Objavljeno 20. kolovoza, 2016.
Posljednjih dvadeset i više godina, pa tako i u ovoj aktualnoj kampanji, svako se predizborno razdoblje pretvaralo u sajam obećanja, od kojih su onda stranke na vlasti sa svojim vladama brzo odustajale. Kako to objasniti, pitali smo uglednog hrvatskog političkog analitičara Davora Gjenera.
Je li u pitanju neodgovornost, politička nezrelost, podlijeganje pritiscima (sindikati, interesne grupacije, udruge, pa i Crkva...) ili jednostavno čuvanje osvojenih pozicija (vlast), održavanje socijalnog mira i onda odustajanje od najavljivanih reformi?
- U Hrvatskoj često mislimo da se u ljubavi i politici smije sve govoriti i sve obećavati. Problem nikad nema samo jednu dimenziju, pa je tako i ovaj put. S jedne je strane problem činjenica da naši političari nisu dovoljno dobro pripremljeni za posao koji rade, odnosno za koji se natječu na izborima. Zato nastoje pridobiti birače nerealnim obećanjima. Drugi je problem politička kultura hrvatskih građana, birača, koji ne kažnjavaju političare zbog lažnih obećanja.
Čini se kako za naše političke elite vrijedi izreka Napoleona Bonapartea: “Želiš li biti uspješan, obećaj puno, a ne napravi ništa.” Kako prekinuti takvu praksu? Može li se taj problem nekako zakonski regulirati?
- Ne, nije moguće nikom, pa ni političarima, ograničiti pravo govora, pa ni onda kad govore “gluposti”. Jedini način suzbijanja olakog davanja obećanja je razvoj nacionalne političke kulture. S jedne strane, stranke konačno moraju početi sustavno obrazovati svoje članove, uspostaviti čvrste kriterije za napredovanje, pa i za pravo da u ime stranke konkuriraju na izborima. Ozbiljne demokratske stranke u svijetu imaju čvrsto razrađene kriterije “kadrovske politike”. Stranke moraju, nadalje, razviti sustav suradnje s akademskom zajednicom i građanskim društvom, moraju razvijati političku filozofiju i ideologiju koju zastupaju u parlamentarnoj areni, a također moraju razvijati javne politike. Tada im prazna obećanja neće biti potrebna.
Je li i u kojoj mjeri odgovornost za neispunjena obećanja osim na političarima i na građanima koji takve političare iznova biraju? Gdje je zapravo srž toga problema?
- Naravno, politička kultura birača ključ je odgovora na ovo pitanje. Problem je populizam koji se iskazuje političkim obećanjima za koja i oni koji ih daju i oni kojima su ona dana unaprijed znaju da neće biti ispunjena.
Jesu li političari u drugim zemaljama, napose Europe (EU) i SAD-a, ipak daleko više odgovorni kad u izbornim kampanjama daju obećanja? Ako jesu, zašto je tomu tako?
- U svim političkim sustavima imate političkih stranaka i organizacija koje djeluju kao populističke organizacije. Jedan od kriterija razlikovanja odgovornih demokratskih stranaka od onih populističkih upravo je u tome što odgovorne demokratske stranke svoju političku ponudu definiraju realno, a populisti znaju da neće ispuniti obećanja, upravo kao što i njihovi birači zapravo ne očekuju da ta obećanja budu ispunjena.
Ono što Hrvatsku zapravo razlikuje od konsolidiranih demokracija je, s jedne strane, manjak profesionalnosti i obrazovanosti onih koji bi kod nas trebali biti akteri u demokratskoj parlamentarnoj areni te niža demokratska politička kultura birača. Populista ima svagdje, a, nažalost, populizma je zbog trivijalizacije javnog života i u konsolidiranim demokracijama sve više.(D.J.)