voli svoga oca, svoju obitelj, poštuje njegove životne izbore (treba reći da se na isti način odnosi i prema svojoj majci, svojoj teti Jelki, djelomice i prema svojoj polusestri, svojoj djeci, suprugu...), pa na kraju romana, i nekih opravdanih sumnji da ima i brata u Americi, odlučuje: “Htjela bih zadržati bar jednu obiteljsku tajnu. Jer tko odbacuje, taj je fašist”. Isto tako, ovo je roman i o Splitu, o Zagrebu, o K.U.K. vremenu, o nekim povijesnim mogućnostima koje smo mogli, a nismo iskoristili. Naravno, kao i obično, zbog loših politika koje smo uvijek nepogrešivo birali.
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Jedna od tih obiteljskih legendi je i ta da je tijekom Drugog svjetskog rata Jakob Altaras imao prilike popraviti naočale samome Titu...
U romanu “Dojča” autorica okrutno secira svoje neposredno okruženje, “njemačko društvo”, ali strastveno propituje i vlastite obiteljske odnose...
PONOSNI NA OSIJEK
I početkom 90-ih bio sam siguran, baš kao što sam to i danas, da nitko u Osijeku ni na koji neprikladan način (sprejom, bojom, grafitom, crtežom...), neće dovesti u pitanje postavljanje prikladne spomen-ploče “Davidova zvijezda”, kao krajnje iskrenog čina isprike gradskih vlasti spram jedne zajednice. I uistinu možemo biti ponosni što nitko u Osijeku, koji je i sam početkom 90-ih godina bio izložen bezrazložnom razaranju materijalnih dobara i sustavnom ubijanju civila, nije osjetio potrebu da svoju, privatnu interpretaciju novije prošlosti, pretpostavi onom opće prihvaćenom sustavu vrijednosti. Jer u Osijeku građani i te kako dobro umiju razlikovati domoljublje od fašizma, europski antifašizam od boljševizma/staljinizma/titoizma, dobro od zla...