Magazin
INTERVJU TJEDNA: MARIO JAREB, POVJESNIČAR

Napada se “za dom spremni”, a veliča Titova petokraka!
Objavljeno 13. kolovoza, 2016.
Naše društveno tkivo više razara balkanska demobilizacija duha

Tijekom i nakon proslave Oluje u Kninu, između ostaloga, i pozdrav “za dom spremni” iznova se našao u središtu medijske pozornosti. Radi li se doista o povijesnom hrvatskom pozdravu, kako neki tvrde, ili za to nema čvrstih dokaza pa se on isključivo veže uz ustaški režim, odnosno NDH?

- U javnosti se povremeno mogu čuti tvrdnje kako pozdrav “za dom spremni!” nije izvorni ustaški pozdrav, nego je riječ o starom hrvatskom pozdravu. Usto se katkad može čuti kako je pozdrav za NDH glasio “za poglavnika i za dom spremni”, što je samo djelomice istina. Naime, geslo i/ili poklič “za dom” u tom obliku i u drugim oblicima stvarno se pojavljuje još od 19. stoljeća, a najbolji je primjer za to poklič iz opere Nikola Šubić Zrinski. U to se doba oblik “za dom” često koristio kao dio gesla “za dom tek živi tko je umro za nj’”, a često je korišteno i geslo “za kralja i za dom”. Osim što se u tim i drugim geslima i pokličima ne koristi pojam “spremni”, oni nisu ni pozdravi, kao što je to slučaj s pozdravom “za dom spremni!” Taj se pozdrav pojavljuje početkom tridesetih godina u sklopu djelovanja Ustaše - hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO). Početci UHRO-a sežu u godinu 1930., a u malobrojnim dokumentima i tekstovima koji se uz nju mogu vezati u njezinom početcima nisam do sada pronašao da bi takav pozdrav bio korišten prije 1932. godine. Prvi primjer njegova korištenja koji mi je poznat onaj je u listu Ustaša, iz srpnja 1932., da bi od tada bio češće korišten u tome listu, u ustaškim dokumentima i u drugim publikacijama ustaško-domobranskog pokreta (pokreta koji je djelovao pod Pavelićevim vodstvom, a sastojao se je od UHRO-a kao malobrojne vojnički ustrojene organizacije u emigraciji u Italiji i masovnih iseljeničkih organizacija Hrvatskoga domobrana u nekim europskim zemljama te u SAD-u i u Južnoj Americi). Znakovito je kako Pavelić u više uvodnih članaka koje je objavio u Ustaši do srpnja 1932. nije koristio taj pozdrav, da bi od kolovoza te godine to činio gotovo redovito. Držim kako nije neobično što se taj pozdrav pojavio upravo sredinom 1932., jer je to vrijeme intenzivnog rada na ustroju UHRO-a. Tada su doneseni Ustav UHRO-a i drugi dokumenti kojima je određen ustroj i način rada organizacije, a vojnički pozdrav svakako je stvar koju je trebala jedna vojnički ustrojena organizacija. Poznato je kako je Pavelić nazivlje koje je korišteno u UHRO-u pronalazio u hrvatskoj prošlosti i tradiciji, pa bi se na temelju toga posredno moglo pretpostaviti kako je i pozdrav “za dom spremni” zapravo preuzeti stariji pozdrav. Problem leži u činjenici što do sada nema potvrde o postojanju takvog pozdrava u tom obliku u razdoblju prije 1932. godine. Oni koji u hrvatskoj javnosti istupaju s pričama o tobožnjem starom hrvatskom pozdravu nisu do sada objavili nikakav u povijesnim izvorima potkrijepljen dokaz o postojanju takvog pozdrava, a ima i slučajeva navođenja pokliča iz opere Nikola Šubić Zrinski kao “dokaza” o njegovu postojanju u 19. stoljeću. Ima i bizarnih primjera “dobrih poznavatelja” problematike koji misle kako je uporaba toga pokliča u operi iz 19. stoljeća dokaz o njegovoj uporabi još od 16. stoljeća, što onda primjenjuju i na pozdrav “za dom spremni”. Neki također “znaju” i za posljednje riječi Zrinskoga prije negoli je iz gorućeg Sigeta krenuo u posljednji boj s Osmanlijama, no to nam epohalno otkriće koje navodno potvrđuje uporabu pokliča sličnog pozdravu “za dom spremni” nisu potkrijepili nikakvim povijesnim izvorom koji bi ga potvrdio.

