Iguane vole novinare. Očekivao sam da će me napasti golemi primjerak zelenog čudovišta o čijoj se ljepoti da raspravljati, ali me samo mlako pogledala i preokrenula pogled na drugu stranu. Nisam joj bio zanimljiv, što me razveselilo. I tako sam ostao živ, prekrižio sam se i otrčao u toplo more.

Ali vratimo se na mjesto gdje smo prošli put stali na mome putu kroz bespuća Kolumbije.

Daklem, u autobusu prema zračnoj luci El Dorado održavao se pravi koncert. Izredali su se talentirani i netalentirani pjevači, svirači i plesači i tako zaradili koji novčić u Kolumbiji zvani peso. Neki su prodavali kekse, a neki vezice za cipele. Nama, putnicima, pomogli su da brzo protekne tih pola sata vožnje i da se malo razbudimo. Bogotu je zaboraviti teško, ali život već piše novu stranicu.

Jutarnji let domaćom kompanijom Viva Colombia prema koraljnom egzotičnom otočju San Andrés, Providencia i Santa Catalina, bila je nova pustolovina. Pasa njuškača na aerodromu više nije bilo i domaći je terminal djelovao tako pitomo i pospano da sam se pitao jesam li došao na pravo mjesto? Riječ je otocima koji se nalaze u Karipskom moru, tik do Kube, Nikaragve, a pripadaju Kolumbiji. Inače, na otoke i nije baš tako jednostavno doći (useliti osobito) zbog restrikcija, ali se o njima ipak manje zna nego o ostalim karipskim destinacijama koje su puno razvikanije, ali i skuplje. Službeni jezici arhipelaga su kreolski, španjolski i engleski. San Andres je od matice Kolumbije udaljen 750 kilometara i površine je 57 km2, uključujući grebene, atole i pješčane obale. Zanimljivo je da je Nikaragva tvrdila kako je otočje njezino vlasništvo, žalila se čak i Međunarodnom sudu pravde u Haagu, ali je sud 13.12.2007. potvrdio da su otoci kolumbijski te predložio da se dvije strane dogovore oko nekih “sitnica”.

Glavni je grad San Andrés, od stanovnika prozvan El Centro, a na otoku je sagrađena kružna cesta duga 30 kilometara koja lako znatiželjnike dovodi do bezbrojnih lijepih plaža okruženih palmama, koraljnih grebena, gejzira, špilja i zaljeva... Ako volite tropsku vlažnu klimu, onda je ovo otok za vas. Prosječne su temperature od 24 do 35 stupnjeva Celzijevih. Od sedam dana na San Andrésu, triput je padala topla kiša i sve nas dobro osvježila. Stanovnika na otoku ima oko 75.000, a turista oko 400.000 godišnje (od kojih samo 150.000 Kolumbijaca, jer je za njih otok ipak preskup).

I sad, nakon generalija, krenimo redom.

Zrakoplov domaće niskobudžetne kompanije bio je baš takav kakva je i kompanija. Sjedala za otpis, na mnogima je nedostajao naslon za ruke i sjedio je svatko gdje je htio, jer na zrakoplovnoj karti (povratna je koštala 600 kuna) nije pisao broj mjesta. Nikoga to nije zamaralo, bitno je da se leti! Pa kad bolje razmislim, zašto bismo se s tim zamarali, bolje tako bez broja sjedišta kao u autobusu od Klokočevaca do Donjeg Miholjca.

Društvo mi je pravila obitelj iz Kolumbije, poželjevši me častiti pivom, jer sam prvi stranac kojeg su vidjeli u životu, a onda je uslijedila serija fotografija za Muppet Show.

Inače, prije ulaska u zrakoplov u Bogoti, obvezna je kupnja takozvane OCCRE kartice koja za Kolumbijce i nije baš tako jeftina - 99.000 COP-a (210 kuna) i može se platiti isključivo gotovinom. Riječ je o turističkoj taksi, a “papirić” se mora čuvati i vratiti na odlasku s otočja koje je bescarinsko. Nema PDV-a niti ikakvog poreza. Na taj se način prati useljavanje na otok na kojem nema industrije i štiti se lokalna kultura. Ono što je posebno zanimljivo jest to da ni jedna banka na San Andrésu ne prihvaća eure ni bilo koju drugu valutu osim američkog dolara. Naravno, postoji nekoliko bankomata pa je to možda mnogo bolja opcija uz sasvim uobičajeno plaćanje karticama u trgovinama koje su prilično nakrcane parfemima, luksuznom garderobom, finim pićima, pivom i slatkišima... Cijeli je otok veliki Duty free shop, a trgovine zbog nesnosnih vrućina ne rade od 12 do 15 sati.

- Hrvatska, a vi ste iz Hrvatske? Bravo za pobjedu nad Španjolcima u nogometu, stvarno ste odlični. A moram priznati da ste prvi državljanin Hrvatske koji je ove godine došao na naš otok. Lijepo se provedite... i dođite opet” - tako je tekao ugodni razgovor u zračnoj luci Gustavo Rojas Pinilla u San Andrésu. I onda onaj tropski zrak kojeg nikada neću zaboraviti. I more sa sedam nijansi plave. Da, tada sam se ponovno rodio.

