Sport
S OSJEČKE COPACABANE

Što donosi 2020.?
Objavljeno 22. kolovoza, 2016.

Rio de Janeiro bio je najuspješniji. Mnogi će reći za hrvatski sport neponovljiv i nedostižan. Ne bih išao tako daleko. Broj od deset medalja smatram čak i dostižnim. U našem “Cro teamu” bilo je onih koji nisu ispunili očekivanja. Snježana Pejčić otišla je u Rio kao svjetska rekorderka i najbolja streljačica svijeta, a kući se vratila bez medalje. Ili naši rukometaši, pa koliko je malo nedostajalo hrvaču Boži Starčeviću da osvoji senzacionalno medalju... Uz to, nekakva Sara Kolak, Božo Starčević ili Damir Martin i Josip Glasnović, koji uoči Igara nisu slovili za kandidate za medalje “iz prvog reda”, uvijek će se pojaviti. Ono po čemu je hrvatski sport u Riju postavio visoke standarde je broj zlatnih medalja. Imamo petero olimpijskih prvaka. Jednako koliko na svim četirima prethodnim Igrama u ovom tisućljeću. To je nešto što je jako teško i ponovljivo i dostižno, a posebno prestižno.

Rio de Janeiro od noćas više nije olimpijski grad, premda će se već 7. rujna na gotovo svim borilištima u njemu održati i Paraolimpijske igre. No, zastava je predana u ruke gradonačelnika Tokija koji će biti domaćin sljedećih olimpijskih igara 2020. godine. Na kraju svakih Igara postavljamo si pitanje - kakve će biti Igre za četiri godine? U kojoj ćemo biti osobnoj životnoj fazi, kakav će biti svijet u kojem živimo, kakav će biti svjetski, ali i hrvatski sport? Uvijek si postavljam pitanje kako će izgledati i naša profesija, novinarstvo. Pojavom interneta i ovdje je zavladalo olimpijsko pravilo “brže i više”, ali sve manje kvalitetnije, premda smo se sjajnih priča iščitali u brojnim domaćim i svjetskim medijima koje smo pratili ova posljednja nepuna tri tjedna. Negdje sam pročitao da je sljedeća faza u tehnološkoj revoluciji stvaranje nekakvog novog virtualnog svijeta, “milijun D” tehnologiji, u kojem će svatko od nas s pomoću kompjutora moći biti dijelom nekoga događaja. Pa bi se s pomoću kompjutora moglo, na primjer, biti virtualno dijelom Olimpijskih igara, otvorenja i zatvaranja, atletskog ili plivačkog natjecanja ili gledati košarku, judo i odbojku na pijesku, a da pri tome okružje bude kao u stvarnosti. Stvori li se takav ugođaj, pitam se je li onda potreban netko tko će biti prijenosnik osjećaja i atmosfere u obliku medija. Premda su sljedećim Igrama domaćini Japanci, ipak vjerujem da je takvo nešto teško ostvarivo već za četiri godine. No, svijet se mijenja, tehnologija napreduje. Prije 15-ak godina spominjali su kako ću na telefonu, odnosno mobitelu moći odabrati bilo koji događaj s Olimpijskih igara i gledati ga na svojem mobitelu. Tada se to činilo znanstvenom fantastikom slično ovoj o čemu ovdje pričamo. Tokio će sigurno pokazati Riju de Janeiru u čemu su Brazilci griješili. No, u svijetu u kojem živimo više se ne usuđujemo reći kako će japanski glavni grad biti sigurnije mjesto za Olimpijske igre nego što je to bio Rio. Siguran sam da će Japanci od svega znati napraviti spektakl, da se na nekim od najvećih olimpijskih natjecanja poput atletike neće nazirati slobodne stolice na stadionu, a da će sve svoje kapacitete moći iskoristiti. Za osam godina navodno bi se Olimpijske igre trebale vratiti u Europu. Jedan od kandidata je i Budimpešta. Premda sumnjamo da Mađari baš dobro kotiraju, uostalom sve je to politika pa Orban baš nije obljubljen u svjetskoj zajednici, ipak navijamo za jedinu zemlju među deset najuspješnijih u povijesti Olimpijskih igara koja još nije bila domaćin. Bile bi to Olimpijske igre u našem dvorištu. No, prije toga dolazi nam Tokio. Nećemo se ni okrenuti, a već ćemo s nestrpljenjem čekati početak novih Olimpijskih igara. Ponovno nam slijede dani i tjedni nesanice. Nadamo se samo da ćemo Tokio dočekati svi u istom broju. Jeste li optimisti?

Krešimir Lacković
Možda ste propustili...

TENISKA PIRAMIDA LIGA

I nakon 2. kola mnogo promjena

DODATNE KVALIFIKACIJE ZA SP

Hrvatska nositelj

DRUGA HRL SJEVER (Ž), 3. KOLO

Prvi porazi za ekipe Osijeka i Vukovara

Najčitanije iz rubrike