Prije nešto više od dvije godine, na međunarodni Dan muzeja, u Zagrebu je javnosti predstavljen i svojevrsni Muzej lažnih obećanja. Bila je to medijska dosjetka vezana uz tada predstojeće izbore za Europski parlament koju su osmislili Nacionalni forum i nekoliko stranaka-saveza okupljenih oko bivšeg političara Nikice Gabrića.

Bez obzira na to što se radilo o kratkoživućoj propagandoj akciji, gledajući unatrag 15-20 godina, jedan takav muzej sa stalnim postavom doista bi mogao zaživjeti, jer bi se uredno punio “izlošcima” zaostalim nakon svake predizborne kampanje, pa tako i nakon ove kojoj upravo svjedočimo. Jer količina neodgovornih i olako davanih obećanja biračima, kojima se naši političari, ponajviše dvije najveće stranke, HDZ i SDP, razbacuju ne samo ovom prigodom nego i prije, u proteklim kampanjama, poprimilo je fenomenološke, da ne kažemo patološke razmjere.

Tim stanjem uma, odnosno političke retorike i pragmatike, teorije i prakse, mogli bi se pozabaviti i psiholozi, premda to zapravo nije samo hrvatski fenomen, toga ima i u drugim zemljama, jer politika nije uvijek umijeće mogućeg nego i umijeće nemogućeg. Razlika je samo u tome što zbog neispunjenih obećanja političari vani bivaju češće kažnjavani (na izborima, naravno, ali i iznuđenim ostavkama), a kod nas za neostvariva obećanja nitko ne odgovara pa se farsa uvijek iznova ponavlja i obnavlja. Osim toga, u Hrvatskoj javno dano obećanje, uz časne iznimke, u pravilu je ludom radovanje, jer obećanje nema snagu preuzete obveze, odnosno ne nosi sa sobom i obvezu polaganja računa o ispunjenom.

Na kraju danak plaćaju građani, no, zanimljivo, ti isti građani, napose birači, iznova će birati te iste političare ili neke druge iz iste stranke, kao da se ništa nije dogodilo, pa imamo igre bez granica i demagogiju do u beskraj. Pritom u svemu tome važnu ulogu ima i kriza društva u svim područjima, ekonomska i politička, a eskalacija siromaštva i straha za opstanak kao da i od političara stvara lažljivce na štetu istine, odnosno ispunjavanja obećanja danih u izbornim kampanjama.

Od uspostave neovisne i samostalne Republike Hrvatske naslušali smo se doista svega i svačega. I dok je RH u vrijema rata, do Oluje i oslobođenja domovine, uključujući i kasniju mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, politički i ekonomski funkcionirala uvjetovano ratnim i postratnim oklonostima (nažalost, istodobno s kriminalno izvedenom pretvorbom društvenog u privatno vlasništvo), nakon 2000. godine, s dolaskom Račanove koalicije na vlast, RH je ušla u razdoblje kad su se mirnodopski problemi počeli gomilati. Pritom su se obećanja o prosperitetnom, ubrzanom razvoju zemlje, rastu standarda građana, boljem životu općenito i socijalnoj državi pokazala uglavnom promašenima pa je SDP-ova koalicija očekivano izgubila sljedeće izbore. HDZ, predvođen Sanaderom, vratio se na vlast, i u prvom mandatu činilo se da sve ide nabolje. No obećanja o reformama najavljivana i u Sanaderovoj izbornoj kampanji, prije svega onima od strateškog značenja, nisu se ispunila. Sanader se više bavio detuđmanizacijom umjesto ekonomskim reformama. Onda su se bauk krize i recesija sručili kako na SAD i EU tako i na RH, pa je Sanader osnovao Ekonomsko vijeće, u kojem su se razmatrali reformski prijedlozi, te mjere za borbu protiv recesije, koje su konačno i predstavljene u veljači 2009. Među prijedlozima iz tog vremena u planu je bilo i davanje autocesta u koncesiju, kao i ukidanje drugog mirovinskog stupa...

Nakon Sanaderove propasti obećanja o boljem životu pljuštala su i iz usta njegove nasljednice na premijerskoj funkciji Jadranke Kosor. Kosorica se okružila savjetnicima - Sandrom Švaljek, Željkom Lovrinčevićem, Borislavom Škegrom i Željkom Perićem - koji su za Vladu sastavili Program gospodarskog oporavka, predstavljen u travnju 2010. No realizacija je već i prije starta zapela. Suočena s prijetnjom referenduma (sindikati), izmjena Zakona o radu, u rujnu 2010. povučena je iz saborske procedure.

Onda je stigla Kukuriku koalicija, koja je u kampanji predstavila bombastičan Plan 21. No bila su to također pusta obećanja, koja su se u godinu-dvije mandata vlade Zorana Milanovića istopila poput suza na kiši. Pokušalo se, doduše, s nekim malim reformskim rezovima, a 2012. donesena je odluka o podizanju cijena struje i plina kako bi se olakšalo poslovanje javnih poduzeća iz sektora energetike. Od 2013. uvedena je i fiskalizacija, što je, pošteno govoreći, ponešto obuzdalo sivu ekonomiju, a 2014. izmijenjen je i Zakon o radu. Odustalo se, međutim, od bučno najavljivanog outsourcinga pratećih djelatnosti u Vladinim tijelima i monetizacije autocesta. Posljednja godina Milanovićeva mandata prošla je u znaku međusobnog optuživanja s HDZ-om i Karamarkom, pa se sve pretvorilo u jeftini populizam, demagogiju, “lex Perković” i okršaje partizana i ustaša. Gledajući unatrag, sve se doima kao godine koje su pojeli skakavci, a skakavci su, naravno, političari na vlasti.

I kao gorak pelin na ionaku ljutu ranu pustih obećanja, obećanja koja se ne ostvaruju, pobjedom Domoljubne koalicije na izborima krajem 2015. dobili smo frankenštajnski Timov tim s HDZ-ovim i Mostovim ministrima i premijerom Oreškovićem. Znamo kako je i ta farsa okončana. Likvidacijom iz politike Karamarka, izglasavanjem nepovjerenja vladi, raspuštanjem Sabora i novim, izvanrednim izborima, koji nas očekuju 11. rujna. Za divno čudo, u takvoj situaciji, srećom, turizam cvate, industrija pomalo raste, kao i izvoz, a čak se i BDP popravio pa Europska komisija i Hrvatska narodna banka (HNB) do kraja godine očekuju rast BDP-a od 1,8 posto.

I sad iznova svjedočimo uzavreloj izbornoj kampanji u kojoj sve pršti od novih obećanja, kojima se po već ustaljenoj praksi iz prethodnih godina na sve strane razmeću najviše SDP (u Narodnoj koaliciji) i HDZ (samostalno), ali tu su i druge, manje stranke sa svojim obećanjima za bolje sutra i još bolje prekosutra. Doduše, sad daleko manje slušamo ideološka prepucavanja (Milanović za protivnika više nema Karamarka, a Plenković je odveć pristojan da bi na uvrede odgovarao uvredama), ali zato slušamo fraze tipa - mi ćemo ovo, mi ćemo ono, imamo planove i programe, krenut ćemo u reforme, bla-bla-bla...

Kad se sve zbroji, vezano uz predizborna obećanja, cijela se priča može svesti na jedno, temeljno, pitanje - zašto u Hrvatskoj od početka dvijetisućitih pa do danas ni jedna vlast nije uspjela (mogla, znala...) ispuniti predizborna obećanja na svim (ili bar nekim, ključnim) reformskim razinama, prije svega ekonomskim, gospodarskim. Zar za hrvatsku političku stvarnost, prije svega vodeće stranke SDP i HDZ, doista vrijedi pravilo - puno obećavaj, malo radi, malo kradi, uhljebljuj svoje, pa do idućih izbora. Odgovor na to i druga pitanja u svezi s tim zapravo je kompleksan. S jedne strane može se govoriti o subjektivnim i objektivnim teškoćama. Subjektivne treba tražiti u sferi same politike, odnosno političara, manjku liderstva (jak premijer, ministri, vlada u cijelosti) ili čak u izreci Napoleona Bonapartea: “Želiš li biti uspješan, obećaj puno, a ne napravi ništa.” Objektivne su teškoće pak u onome što ističu stručnjaci kad upozoravaju da je reformski kapacitet hrvatskoga društva malen, puno manji od onoga u drugim zemljama s kojima se obično uspoređujemo. A kakvi kapaciteti takvi i rezultati. Dokaz - osam godina recesije, uz minimalne pomake nabolje, odnosno jedna godina vrlo slabog, anemičnog oporavka, kakav nam se “smiješi” i sljedećih godina, što većina građana zapravo ne osjeti na svojoj koži, ne vidi u svom novčaniku. I po tome smo vjerojatno najgori u Europi.

Odgovornost za takvo stanje nedvojbeno je na vladajućim elitama, za koje je reformski proces dobar samo onda kada im ide u korist, makar ta korist bila i na kratke staze. Od dubljih strukturnih reformi se odustaje, a više ih se i ne obećava, sve se nekako u rukavicama o tome zbori, za njih su vladajući zainteresirani tek na riječima, teorijski, a od prakse zaziru kao đavo od tamjana. Mnogi razloge za to pronalaze u čestim izbornim ciklusima - parlamentarnim, predsjedničkim, lokalnim, a odnedavno i onima za Europski parlament. A javnosti, koja zazire od reformi, nitko se ne želi zamjerati: na platformi “krv, znoj i suze” ne dobivaju se glasovi.

