Objavljeno 23. kolovoza, 2016.
Mlada Osječanka Dea Kričkić primjer je da se vlastitim trudom, radom i angažmanom može doći do posla, i to ne u Njemačkoj ili Irskoj, već u svom rodnom gradu.
Naša sugovornica ima 24 godine, apsolventica je na Studiju psihologije na osječkom Filozofskom fakultetu, položila je sve ispite, za nekoliko ju dana čeka obrana diplomskog rada, a već ima radno mjesto iz snova u udruzi Dokkica.
- Voditeljica sam rada s djecom i roditeljima, a u Dokkici radim godinu dana. Sve je počelo 2012. godine, kada sam došla volontirati u Dokkicu, kroz asistenciju u raznim edukativnim i kreativnim radionicama za djecu, a imala sam i ideje za različite projekte. Tako sam prije godinu dana radila projekt za promociju građanskog odgoja, na temelju čega sam dobila radno mjesto, i to preko studentskog ugovora, s obzirom na to da sam formalno još studentica. Kada uskoro diplomiram, ostajem ovdje i nastavljam raditi projekte i ostale poslove - kaže Dea.
Iznimno je zadovoljna radom u Dokkici, tu joj se pruža prilika praktičnog rada s djecom, što je, smatra, neprocjenjivo iskustvo. Dodaje da u Dokkici imaju 139 volontera, većina su njih studenti društveno-humanističkih usmjerenja, budući učitelji, nastavnici, profesori, koji uglavnom nisu zadovolji praksom koju steknu za vrijeme studiranja. Tako su im praktična znanja koja dobivaju volotirajući u Dokkici vrlo vrijedna.
Deina je suradnja s Dokkicom počela slučajno. Bila je na drugoj godini studija, imala je manje predavanja, pa se prijavila u Volonterski centar, gdje je na jednom predavanju upoznala Ines Novak, predsjednicu Dokkice. I tako je sve počelo.
Naša mlada sugovornica smatra da si mladi sami trebaju tražiti posao, a ne čekati godinama na Zavodu za zapošljavanje.
- Pogotovo je teško naći posao nama, koji studiramo na fakultetima društveno-humanističkog usmjerenja. Poslovi koji nam se nude uglavnom su u državnom sektoru, i nema ih previše. Teško je biti inovativan i pokrenuti vlastiti posao, stoga je dobro uključivati se u volontiranje i upoznati druge sektore, primjerice civilni, u kojemu ja radim. Treba tražiti posao, nešto raditi, jer čekanjem se ništa neće postići, a ovako se mogu steći znanja, vještine i kvalitetna iskustva. Kao psihologu rad u civilnom sektoru daje mi više slobode. Svaki mi je radni dan drukčiji, pišem projekte, radim s djecom i nikada mi nije dosadno, jer posao je jako kreativan. Tu je naglasak na interdisciplinarnosti, tako da sam napredovala i u struci i stekla znanja iz drugih područja - kaže Dea.
Vršnjacima savjetuje da se uključe u volontiranje ili rade honorarno kako bi stekli radne navike, a znanja i poznanstva tako stečena mogu biti motivirajući za pokretanje vlastitog posla. Jer, ako iziđu s fakulteta bez takvog iskustva, teže će se snaći na tržištu rada. V. Latinović
NE GUBIŠ NIŠTA, SAMO DOBIVAŠ
“Volontiranje je jako važno, ono je nesebično, pruža pomoć pojedincu i široj zajednici. Njime se može osobno profitirati, unaprijediti vlastita znanja i vještine, izgraditi svoju osobnost. Na kraju, volontirajući se može doći do posla, što je najvažnije. Međutim, još uvijek mali postotak mladih volontira. Često idemo na fakultete, potičemo studente na volontiranje, ali oni ne žele uložiti trud u nešto od čega nemaju materijalnu korist. No, ohrabruje da u našoj maloj udruzi imamo 139 volontera, što je velik broj. Imamo projekt u sklopu kojega studenti pružaju individualne poduke, a rade s učenicima koji imaju poteškoće u učenju. To je obostrana korist, a studentima ujedno vrijedno iskustvo, uz koje dobiju i mentoriranje. Volontiranjem se nema što izgubiti, baš suprotno, mnogo se može dobiti”, kaže Dea.