Otkako je Zapad pogodila kriza, napose SAD, ali i EU, kao ključan faktor svih ekonomskih nedaća prozivan je (i još se proziva), tzv. neoliberalizam, odnosno banke, slobodno tržište, izostanak države regulacije itd. O toj i drugim aktualnim temama razgovarali smo s dr. sc. Darkom Polšekom, redovitim profesorom sociologije na Studiju antropologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i njegovim voditeljem od listopada 2014. Polšek predaje kolegije Sociobiologija, Ljudska bihevioralna ekologija, Antropologija i etika i Sociologija kulture.

Je li i koliko neoliberalizam kriv za sve? Tko najviše povlači tu tezu? I što s kapitalizmom danas, vraća li se njegovo klasično doba, ili će se neoliberalizam redefinirati, odnosno osnažiti u nekoj boljoj varijanti?

- Neoliberalizam nije nikakav entitet, neko biće sa samostalnim životom koje se osnažuje ili oslabljuje prema vlastitoj volji. On isto tako nije niti plan nekih zlih urotnika, kakvim ga prikazuju mnogi u Hrvatskoj. Kao i svaka ideologija, on je grozd ideja kojima se ljudi rukovode pri djelovanju. Ključno uvjerenje te ideologije jest da monopoli država ili korporacija (javni ili privatni), posebno u području privređivanja, nisu dobri, jer smanjuju, i naposljetku posve ukidaju područje ljudske slobode djelovanja i mišljenja i temeljnih ljudskih prava. Zbog monopola ljudi su prisiljeni raditi stvari koje ne žele, ili čak moraju misliti/glasati u skladu s voljom monopolista, a zbog više ili manje proizvoljnih intervencija države, pogotovo u području ekonomije, ljudi ne misle svojom glavom, već jednostavno reagiraju na (krive) podražaje. Dosadašnji politički sustavi (nacizam i komunizam), bili su vrlo dobri dokazi za to. Ali brojni ljudi koji su preživjeli nacizam/socijalizam nisu naučili glavnu lekciju. Oni još uvijek glasaju za ideološke opcije koje su njima ili njihovim precima pružale neku zakonsku zaštitu ili komparativnu prednost pred drugima. Kapitalizam je sjajno cjepivo protiv monopola, jer ljudima pruža mogućnost da traže sreću na svoj način. Ali ni kapitalizam nema ugrađen mehanizam zaštite od monopola, pa većina neoliberala smatra da je zaštita od (privrednih) monopola, uz vojsku, policiju i sudstvo, jedan od rijetkih legitimnih instrumenata državne intervencije. O kapitalizmu u krizi, ili točnije o “kraju” ili “odumiranju” kapitalizma priča se već više od stotinu godina, unatoč svim dokazima da su zemlje koje su ga prihvatile u mnogo boljem ekonomskom i političkom stanju i unatoč dokazima da svjetska ekonomija, danas kada je kapitalizam gotovo univerzalno prihvaćen, i dalje raste gotovo logaritamskom krivuljom, te da zadovoljava sve veće i raznolikije prirodne apetite stalno rastućeg broja stanovnika. To međutim ne znači da ljudi i države ne rade pogreške. Dapače! Koliko je ljudi u Europi i svijetu diglo kredite koje ne može vraćati, jer su pogriješili u procjeni vlastite neposredne budućnosti? Koliko se država pokušalo oduprijeti globalizaciji i pribjegavati zastarjelim ideologijama, kako bi odmah potom bacile svoje stanovnike u stanje gladi? Koliko je država pogriješilo investiranjem u projekte koji su proračun tih nacija, balans prihoda i rashoda, dovele u neodrživo stanje? I to je naš, hrvatski problem.

Gdje je glavni problem takvog stanja, “krize Zapada”, kako mnogi govore...?

