Sport
S OSJEČKE COPACABANE

Zlatni i “zlatniji”
Objavljeno 20. kolovoza, 2016.

Znate li tko su Ren Qian, Danuta Kozak, Ku Bonchan, Ahmad Abughaush, Ahmad Tontowi, Rio Dakuwaga, Risako Kawai ili Grumier Ghautier? Većina od vas, vjerojatno, nikad za njih nije čula. To su olimpijski pobjednici u skokovima u vodu, kajaku na mirnim vodama, streličarstvu, taekwondou, badmintonu, ragbiju 7 (taj čak ima i simbolično ime - Rio), judu i mačevanju iz Kine, Mađarske, Južne Koreje, Jordana, Indonezije, Fidžija, Japana i Francuske.

Jedni su od njih 306 koliko će iz Rija ponijeti zlatno odličje. Do kraja svoga života nosit će status olimpijskog prvaka. Oni su dobili zlatnu medalju isto kao i Usain Bolt, Michael Phelps, ili Andy Murray, jednako kao Mahe Drysdale, ili Sandra Perković, braća Sinković, Fantela i Marenić, Glasnović ili Sara Kolak. Neki od njih postali su „heroji nacije“ koji će do kraja života uživati u svim državnim beneficijama, a neki od njih (p)ostati će tek junaci svoje ulice uzori mlađima u svojim klubovima gdje su kovali svoja zlata. Neke od njih dočekat će tisuće ljudi na trgovima, a neke samo obitelji i prijatelji. Za mnoge od njih ne priređuju se karuseli nakon pobjede, ne gledaju se utakmice u kafićima, nego u obiteljskom krugu, ili bar u prostorijama svojih sportskih klubova. Ako im uopće klubovi imaju prostorije. I daleko više emocija osjetio sam gledajući snimke iz veslačkih klubova Mladost i Trešnjevka kada su finala veslali Sinkovići i Damir Martin, kada je naš osječki veslački trener Branimir Steiner onako iskreno na koljenima moleći se odgledao posljednjih 500 metara Damirove utrke, kada su se palile baklje u Zadru ispred Jedriličarskog kluba Sveti Krševan, ili ispred splitskog Labuda, kada su tekle suze po Dubravi zbog Sandre Perković i Josipa Glasnovića, nego sva ona silna zajednička slavlja radi samo jedne pobjede nogometne reprezentacije. Ali, da se odmah naglasi, ove godine imao sam zbog sporta dvije neprospavane noći. Nakon poraza od Portugala na EP-u, kao i nedavno, kada smo u jednoj noći doživjeli rukometni poraz od Poljske i košarkaški od Srbije. Nitko ne može utjecati na emocije. Ni Zdravko Mamić, a ni oni silni nazovidušebrižnici koji tvrde kako je hrvatska nogometna reprezentacija „Mamićeva prćija“, a ne prije svega konačni proizvod godina truda, rada i odricanja Modrića, Rakitića, Perišića i ostalih. Jer svi oni prošli su slično trnovit put kao i Sandra Perković, jedriličari ili veslači. Damir Martin ima nešto jako zajedničko s Modrićem, Ćorlukom, Kovačićem, ili Lovrenom. Svi oni kao djeca prošli su izbjeglički put. Težak put pun rada i odricanja prolazili su i naši košarkaši ili rukometaši, a nisu osvojili medalju. Domagoj Duvnjak znao je reći kako mu je jedina šansa za odlazak na more bilo sudjelovanje u rukometnom kampu. I još uvijek nema olimpijsko zlato. Težak put još uvijek prolazi Sara Kolak, koja je pokazala kako godine nisu opravdanje ako si ti pravi. Ona nije trebala čekati Tokio i najavljivati kako će s 25 to biti njezine igre. Rio su već postale njezine igre, a zlato je odijeknulo daleko od njezinog Ludbrega, ili naše male zemlje, jer je ipak postala olimpijska prvakinja u „kraljici sportova“. Na žalost, i na primjeru nogometaša, ali i svih medijski eksponiranijih zvijezda pokazuje se kako ne sjaji svako zlato jednako. Neki svoje „krv, znoj i suze“ obilato naplate, a drugi i s olimpijskom medaljom vraćaju se u običnu svakodnevnicu, najčešće u obiteljski dom, odlazeći na trening, ako imaju sreće bar automobilom, jer neki od njih su zbog uvjeta za pripreme za Olimpijske igre prodali vlastite automobile. Ali i to je sport. U njemu i među jednakima ima i „jednakijih“. Zlatnih i „zlatnijih“.

Krešimir Lacković
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana