Objavljeno 20. kolovoza, 2016.
Glavno obilježje demokracije je da narod uvijek dobije vlast kakvu zaslužuje, jer ju je sam izabrao. Osobno sam skeptičan prema političkoj praksi u kojoj pobjeđuje populizam, a ne elitizam.
- Bi li itko glavne životne dileme rješavao tako da ih stavi na javnu raspravu i prihvati demokratsku odluku većine? Na primjer, kako da se liječim kad sam bolestan, kako da riješim svoje financijske probleme, kako da upravljam svojim poduzećem... Naravno da bih pitao eksperte, a ne “mase”. Većina je, naime, gotovo uvijek u krivu. Kroz povijest su pametnije i bolje informiranije manjine mijenjale svijet, a većine su se suprotstavljale promjenama jer ih nisu razumjele. Zato populistička demokracija stvara više problema nego što ih rješava. Birače je lako prevariti jer oni uglavnom ne čitaju niti razumiju političke programe, ne znaju procijeniti karakter i sposobnosti kandidata niti su u stanju sjećati se prošlosti starije od 30 dana. To dokazuju sva sociološka i politološka istraživanja. Zato birači brzo smetnu s uma dana obećanja i uvijek su iznova spremni glasati srcem i navijački, a ne razumom, te ponavljati iste pogreške. Ako ću biti do kraja ciničan, ustvrdit ću da danas ni jedna zemlja koja ima formalnu i uglavnom dvostranačku demokraciju, poput zemalja EU-a ili SAD-a, ne iskorištava svoj razvojni potencijal, nego ju populistička demokracija čini zarobljenikom loših i nesposobnih političara. Stvarni razvoj imaju “nedemokratske zemlje” poput Kine, poput Dubaija i Singapura, na čijem su čelu “dobroćudni diktatori”. Znam da su takvi stavovi u javnosti vrlo nepopularni, ali se bojim da ih je, znanstveno gledajući, teško dovesti u pitanje.
- U zrelijim demokracijama stvari stoje nešto bolje nego u nezrelim poput naše, ali je problem ipak globalni. Naime, u svim demokracijama se s vremenom stvore dva bloka i izmjence vladaju. Jedan je vlast, drugi oporba. Kad izabereš prvoga, privremeno si onesposobio drugoga. U međuvremenu trpiš, nadaš se, iščekuješ, ili, razočaran, shvatiš da su isti: lijevi i desni, demokrati i republikanci, crni i crveni, konzervativci i laburisti. Kad sjaši Kurta, uzjaši Murta. Takva je praksa ključni izvor političke i gospodarske nesposobnosti demokratskih zemalja i jedan od generatora recesije. Javnost to sporo shvaća, jer se u međuvremenu pretvorila u “navijače”, poput političkih dinamovaca i hajdukovaca. Moji mogu biti glupi, pokvareni ili nesposobni, ali su ipak “moji”. Zato biram njih i kad to ni po čemu ne zaslužuju - mišljenja je dr. sc. Velimir Srića, sveučilišni profesor u trajnom zvanju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kojemu uskoro izlazi knjiga o “defektima demokracije”.(D.J.)