- Problem nije u kapitalizmu (i njegovoj ideologiji - neoliberalizmu), koji je, prema svemu sudeći, jači no ikad, već u našoj lokalnoj neracionalnosti s izračunom sadašnjih i budućih prihoda i rashoda. Ideologija zaštite ovog ili onog socijalnog sloja ili privrednog segmenta (uključujući i bankarstvo), toliko se puta pokazala kontraproduktivnom! Naša prirodna potreba za sigurnošću, za zaštitom, u pravilu predstavlja lijek gori od bolesti. Da - države i ljudi čine pogreške, jer su potrebe ljudi za proizvodima i uslugama nepredvidive. Uostalom, pogreške su elementarni dio ljudskog postupanja. A prednost kapitalizma pred ostalim sustavima jest upravo u tome što najbrže i najučinkovitije eliminira i popravlja pogreške, time što ljudima odmah šalje signale da se neki njihov pothvat ne može održati. Današnja “kriza Zapada” u stvari jest kriza modela državnog zaduživanja, to je kriza nekih zemalja. Velike državne investicije mogu u jednom trenutku “riješiti” problem nezaposlenosti, ali se trošak tih “investicija” prebacuje na one koji bi inače mogli donijeti neku realnu društvenu korist.

Europa se danas suočava s hrpom problema, ekonomskom i poglavito migrantskom krizom, ali i terorizmom. Ima li Europska unija budućnost i kakvu?

- Bila bi golema šteta kada bi projekt Europske unije propao. Europa je najljepše mjesto na zemlji za život. Sve veći broj istočnih Azijaca dolazi u Europu, onako kako su nekoć i Amerikanci prije studija jednu godinu običavali provesti u kolijevci civilizacije. Mogućnost građana Europe da za sve te goleme tragove civilizacije kažu: “To je (i) moje!”, nikako ne bismo trebali uništiti. Ali ono što je Europu učinilo tako velikom, kulturno i ekonomski, njezina razjedinjenost i decentralizacija, sada postaje problem. Brojni narodi živjeli su poput nas - na kredit, i njihov je “balance sheet” dobrano u crvenome. I među ljudima u tim narodima javljaju se proroci koji tvrde kako dugove ne treba vraćati, a među onim ekonomski stabilnijima sve je više onih koji smatraju da bi im bilo bolje da neposlušnijeg i rastrošnijeg ostatka Europe, “utega na nogama” - niti nema. Primjer za to je Brexit. Ali isto je takva pogreška misliti da će se nerazmjeri bogatstva i mentaliteta, privređivanja i trošenja, nekako uravnotežiti nekom ideologijom iz Bruxellesa, nekom idejom centralističnije Europe. Da - potrebna su zajednička pravila za Eurozonu. Da - potrebna je zajednička politika prema izbjeglicama, zajednička vanjska politika i zajednička borba protiv terorizma. Ali ideja o “više Europe”, o jačim briselskim institucijama, brojne će - inače Europi sklone stanovnike - odbiti od zajedništva, od slobode kretanja i sl. I zato je najbitnije da države čije ekonomije nisu u dobrome stanju uravnoteže svoje proračune. To će smanjiti najveći dio tenzija i oslabiti grandiozne (i pogrešne) ideje o “više Europe”. Europi u tome smislu ne treba “više Europe”. Njoj posebice ne treba neki novi naddržavni monopol, jer europska je povijest sjajan dokaz da je monopolizacija moći - iluzija!

Gdje je u svemu tome Hrvatska? Ušli smo u EU, ali baš ne osjetimo neki pomak nabolje. Koji su razlozi za konstatne probleme s kojima se RH suočava?

