Hrvatska slavi vukovarskog veslača Damira Martina koji je na jezeru u Riju de Janeiru osvojio srebrnu medalju u samcu. Mogla je medalja biti i zlatna, nedostajalo je samo nekoliko milimetara, pet ili sedam tisućinki sekundi, sada je svejedno, jer Martin je unatoč srebru naš zlatni veslač. Sjajan veslač, odličan čovjek i sportaš.

Ono što se u subotu dogodilo na cilju skifa ne viđa se često u veslanju, više u atletici ili plivanju, ali na veslačkim stazama vrlo rijetko. Nakon 2000 metara novozelandska legenda Mahe Drysdale i naš Martin ušli su u cilj s istim vremenom 6:41.34! Prva vijest - Martin pobjednik, nakon dodatnog vjećanja zlato je pripalo Novozelanđaninu. Martin je zaostao pet tisućinki sekunde, tisućinki koje se inače u veslanju ne mjere. No, ovaj put su presudile.

Koliko god ostao gorak okus, jer moglo je biti zlato, Damšo može slaviti.

U finalu, osim veslačkih legendi poput Ondreja Syneka ili Drysdalea, nije bio favorit, no odvezao je veliku utrku, lavovski se borio, izvukao iz sebe sve što ima, pa i više, i u dramatičnoj završnici ostao korak do Olimpa. Nije floskula, ali rečenica “srebro zlatnog sjaja” doista vrijedi u Martinovom slučaju. Prije četiri godine na Igrama u Londonu s proslavljenim je četvercem na pariće, braćom Sinković i Davidom Šainom, osvojio srebro, a uskoro se Croexpress raspao i svaki je krenuo svojim putem. Damšo je prije dvije i pol godine sjeo u samac i već došao do olimpijskog postolja, uz bok i ispred najvećih veslačkih skifista.

- Meni je dovoljno da se priča kako je srebro zlatnog sjaja. Ljepša mi je ova srebrna medalja, iskreno. Ne bih se žalio da i dobijem zlato, ništa ne bi promijenilo moje emocije koje su doživjele vrhunac - priznao je Damir, koji je sjajnim veslanjem i brobenošću, ali i skromnošću i sportskim fairy-playom... “kupio” cijelu naciju. Mogao se buniti, mogao se žaliti, kao što su se žalili HVS ili HOO, no 28-godišnji Vukovarac sa zagrebačkom adresom ostao je velik. Čestitao je Drysdaleu i skromno ponovio: “Meni je ovo srebro zlatno, uživam”.

- Nakon deset dana upalio sam mobitel i prvo su mi deset minuta stizale poruke. Trebala mi je cijela noć da ih sve pročitam. Hvala svima, imao sam navijača i na Novom Zelandu - poručio je Martin nakon svoje najveće utrke i najvećeg uspjeha u karijeri.

Vraćaju li se misli stalno na finiš utrke.

- Pa ima mnogo priče oko toga, ali da sam bio i peti, a da sam odveslao ovakvu utrku, bio bih sretan. Ja sam svoj posao odradio, a na drugima je da to ocijene i procijene.

Bila je to luda utrka, za veslačke anale i povijest, oni koji su je gledali dugo će se sjećati, a i teško da će takvo što još doživjeti. Martin u vodstvu, pa Drysdale, pa luda završnica u kojem su istodobno ušli u cilj, u sekundu. No, ne i tisućinku. Prvda bi bila - obojici zlato, ali u veslanju najsjajniju medalju može dobiti samo jedan.

- U cilju sam se samo pogledao s Drysdaleom i "dogovorili" smo se da smo jednaki. Na papiru piše drukčije, ali osjećaj ponosa i sreće je jednak.

Život 28-godišnjeg veslača je za film. Damir je rođen u Vukovaru, kada su na taj hrvatski grad heroj počele padati prve granate imao je samo tri godine. Otac Boris je branio svoj, njihov i naš grad, a Damir se s bratom Stanislavom i majkom Dubravkom, bakom i djedom preselio u podrum. Kasnije je Dubravka s djecom pokušala izići iz Vukovara, ali nakratko su završili u logoru, prvo u Rumi, zatim u Novom Sadu.

- Bio sam dijete i meni je sve to nekako bilo O.K., selili smo se malo ovdje, malo tamo. Našli smo smještaj u austrijskom mjestu Tristachu, udomila nas je obitelj Bernsteiner, gospođa mi je bila krsna kuma - otkrivao je slike iz djetinjstva Martin.

Zatim slijedi Garmisch, pa Zagreb, u kojemu su i ostali.

- Preselili smo se u Garmisch Partenkirchen, a 1995. u Zagrebu sam krenuo u školu. Ne pričamo mnogo o tim godinama, fokusirani smo na sadašnji trenutak i na budućnost - ističe Damir, koji i dalje često navraća u Vukovar. U posjet baki, voli se okupati u svom Dunav, odraditi koji trening u čamcu.

Damirova životna priča Dnije laka, ali naučio je on na težak put.

- Znam jedino tako, jedino na težak način. To je moj put, nizbrdo se nikada ne dođe do vrha. Do vrha se može samo na najteži način - dodao je momak koji se devedesetih kao vukovarski prognanink seljakao i tražio svoje mjesto pod suncem, da bi 2016. umalo zasjeo na Olimp. Manjkalo je nekoliko milimetara, ali mlad je, ima vremena, Tokio je nova velika šansa. Synek i Drysdale su legende koje traju, ali njihovo vrijeme prolazi. Damirovo u skifu tek dolazi.