Pritom i sindikati imaju svoju ulogu u svemu tome. Jer, iako nisu neka snaga koja će pokrenuti goleme, masovne prosvjede zbog lošega gospodarskog stanja i nezaposlenosti u zemlji, sindikalni čelnici znaju kad treba paktirati s vlasti kako bi zadržali svoje beneficije, a članstvu kako bude, s tim da i sindikalisti obećavaju brda i doline, a kad malo zagusti i Vlada pokuša provesti neke drastičnije mjere, odmah počnu opstruirati sve planove pod izlikom da se, eto, brinu za radnike, da su socijalno osjetljivi. Drugim riječima, koče reforme.

Dio razloga za izostanak reformi, odnosno neprovođenje obećanja danih u kampanjama, ekonomisti (čak i sindikati) opet vide u nepripremljenosti reformskih zahvata. Doista, kada se analiziraju dosadašnji prijedlozi reformi, za malo koji se može reći da je stvarno bio pripremljen. Više se zapravo radilo o listi želja, koju nije pratila ni odgovarajuća analiza učinaka, ni jasan popis zadataka, ni financijska potpora. Nerijetko se događalo i da jedan reformski pokušaj poništava rezultate drugoga.

- Od uvođenja PDV-a jedina značajnija reforma koju smo proveli bila je mirovinska, odnosno uvođenje drugog i trećeg mirovinskog stupa, no ni ona nikada nije provedena do kraja. Prije krize imali smo razdoblje razmjerno visokih stopa gospodarskog rasta, a kada stvari idu dobro, onda je i interes za reforme malen, kako kod vlasti tako i u javnosti. Potom je došla kriza i reforme su se opet izbjegavale - ocjenjuje Zdeslav Šantić, makroekonomist SG Splitske banke.

- Sve reforme koje su se kod nas predlagale obično bi se slamale preko leđa radnika i građana. No problem je i što su prijedlozi reformi bili nedorečeni i neusklađeni, pa jedna predložena reforma obično nije imala veze s drugom. Kada su, recimo, provođene reforme u sustavu poreza na dohodak, ljudi su dobili nešto više novca, ali jedinice lokalne samouprave izgubile su znatan prihod, pa su povećavale prirez i rezale potrošnju, i tako su građani zapravo bili na gubitku - objašnjava Krešmir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata.

I u redovima poslodavaca upozoravaju da reformski proces u Hrvatskoj nikada nije imao glavu i rep: “Izostanak reformi je i pitanje nedostatka liderstva. Zašto bi netko provodio reforme dok se može povoljno zadužiti” pita se Petar Lovrić, predsjednik HUP-ove Udruge malih i srednjih poduzetnika.

S pitanjem neispunjenih obećanja, odnosno izostanka nekih reformskih mjera, (ne)izravno bi se mogla povezati i Katolička Crkva u Hrvata, primjerice, njezina uloga u propasti Jokićeve (i SDP-ove) Kurikularne reforme. No vodeći se svojim socijalnim naukom, Crkva je u nekim slučajevima opravdano reagirala stavši u zaštitu siromašnih slojeva društva, odnosno upozoravala je da bi ad hoc provedba nekih od drastičnijih reformi mogla imati štetne posljedice.

O tom pitanju vrlo znakovito oglasio se i kardinal Josip Bozanić u svojoj uskrsnoj propovijedi otprije godinu i pol dana, koju su mnogi uspoređivali s onim njegovim glasovitim obraćanjem javnosti 1997., kad je govorio o “grijehu struktura”. I tada i 2015. Bozanić je upro prstom u središte društvenih problema, odnosno javno prozvao centre moći koji gospodare tijekovima života, a koji su apsolutno nedodirljivi i samoživi, samoodrživi sustavi iza kojih kao da stoje nevidljive ruke koje vuku nevidljive konce upravljajući i poigravajući se sudbinama milijuna ljudi.

Sve te propovijedi i upozorenja, međutim, ne zamaraju previše našu političke elitu. Oni su uvijek spremni iz petnih žila upirati se javnosti objasniti da oni svoja obećanja ispunjavaju, ako ne sva, onda bar ona koje je moguće ispuniti. Tako iz SDP-a stiže “utješno” priznanje: “Svaka politička stranka u Hrvatskoj, pa tako i SDP, izložena je kaznama kad krši svoja izborna obećanja, a sudac i izvršitelj tih kazni su hrvatski građani, koji na izborima vrlo dobro znaju procijeniti je li ih netko varao ili ne i zbog toga ga kazniti.” Da nije tragično, bilo bi smiješno!

Bilo kako god, ciničan bi zaključak mogao glasiti - najodgovorniji je neuki puk koji ne zna izabrati pa ima vlast za koju je glasovao i kakvu je zaslužio. Ili, kako je to rekao George Bernard Shaw: “Demokracija jamči jedino to da se nama neće vladati bolje nego što zaslužujemo.” Zločestija verzija te opaske mogla bi glasiti: Demokracija je kad mnoštvo nesposobnih izabere nekolicinu korumpiranih. Zvuči grubo, ali nije daleko od istine.