- Životi su nam postali malo nesigurniji i neizvjesniji. Nismo više sigurni u što uložiti novac (ako ga imamo), jer se mogućnost da pogriješimo u procjenama dramatično povećala. Ali to što ne vidimo pomak nabolje jest naša kratkovidnost. Općenito moramo reći - bolje nam je! Ali za brojne ljude, posebice nezaposlene i mlade - nije. I kada postavimo pitanje zašto imamo toliko nezaposlenih, najviše među mladima, jedan važan dio odgovora glasi - zato što se tijekom posljednjih 25 godina nismo osposobili za brze i nagle promjene. Pridržavali smo se starih navada: zaduži se, kupuj nekretnine, povećaj poreze, prireze i namete, neka država “kreira poslove”, zaštiti nedovoljno učinkovite sektore od konkurencije, u državnim firmama, općinama i županijama zapošljavaj svoje, a brigu za to što će biti sutra (i dugove) prepusti sljedećoj garnituri. Tek sada, nakon četvrt stoljeća (!), političkim strankama sviće da je stanje državnog intervencionizma, visoke zaduženosti i visokih poreza neodrživo. Ali nisam siguran da je brojnim političkim akterima i strankama jasno da najveći dio grijeha za naše današnje (a možda i buduće) stanje leži upravo u rastrošnim politikama, u obećanjima koja zapravoprodužavaju naš život na kredit.

Pisali ste i govorili i o liberalizaciji obrazovnih programa na svim razinama, što je važan čimbenik o kome ovisi gospodarstvo?

- Nedavno je u Hrvatskoj izbio “kulturni rat” koji se manifestirao žestokim sukobima oko kurikularne reforme, ili oko toga trebaju li djeca slušati spolni odgoj. Možda je žestina tog sukoba bila i posljedica prethodnih kurikuluma, u kojima se u škole uveo katekizam. Religijskom odgoju nije mjesto u državnim školama! Ali isto tako mislim da je spolni odgoj efemeran te jako sumnjam da će se čvršćim kurikulumima, “komunikacijama nastavnika s učenicima i roditeljima”, “rezultatima učenja” i sličnim frazama pojačati sposobnost budućih građana da uspiju u životu. Ideja jednog kurikuluma je pogrešna, zbog istih razloga zbog kojih je pogrešno imati bilo kakve monopole. Ne postoje (niti su ikada postojali), jasni recepti za uspjeh. Ni u ekonomiji ni u školstvu. A te recepte ponajmanje zna država. Pogreška našeg dosadašnjeg školstva sastojala se upravo u postojanju “državnog kurikuluma”, u “planiranim obvezama” i nekim ministarskim uputama koje su nastavnici morali slijepo slijediti. I naravno da je posljedica bila nemaštovitost, nekreativnost, odrađivanje nastave samo da se ispune norme. Škola je postala dosadna. Postoje li ikakve naznake da bi “novi državni kurikulum” bio bitno drukčiji? Na čemu se one temelje? Ako treba postojati neka kurikularna reforma, onda se ona treba sastojati u cvjetanju 1000 kurikuluma, a ne, kao što većina Hrvata misli, u oblikovanju nekih drukčijih “nacionalnih programa”. Moj omiljeni primjer (asocijacija na našu reglementaciju školstva), jest filozof Ludwig Wittgenstein, koji je kao bogataško dijete i već poznati filozof odlučio postati - seoski učo. Koliko je naše školstvo rigidno vrlo dobro pokazuje činjenica da jedna takva osoba kod nas danas nikako ne bi mogla postati takav seoski učo (čak i u selima u kojima nitko ne želi biti učo), jer nema potrebne kvalifikacije prema “nacionalnim programima”. Suvremeniji je primjer slavan pisac Karl Ove Knausgaard - i on je bio seoski učo, čak i bez fakulteta. Hm, tko zna čemu bi djecu mogli podučavati takvi pojedinci - bez velevažnih državnih kvalifikacija? Tako rezoniramo u Hrvatskoj. Godine 2000. ondašnja vlada donijela je zakon prema kojemu su škole u jurisdikciji lokalne uprave i samouprave. Što je nedostajalo toj ideji, da se programi (pa i financiranje - zašto ne?), oblikuju na lokalnim razinama? To bi zasigurno povećalo bar mobilnost koja je preduvjet društvenog razvoja. Kada su nedavno Šveđani shvatili da je državno školstvo zakrečeno, skupo i neučinkovito, krenulo se s privatizacijom školstva, s liberalizacijom (privatizacijom) medicinskih i socijalnih ustanova. To je model učinkovite države i zdravog društva: sposobnog za promjenu kada se promijene okolnosti!