Sedmodnevni sam smještaj u simpatičnom hotelu s doručkom platio sedamsto kuna. Nema tamo Hiltona ni Sheratona, nego mnoštvo pansiona, jedan veći luksuzni hotel i obilje privatnog jeftinog smještaja i hostela. I opet onaj sindrom veselosti. Svi su veseli, svi pjevaju i svi se smiju, javno i glasno nek' se čuje do Nikaragve! Tu čovjek ozdravi od svega, skine oklop i nekako se stopi s lokalnim stanovnicima i živi jedan potpuno novi život - tropski, jednostavni, uz finu morsku hranu i more. Nema tu ni kolosalnih restorana, MacDonaldsa, KFC-a ili Burger Kinga. Jede se sve svježe, riba posebno, voće koje ne raste na otoku prilično je skupo (jabuke), a hrana u restoranima izuzetno jeftina (riba, riba i riba). O alkoholu bolje da ne pričam, jer se karton piva Corona od dvadesetak boca prodaje za pedesetak kuna, a ruska votka za tridesetak. Nije ni čudo da sve više cruisera zastaje u San Andrésu i nemilice se troši na luksuznu robu, Versace i Boss. Lijepo miriše kolumbijski peso, ali još bolje zeleni američki dolar.

Karibi su inače sve više turistička destinacija Europljana, ali baš se ti turisti iznenade kada kroče na otok. Umjesto razvikanih karipskih plaža krcatih crvenim tijelima, tu ima mjesta za sve i sve je dostupno za mali novac. San Andrés je neistraženi dragulj kojeg tek treba otkriti, a kada ga otkriju Europljani, to bi onda moglo postati veliki problem jer više ništa ne bi bilo isto. Tu je dostupno sve što stranci vole, od noćnih klubova sa zgodnim plesačicama pa do vrhunske koke. I svatko nađe ono o čemu sanja. Ne treba spominjati toleratnost policije koja, čini se, tolerira sve za što se u Europi naplaćuju masne kazne. Većina ljudi voze neregistrirane motocikle, a nerijetko se na jednom motociklu vozi cijela obitelj (osim djeda i bake). Vožnja drndavim autobusom po otoku je jeftina, dva milijuna kolumbijskih pesosa ili oko četiri kune, bez obzira na dužinu puta. U autobusima se za vrijeme padanja kiše odvija prava drama, vrata se ne zatvaraju već se samo uskače i iskače. Neopisivo!

Jednu sam večer na rekreacijskom centru gledao prijateljsku nogometnu utakmicu kolumbijskih vojnih zrakoplovaca koji na otoku imaju svoju zračnu bazu. Na otok treba pažljivo motriti jer neprijatelj uvijek vreba, rekao mi je jedan od vojnika, a pristali su da ih fotografiram za Glas Slavonije, jer do tada nikada nisu bili ni u jednim novinama. Ono što sam uočio, igrali su doista dobar nogomet, kao i većina Kolumbijaca koje znam.

A kako sam se sporazumijevao? Nećete vjerovati, španjolski samo natucam, ali engleski mi je mnogo koristio. I kad nisu razumjeli, mještani su se nasmijali i rukama pokušali razjasniti. Ta gostoljubivost mi nikako ne ide iz glave, veliki osmijeh i opuštenost. Može li se to naučiti pa da tomu naučimo i Europljane?

Pijesak otoka San Andrés prije 16 godina proglašen je prirodnom ljepotom i zaštićen je od UNESCO-a. A te se prirodne ljepote fotografijama ne mogu dočarati. Pogled će vam upijati koraljno grmlje, palme, mangrova šuma i šareno poljsko cvijeća. U arhipelagu se nalazi dvanaest crvenih te po jedna crna i bijela mangrova šuma, koje su otporne na sol i morsku vodu te rastu tik uz more. Rakovi, kornjače, iguane na svakom su koraku, pa sam se i sam trebao pripremiti na bliske susrete treće vrste. I ne treba se ničega bojati. Iguane su pitome, ako ih ne dirate, neće ni one vas. Pustite ih da idu svojim putem i to je glavna formula prijateljstva s tim zanimljivim životinjama koje netko i u Hrvatskoj ima za kućne ljubimce.

Kako bi se lakše kretali otokom i otkrivali tajne plaže i znamenitosti najbolje je za tridesetak kuna po danu (uz cjenkanje) iznajmiti skuter. Provozao sam se do juga otoka gdje me dočekao gejzir koji izvire iz mora i baca vodu i do dvadeset metara uvis. Dobro pretpostavljate - za iznajmljivanje skutera, automobila ili motocikla nije potrebna vozačka dozvola. I deri Miško sve do marine iz koje plovi brodić do otočića Johnny Cay. Udaljen je jedan kilometar od San Andresa i pravi je raj za ljubitelje plaža i čiste vode. Pristojan ručak koji se sastoji od ribe, riže i hljebnog drveta tu košta oko pedesetak kuna, a piće je uključeno u cijenu. Voda je tu bujne zelene, plave i tirkizne boje, a iguane vas dok plivate promatraju iz grmlja ili s drveća. Ako imate sreće, ne skoče vam na glavu! Odmah se sjetih kolegice koja je živjela u New Delhiju i kojoj su na tržnici majmuni redovito skakali po ramenu. S vremenom joj nije smetalo. Zato ću bolje šutjeti.

San Andrés je oduvijek bio otok gusara. Postoji legenda o Kapetanu Morganu koji je tu imao svoju pećinu s blagom. I danas je na otoku njegova špilja jedna od najposjećenijih destinacija, no osim pećine s mrtvačkim glavama i muzejom kokosa, ne nudi ništa spektakularno. Ako ništa drugo, dobar razlog za provozati se zanimljivom cestom i povesti na skuteru neku autostopericu i zajedno tražiti skriveno blago. Rumopije znaju da postoji i rum s imenom čuvenog kapetana Morgana.

Uz beskrajno toplo more i burne noći, vrijeme je na otoku letjelo. Boja moje kože se svakodnevno mijenjala, a odmor sam nastavio na još jednom preegzotičnom otoku arhipelaga - Providenciji. Kako su zrakoplovne karte za taj otok bile rasprodane, odlučio sam se na povijesni put katamaranom. A o tome u sljedećem nastavku moje kolumbijske slatke priče.