Blanka Vlašić osvojila je brončanu medalju u skoku u vis! Nekada vladarica te discipline, koja je napadala i svjetski rekord (2,09), uspjela se othrvati velikim problemima s ozljedom te s preskočenih 1,97 m stići do svog drugog olimpijskog odličja. Naslov olimpijske prvakinje izborila je Španjolka Ruth Beitia, srebrna je Bugarka Mirela Demireva, obje također s 1,97 m.

U finale se plasiralo čak 17 atletičarki koje su preskočile zadanu normu (1,94), no taj se broj brzo počeo smanjivati. Početnu visinu (1,88) preskočile su sve, Blanka u drugom pokušaju, a na sljedećoj (1,93) otpalo ih je pet. Hrvatska je rekorderka i ovu visinu svladala u drugom pokušaju, a potom preživjela pravo “čistilište” na 1,97. Naime, za čak osam od preostalih 12 skakačica ta je visina bila prevelika prepreka, no ne i za Blanku, koja je unatoč bolovima i vidljivo šepajući nakon svakog skoka i tu visinu preskočila u drugom pokušaju. U konkurenciji su ostale samo još četiri visašice - Beitia, Demireva, Vlašić i Amerikanka Chaunte Lowe. To je bio i poredak u tom trenutku, jer je Amerikanka nastavak natjecanja izborila tek u trećem pokušaju.

Uoči Igara očekivalo se da će se medalje dijeliti na visini od dva metra, no na kraju se pokazalo da je bilo dovoljno i manje. Naime, ni jedna od njih četiri nije uspjela svladati dva metra, pa je tako Beitiji pripalo zlato, Demirevoj srebro, a Blanki bronca. Za Španjolku i trostruku uzastopnu europsku prvakinju to je najveći uspjeh karijere, isto vrijedi za Bugarku, a nimalo ne treba dvojiti da će s posebnim zadovoljstvom i srećom na ovu broncu gledati i hrvatska rekorderka. Naosvajala se medalja s velikih natjecanja, bila je i svjetska i europska prvakinja, ima drugi najviši skok u povijesti (2,08) te olimpijsko srebro iz Pekinga 2008. No ova će bronca posebno sjati zbog svih nedaća s ozljedama koje je hrvatska rekorderka morala proći. Na svojim četvrtim Igrama i u trećem finalu izborila je drugo odličje. To je u visu do sada uspjelo prije nje samo šest atletičarki.

- Ovo je moja medalja za hrabrost, nagrada za sve boli kroz koje sam prošla. Ovo će uvijek biti moja posebna medalja, borila sam se kao ranjena srna u šumi, koja bježi od lovca i, eto, lovac je nije ulovio i osvojila je broncu. Naravno da uvijek očekuješ najbolje, dođeš na stadion i nadaš se da ćeš skočiti 2,05, ali u realnosti to nije tako. Dvadeset godina imam svoj zalet, a sada smo zbog operacije iskušavali taj drugi, s kojim nisam baš srasla. Desna noga me je jako boljela. Već sam na samom početku vidjela da ću se mučiti i boriti za svaki skok. Primila sam blokadu, no ja tu nogu ipak nisam potpuno osjećala - kazala je Blanka, koja je tako zaokružila sjajan učinak hrvatskih sportaša u Riju, u kojem su osvojili rekordnih deset medalja. Kako je i sama priznala, imala je vlastite sumnje u mogućnosti, što je i razumljivo nakon što cijelu godinu nije skakala, a bolovi nisu prolazili.

- Prije dva tjedna me toliko boljelo da sam rekla da neću ići u Rio. Srećom, ipak smo došli u Brazil, na krilima vjere i Boga koji me vodio. Jeste li samo vidjeli koliko sam bila blizu dva metra? I mene je to iznenadilo. Zapravo, kad je završilo, nisam ni znala da sam osvojila broncu. Ovo je stvarno moja medalja za hrabrost, moja najbolnija medalja. Mislim, sada sam na prekretnici - ili ću na potpunu rehabilitaciju, bez treninga i skokova dok sve to ne zacijeli, ili ću otići - poručila je Blanka, natuknuvši kako je ipak draži pomisao na još jedne Igre:

- Makar, treneru sam rekla - sada će me morati trenirati do Tokija.