Kao svaku prethodnu, i ovu sadašnju predizbornu kampanju karakterizira olako davanje svakojakih obećanja, uključujući i uobičajene najave reformi, od kojih većina, kad se uspostavi vlast (vlada), ne bude realizirana. Kako to objašnjavate?

- Ne kaže se uzalud da nitko od nas ne može poželjeti sve ono što političari prije izbora mogu obećati. Za sada gledamo tek djelomično retuširanu reprizu dosadašnjih izbornih ciklusa - onaj na vlasti dogura do toga da ga se više ne može gledati ni slušati, a onaj u oporbi kaže: “Evo mene ponovo, ali obećavam da ću se sada popraviti.” Dok si na vlasti, za svoju nesposobnost okrivljuješ one prije, a oni od prije mirno sjede i čekaju nove izbore, i dok trepneš, eto ih ponovo na vlasti. I tako uvijek iznova. Novi ljudi su poželjni, ali što vrijedi ako će se voditi istom logikom vladanja i nepodnošenja računa. Više nego išta volio bih biti u krivu.

Kako prekinuti s takvom praksom? Može li se taj problem nekako zakonski regulirati?

- Izborno zakonodavstvo je u sadašnjoj varijanti slika i prilika preddemokratskog stanja hrvatskog društva. Samoživost i nedodirljivost stranačkih prvaka, koji nameću svoje poslušnike kao predstavnike svih nas, stvorila je takvo nepovjerenje u političke kaste kakvo se ne bilježi u drugim članicama EU. U tom je smislu uređenje izbornog zakonodavstva s ciljem jasne povratne odgovornosti svakog političkog aktera, prema svojim biračima, abeceda demokracije, koja u nas kasni ni manje ni više nego četvrt stoljeća. Kod nas je još uvijek od premijera ili njegovih ministara moguće slušati: “Ja nemam s tim veze, nisam znao” ili još češće: “Ne možemo to ispuniti jer su ovi prije nas učinili ovo i ono”. Zar je moguće da itko pri zdravoj pameti, neovisno koju stranku bira, može za takvo što pokazati razumijevanje? Zar je tako teško shvatiti da moć koju politički akteri preuzimaju znači i odgovornost koja ne trpi opravdanja. Možemo li razumjeti da demokracija podrazumijeva odgovornost vlade za sve što će se u njezinu mandatu dogoditi u ukupnom prostoru njezine nadležnosti, a to je prostor cijele države. Ne postoji - nisam znao ili krivi su oni prije. Preuzimam moć i ona mi daje mogućnost saznati, predvidjeti, prevenirati, spriječiti. A ako sam zatekao nešto loše, za što nisam kriv, dužan sam pred građanima, koji to sve skupa plaćaju, učiniti da odgovorni za taj nered prema zakonu odgovaraju, a potom problem riješiti, ili se povući. Ovako je najlakše, krivi su oni prije nas i sve je oprošteno, moji će me navijači/glasači podržati, za one druge ionako me nije briga. Problem je u tome što bi zakone koji jasno definiraju razine odgovornosti, od političke do kaznene, i koji jamče korist svima, trebali donijeti upravo oni kojima takve promjene ne odgovaraju.

Osim na političarima, je li i koliko odgovornost i na građanima koji takve političare iznova biraju?

- Prava su pitanja koja svatko sebi mora postaviti: Razmišljam li kao slobodna osoba, kao stranački navijač ili me uopće nije briga? Tek u prvom slučaju mogu stići korak dalje, do idućeg pitanja: Koliko će me još puta u životu uspjeti iznova izigrati isti ljudi koji uporno dokazuju da nemaju pojma što rade, i kamo idu, a posebno da ih nimalo nije briga za to kako ja živim? Recimo samo primjer - zanimljivo da svi izbjegavaju hvatanje u koštac s istinskom prijetnjom koja svakodnevno vreba na cestama. Dnevno slušamo o izgubljenim životima i zdravlju zbog divlje vožnje i alkohola, ali to nije “dobra predizborna priča”. Ne poručuju li nam time koliko ih je uistinu briga za svoje sugrađane? Mislim da bi građani itekako honorirali kad bi netko od kandidata izjavio: imamo cilj doći u vrh EU po sigurnosti u prometu, i znamo kako ćemo to ostvariti.

Kakvo je stanje u drugim zemaljama, napose Europe (EU) i SAD-a, jesu li tamo političari odgovorniji kad u izbornim kampanjama daju obećanja?

- Izgradnja demokracije znači učvršćivanje uspješnih institucionalnih prepreka osobnim prohtjevima, koji katkad nemaju granica. Svagdje se mogu dogoditi ekscesi, i to veliki, da se sve trese, ali tamo gdje postoji demokratska odgovornost, teško će se ponoviti drugi put. Jer, odgovorni politički akteri vide gdje se dogodila pogreška, i jednostavno, recimo to tako, “ugrade ključ”. Tkođer, u dobro uređenim demokracijama zastupnici poznaju birače, razgovaraju s njima i imaju na umu odgovornost za to što oni misle, jer znaju koliko su im sudbine povezane: ako iznevjerim, neće me izabrati, a to znači zbogom karijeri. Kod nas čelnici stranaka još uvijek sastavljaju liste i postavljaju ljude koji bi potom trebali vas i mene zastupati. Navedite jedan razlog zašto bi se tako izabrani zastupnici baš nama osjećali odgovornima kad ionako njihova sudbina ne ovisi o nama, nego o lojalnosti šefu stranke. Jasno, nije cilj da se demokracija doslovno događa na ulici, ali ona svakako mora ovisiti o tome koliko ćemo mi građani istinski svakodnevno sudjelovati u kreiranju odluka, čije posljedice sami podnosimo i koje sami plaćamo. Razvijene demokracije omogućuju da upornost građana može promijeniti stvari, jer postoji cijeli niz veza između ta dva bloka: zatrese li se javnost, trese se i politika.

U Hrvatskoj postoji zrakoprazni prostor između građana i političkih elita, i njihova se neosjetljivost i neodgovornost može slobodno razvijati. Odgovarat će (premda i to selektivno) za očito bezakonje, ali ako donesu promašene odluke, koje koštaju milijune eura, za to ne postoji mehanizam odgovornosti. Dovoljno je da su za te odluke poštovali proceduru. U uređenim demokracijama svatko može uz dva klika mišem doći do transparentnih podataka o tome kako se raspolaže njegovim novcem. Tko je i kako donio odluku o kupnji ili investiciji, pratiti proces od početka do kraja i konačno vidjeti je li se kupnja ili investicija isplatila, ili je bila promašena. Ako je bila promašena, onaj tko ju je potpisao zakonski je izravno materijalno odgovoran. Primjerice, u skandinavskim zemljama odgovornost zahvaća i privatnu imovinu političara. Dakle, ako je nešto krivo, svatko bi od nas, neovisno o državnom odvjetništvu, imao pravo uzbuniti institucije i istjerati pravdu. Kod nas politički akteri ostaju nedotaknuti, koliko god da su nepotrebno potrošili ili krivo investirali, jer je samo bitno jesu li se pokrili procedurom. Ako ih netko želi prozvati ili samo upitati, posegnut će za etiketama: to je šačica nezadovoljnika, to su komunisti, to su ustaše, to su jugonostalgičari, to su anarhisti i sl. I zato bi veliki demokratski iskorak bio izgraditi mehanizam jasne i precizne odgovornosti nositelja javnih dužnosti. Iskreno se nadam, a nada ipak umire zadnja, da svi možemo puno bolje - kaže dr.sc. Renato Matić, profesor pri Odsjeku za sociologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. (D.J.)