Potaknut sam na (re)aktualizaciju ove teme vidjevši sve učestalije scene na plažama, kafićima, u šopingu..., vidjevši roditelje kako umiruju djecu tako što im vazda nešto kupuju ili daju svoje mobitele.

Koliko smo puta svjedočili da djeca teroriziraju svoje roditelje? Jesmo li i kako reagirali? Kada im se uskrati želja, tada klinci histeriziraju, neovisno gdje se nalaze. Na javnim mjestima sve su učestalije scene njihova vrištanja. Brižni ih “starci” bez uspjeha smiruju. Imaju misiju da djecu nikada ne smiju razočarati. Neprestano, neizmjerno i bez zadrške angažirano su popustljivi. A to nije recept za dobar odgoj, nego obratno. To je put kojim djeca od razmaženih derišta postaju mali tirani i (trajno) egocentrične osobe. Naravno, ne možemo okrivljavati samo roditelje. I oni su djeca novog doba.

Djeca propituju granice do koje mogu ići, a kada su jednom slomljene, onda nastavljaju istom metodom. U permisivnom stilu odgoja roditelji ne postavljaju granice. Udovoljavanje svakom djetetovu prohtjevu tek ga trenutačno zadovoljava i ne čini ga sretnim. Dijete koje upravlja roditeljima određuje kada će se i što jesti, maltretira vrišteći da napuste trgovinu, banku, plažu..., a oni popuštaju i s vremenom postaju ovisni o ugađanju dječjim hirovima. Isto je i kada spremaju dječje sobe, pišu njihove školske zadaće, nose (im) školske torbe, kupuju ili rade (sve) što klinac/ka poželi. Popustljivi roditelji postaju predmet njihova stalnog nezadovoljstva i postaju žrtve malih tirana, osobito ako roditelji nisu jedinstveni u odgoju. Djeca takvih roditelja ni jedan posao nisu u stanju napraviti samostalno i/ili do kraja. Ignoriraju ili se glasno bune protiv svakog roditeljskih zahtjeva. Ne pomažu u obitelji, a onda ni drugima. Nepomažuće ponašanje postaje njihov (trajni) obrazac ponašanja.

Takvi roditelji krivce vide u odgojiteljicama, učiteljima, učiteljicama, a kada ih upravo oni upozore na pogreške u odgoju, roditelji nerijetko ulaze u verbalne okršaje. Takvi roditelji daju (bezrezervnu) emocionalnu potporu djeci, ali bez nadzora i autoriteta. Udovoljavaju svakom djetetovu hiru. Nesvjesno potiču parazitsko ponašanje. Sve veći broj djece i mladih otkriva da u roditeljskom domu nije čulo zabrane. U središtu djetetove pozornosti su želje i interesi.

Najutjecajniji kritičar takva odgoja Paul C. Vitz u knjizi “Psihologija kao religija - kult samoobožavanja” naglašava da takav odgoj vodi “širenju egoizma”. I američki psihijatar Robert Shaw dolazi do zaključka da dijete, ako mu se stalno ugađa i ono ne zna što su zabrane, “neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoje živote, a bez razvijenog osjećaja empatije, dijete neće moći voljeti. Djeca odgajana u permisivnom okruženju spremna su uzimati, a ne davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. To su egocentrična djeca koja nisu sposobna poštovati osjećaje.”

Dječji psiholog Leonard Sax u knjizi “The collapse od parenting” iz 2015. konstatira da današnji roditelji u SAD-a više daju (novca) svojoj djecu, a sve manje ih odgajaju. Zato je danas više nego ikada prije aktualno Ibsenovo djelo “Kuća lutaka”, koje se prema glavnoj osobi češće naziva Nora. Ona je u djetinjstvu bila prezaštićena, razmažena i hirovita, a epilog priče je poznat.

Britanski list Daily Mail 17. svibnja 2011. objavio je članak Kate Loveys pod naslovom “Recept za odgoj djece, od gurua za odgoj”. Autorica poziva na opušten i zabavan način odgoja djece u kojem su roditelji tek pasivni odgojitelji. Poručuje: “Prestanite voditi računa koliko djeca gledaju televiziju, nemojte ih prisiljavati na dodatne aktivnosti koje mrze. Njihov će život obilježiti njihov genetski kod i odabir puta, a ne žrtvovanje koje rade u djetinjstvu.”

