U hrvatskom društvu, a posebno je to vidljivo u tiskanim i digitalnim medijima, vrlo su česti slučajevi senzacionalističkog odnosa prema pojedinim povijesnim događajima, poglavito onima iz ne tako davne prošlosti.

Pri tome se ne teži toliko povijesnoj istini, premda je i to u recentnom hrvatskom društvu vrlo rastezljiv pojam, koliko “uzbuđujućim efektima”. Posebno osjetljive implikacije imaju neistinite ili poluistinite i tendenciozne interpretacije pojedinih događaja ili manifestacija koje žele pod svaku cijenu dokazati svoje unaprijed donesene tvrdnje. Jedna od takvih tema je zasigurno i pozdrav “za dom spremni”, oko kojega se ovih dana ponovno prolilo “puno tinte i žuči”. Pri tome Hrvatska na žalost sve više podsjeća na cirkus u kojem se živi od afere do afere koje su kao politički projekti režirane da se alarmiraju sve razine društva. I najnoviji prijepori oko pozdrava “za dom spremni” pogodili su hrvatsko društvo kao elementarna nepogoda. Dok “desni” dio hrvatskog političkog spektra i društva spomenuti pozdrav prikazuje kao starohrvatski pozdrav koji se pojavljuje u spjevu o Opsadi Sigeta kojeg je 1684. napisao Pavao Ritter Vitezović i operi Ivana Zajca Nikola Šubić Zrinski skladanoj 1876. godine, hrvatska “ljevica” spomenuti pozdrav veže isključivo za ustaški pokret, poglavnika Antu Pavelića i NDH.

Umjesto ulaženja u prepucavanja i procjenjivanja ispravnosti stajališta koliko je NDH bila vjekovna težnja hrvatskog naroda za stvaranjem vlastite države, a koliko je bila kvislinška i marionetska tvorevina, navest ćemo iskaz ustaškog generala Ante Moškova, zapovjednika Poglavnikova tjelesnog zdruga. U istrazi poslije završetka Drugog svjetskog rata spomenuti A. Moškov je pred jugoslavenskim komunističkim istražnim organima (UDB-a) izjavio da je poglavnik Pavelić bio glavni čimbenik kod donošenja i uspostavljanja organizacijskih formi ustaškog pokreta. Moškov naglašava da je poglavnik Pavelić sve oblike organizacijske prakse stvarao i dalje vodio po uzoru na stariju makedonsku revolucionarnu organizaciju VMRO, a s čijim je šefom Vančom Mihajlovom bio najuže povezan još od prvog dana emigracije, pa sve do završetka Drugog svjetskog rata i propasti NDH 1945. godine. U prilog iskazu Moškova govori i činjenica da je poglavnik Pavelić V. Mihajlovu i njegovoj supruzi dodijelio vilu na Tuškancu, neposredno u svom susjedstvu.

Bez obzira na to što se opravdano može prigovoriti da je ovaj iskaz iznuđen od traumatiziranog svjedoka koji je govorio iz zatvorske ćelije pod pritiskom najstrože osude i kazne, ipak se na temelju toga iskaza može otkriti jednu crtu poglavnika Ante Pavelića koja se često uočava u njegovu radu i odlukama, a to je pomanjkanje originalne mašte, odnosno prihvaćanje i kopiranje već postojećeg, bez dubljeg analiziranja korisnosti ili štetnosti, a da o estetici i ne govorimo. Mnoge odluke poglavnika Pavelića u raznim pitanjima forme bile su kopija, ponekad i doslovna onoga što mu je bilo prostorno i vremenski vrlo blizu, iako su te forme možda bile već i preživjele.

Tako je i navedeni pozdrav postao služben pozdrav ustaškog pokreta od početka tridesetih godina XX. stoljeća, a uspostavom NDH 1941. godine nalazio se i na svim službenim dokumentima. Jedna od pretpostavki mogla bi biti da je pozdravom “za dom spremni” preuzetim iz hrvatske duhovne tradicije poglavnik Pavelić htio ustaški pokret i državu približiti narodu da ih prihvati.

Iako je pozdrav “za dom spremni” u raznim oblicima i inačicama nazočan kroz cijelu hrvatsku povijest, u suvremenom hrvatskom društvu dobiva paradoksalne proporcije. Naime, u poznatom slučaju Šimunić, kada se dotični nogometaš nakon pobjede reprezentacije “opustio” i nepromišljeno preko mikrofona uzvikivao “za dom spremni”, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu mu je izdalo prekršajni nalog i visoku novčanu kaznu, a kažnjen je i od Međunarodne nogometne organizacije FIFA zabranom nastupanja na deset utakmica i novčanom kaznom, što je praktički značilo i kraj njegove reprezentativne nogometne karijere. U Hrvatskoj je tada uslijedio javni linč neopreznog nogometaša, medijski prostor zakrčile su “moralne prodike” o nepromišljenosti i štetnosti tog čina. Međutim, kada se pojedini vrhunski sportaši, nakon pobjede zajedno sa sportskim dužnosnicima, pa i onima koji u javnosti imaju imidž “nacionalno osviještenih domoljuba”, “opuštaju” i divlje zabavljaju uz cajke u opskurnim “kafanama”, mediji uglavnom o tome šute. Takvo neprimjereno ponašanje najčešće se doživljava kao zasluženo psihičko pražnenje, iako bi ovdje prije bila riječ o psihičkom, odnosno “mentalnom punjenju”. Pri tome se ne primjećuje da nas takvo ponašanje javnih osoba vodi u regresivni balkanski mentalitet koji ima malo zajedničkog sa svijetom moderne Europe.

Može se postaviti pitanje ugrožava li suvremeno hrvatsko društvo više pozdrav koji ima uporište u hrvatskoj duhovnoj tradiciji, i koji doduše nosi stigmu službenog pozdrava jednog totalitarnog režima, ili društveno tkivo više razara balkanska demobilizacija duha? Mislim da odgovor na to pitanje nije ni potreban.

Jednako kao i u slučaju tobožnje fašizacije hrvatskog društva koja se forsira u određenim medijima i ovdje se može postaviti pitanje zašto se u ovo doba egzistencijalne nesigurnosti hrvatskih građana i velikog iseljavanja poglavito mlađe populacije ponovno u žarište nameću pitanja koja samo unose još veći razdor u hrvatsko društveno biće.

Na kraju, iako se to možda čini infantilno, ako bi se nekim čudom “uz pomoć zvijezda” u Hrvatskoj i dogodio svojevrsni plebisicit kojim bi se prihvatilo da se pozdrav “za dom spremni” zabrani zbog službene upotrebe u jednom satelitskom režimu sila Osovine, što ćemo onda s nacionalnom valutom kunom? - pita se u svom osvrtu na temu dr. sc. Davor Kovačić, viši znanstveni suradnik s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.(D.J.)