Objavljeno 21. kolovoza, 2016.
SLATINA
U župnoj crkvi sv. Josipa bilo je svečano. Slaveći zlatni pir, dva para obnovila su ženidbene zavjete. Nakon 50 godina životne borbe, zajedništva u dobru i zlu, ponovno su stali pred oltar da bi izrekli bračnu privolu i međusobna obećanja ljubavi i vjernosti Jelka i Vladimir Mikić te Ana i Marijan Tokić. Oni su razmijenili prstenje koje je župnik vlč. Dragan Hrgić blagoslovio kao znak vjernosti, koji ih podsjeća na nježnost uzajamne ljubavi.
– Najljepše od svega je i primjer koji vi dajete djeci i unucima, kako živjeti zajedno, kako se poštovati, opraštati, ljubiti i odgajati. O 50 godina braka jednostavno je danas ovdje govoriti, ali to je trebalo proživjeti. Kao župnik, od srca vam čestitam ovaj veliki jubilej. Želim vam reći hvala za sve što činite za našu župu, a najviše vam hvala za primjer svjedočanstva vaše vjere - rekao je župnik Hrgić poželjevši im još mnogo godina zdravlja i života s djecom i unucima.
Umirovljeni automehaničar Vladimir Mikić (73) iz Gornjeg Predrijeva u općini Sopje i njegova supruga, umirovljena krojačica Jelka ili Lela (69) iz Bakića, imaju dvije kćeri i četvero unučadi. Upoznali su se na seoskoj zabavi u Bakiću.
– Nije uvijek bilo lijepo, ali sve prođe - kaže Vlado i prisjeća se teškog podstanarskog života i napora da dođe do vlastite kuće, a obnavljanjem zavjeta želi izdržati preostali dio života kako ga je živio i do sada. Njegova Lela dodaje kako je sve prebrzo prošlo, a kao da je jučer bilo. Svakom mladom bračnom paru poželjela bi takav brak.
– Nema recepta za sreću, ali pomaže mnogo praštanja i mnogo trpljenja, a posebno je važno povjerenje - kaže Lela.
S njima se slažu Ana (69) i Marijan (77) Tokić, koji su se na obnovu zavjeta odlučili u duhu tradicije i vjerničkoga katoličkog života svojih obitelji. Marijan je brat umirovljenog svećenika Vrhbosanske biskupije, vlč. Mate Tokića, koji je kao izbjeglica iz BiH u vrijeme rata našao utočište u Slatini, bio župnik u Gradini i Bokšiću, a u virovitičkoj Općoj bolnici preminuo je prije nepune dvije godine. Njihove dvije sestre, od kojih je jedna časna, na obnovi ženidbenih zavjeta darivale su Anu i Marijana posebnim poklonima. Imaju slavljenici petero djece - kćerku u Nizozemskoj, sina i kćerku u Austriji, a dva sina blizanca u Slatini osnovala su vlastitu tvrtku. Posebnu radost čini im devetero unučadi i jedno praunuče.
– Bilo je i lijepih i teških dana, ali sve se dobro podnosilo uz Božju pomoć i držalo nas je pouzdanje u Boga - kaže Ana dodajući kako je uvijek cijenila i poštovala svoga supruga. Kad govore o svome zajedničkom životu, Ana i Marijan prisjećaju se ratnog vihora u Bosanskoj Posavini, iz koje su 1992. godine prije srpske okupacije otišli među posljednjima. Odlazak iz Tetime nedaleko od Dervente s vrećicom robe i dokumentima bio je teška odluka, ali došli su dobrim ljudima u Slatinu, gdje su ih raširenih ruku primili tadašnji župnik Franjo Udovičić i časna sestra Kerubina.P.Žarković
Stali su pred oltar da bi još jednom izrekli bračnu privolu i međusobna obećanja ljubavi i vjernosti Jelka i Vladimir Mikić te Ana i Marijan Tokić