Dario Miletić daje suprotnu i prihvatljivu smjernicu u odgoju: “Ako svojoj djeci postavite granice, ona će moći poštovati granice drugih ljudi.” Prije šesnaest godina upoznao sam u Zagrebu deklariranog anarhista. Radio je u školi, a svoju djecu poticao potiranju hijerarhije i autoriteta. Bio je siguran da će takvim pristupom učiniti, on i supruga, sina jedinca sretnim i samostalnim. Rekoh mu: “Pitat ću vas za desetak godina stojite li iza istih riječi i s kojim posljedicama. Siguran sam da nećete uspjeti s takvim stilom odgoja.” Od tada se nismo čuli ni vidjeli. Profesionalni i životni putevi su nam se razišli. Izgubio sam njegov kontakt-telefon. Ako pročita ovaj esej, volio bih da mi se javi (u komentarima ili na moj mail).

Ono što je nekad bilo tabu - nasilje nad ženama i djecom - danas je nasilje djece i mladih prema roditeljima. Sve veći broj djece i mladih maltretira i/ili (materijalno) iskorištava svoje roditelje. Jasminka Zloković u knjizi “Nasilje nad roditeljima - obiteljska tajna?” objavljuje rezultate vlastitog istraživanja iz 2013., gdje je gotovo trećina roditelja izložena različitim oblicima nasilja od svoje djece. Tjelesnom nasilju izloženo je 5 posto roditelja (gdje u odnosu prema muškom spolu prednjače tinejdžerice), 14 posto ih je podvrgnuto različitim vrstama ucjena i/ili manipulacijama te 10 posto materijalnom iskorištavanju. Istraživanje pokazuje da svaka treća samohrana majka trpi zlostavljanje svojeg djeteta. Jirina Prekop u knjizi “Mali tirani” ističe da ta takva djeca “ne znaju slušati i imaju stalnu potreba da budu u centru pažnje”. Ona ovako opisuje očaj jednog roditelja: “Ako ne popustim sinu pri izboru programa, tada nas on tako terorizira da onda više nemam ništa ni od televizije. Zato odmah popustim i tako barem imam svoj mir.” Prekop u knjizi uočava znakovitu poveznicu: “Poremećena je ravnoteža između prava i obveza, tako da današnja djeca ne dobivaju obveze, nego samo prava, a roditelji su preopterećeni obvezama i odriču se svojih prava.”

Djeca propituju granice do kojih mogu ići, a popuštanjem odraslih takva djeca imaju sve veće zahtjeve. Tada “mali tirani” preuzimaju nadzor nad roditeljima. Ovdje je zgodno opisati primjer majke koja je tražila savjet od psihologinje što raditi s bebom zbog koje su ona i suprug izgubili mir. Prethodno je opisala kako bi njihov sinčić prestajao plakati kada bi ga podojila i promijenila pelene. Poslije bi prestajao s plačem samo kada bi ga ona ili suprug ljuljali u naručju. Kako ni to bebi nije bilo dovoljno, onda su morali ustajati i (uz glazbu) hodati po stanu. Na kraju je dijete vrištalo i kada je bili čisto, nahranjeno, zdravo, u naručju, uz hodanje, pjesmu i ostalo. Očajna je zavapila: “Što nam je sada raditi?” Psihologinja je ironično odgovorila: “Najbolje bi bilo da s djetetom u naručju iziđete iz stana i počnete trčati. Dok se dodatno ne iscrpite i tako umirite bebu. Tada možda zaspite, vi, suprug i beba - u parku.”

Aric Sigman u knjizi “Razmažena generacija” opominje da discipliniranje djece “nije izraz neljubavi, nego odgoja i ljubavi, a uloga je roditelja naučiti dijete poštovati autoritete”. Sigman zaključuje: “Samo ponovnim uspostavljanjem autoriteta našu djecu i sve članove društva možemo učiniti odgovornijima.”