Kako je ZDS postao službeni ustaški pozdrav, da bi se nakon 1945. održao u hrvatskoj emigraciji? Što nam o tome možete reći?

- UHRO od travnja 1941. unosi taj pozdrav u novostvorenu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Tada je korišten kao službeni ustaški pozdrav u vladajućem ustaškom pokretu i u ustaškim vojnim postrojbama (Ustaška vojnica i Poglavnikova tjelesna bojna), kao njegovom dijelu, ali i u službenoj prepisci i pozdravljanju u ustanovama državne vlasti i društvenim ustanovama te u javnosti prigodom održavanja različitih političkih skupova. Mediji i promidžba tada su nastojali proširiti korištenje toga poziva i na privatnu sferu isticanjem kako je to navodno ne samo ustaški nego i hrvatski narodni pozdrav. U kolovozu 1942. donošenjem novoga Propisnika o zadaći, ustrojstvu radu i smjernicama Ustaše - hrvatskoga oslobodilačkog pokreta, pozdrav je djelomice promijenjen i od tada je glasio “za poglavnika i dom spremni!”. Ipak je trebalo neko vrijeme da se taj pozdrav u novom obliku ukorijeni u službenoj prepisci na svim razinama pa je neko vrijeme u dokumentima vladalo pravo šarenilo u pozdravljanju. Pavelić je kao poglavnik sve do kraja rata nastavio pozdravljati isključivo sa “za dom spremni”, što je i logično, jer bi bilo bizarno da netko pozdravlja samoga sebe. U emigraciji nakon rata oni koji su se nastavili pozivati na naslijeđe ratne NDH predvođeni Pavelićem koristili gotovo isključivo inačicu “za dom spremni!”, koja je u dijelu emigrantske javnosti i u nekim emigrantskim publikacijama nastavila živjeti do sloma komunističkoga režima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1990. godine. Tada se na periferiji političkih događaja u domovini također povremeno pojavljuje korištenje toga pozdrava, a slučajeva njegova korištenja bilo je i tijekom velikosrpske agresije i Domovinskog rata. Najpoznatiji su primjeri takvoga korištenja u okrilju Hrvatske stranke prava (HSP) od 1990., i njezinih naoružanih stranačkih postrojbi pod nazivom Hrvatske obrambene snage (HOS). Pojedinaca i marginalnih skupina bilo je, a ista je situacija i danas, i izvan tadašnjega HSP-a i HOS-a kao oružanog krila te stranke.

Govori se o širenju ekstremizma, RH se neutemeljeno optužuje za fašizaciju, pojedini ekscesi proglašavaju se za masovnu pojavu... Kako sve to objasniti?

- Kao prvo, treba istaknuti kako unatoč histeriji i zaglušujućoj dreci koji vladaju u dijelu medija i među takozvanim antifašistima, pojave pozdrava “za dom spremni!” pripadaju samoj margini društva. Usto, na hrvatskoj političkoj sceni one snage koje možemo označiti ekstremnom desnicom, također pripadaju političkoj margini i već godinama same nisu sposobne dobiti ni jednog jedinog saborskog zastupnika. Prema brojnosti slični su im lijevi ekstremisti, odnosno takozvani antifašisti, kako se sami vole nazivati, no zbog začudne sposobnosti nasljednika nekadašnjih komunističkih struktura moći da očuvaju privilegiran položaj u društvu, takva vrsta “ekstremizma” vrlo je glasna i zapravo dominantna u medijima i u javnoj komunikaciji. Takva pozicija nužno treba neprijatelja čijim postojanjem opravdava vlastito postojanje, pa su na djelu i proizvodnja “fašista” u medijima i stalna prozivanja Hrvatske i Hrvata za tobožnji nacionalizam i obnovu ustaštva... Takve optužbe u mnogočemu su slične onome što se događalo tijekom pola stoljeća komunističke Jugoslavije. Hrvatski komunisti, koji su stjecajem okolnosti jedini bili u prilici štititi hrvatske interese to, općenito gledajući, nisu činili, i njihovo je djelovanje počivalo na onome što smo poznavali kao hrvatsku šutnju i snažno zagovaranje jugoslavenstva. Oni koji su pokušavali štititi te interese općenito su loše prolazili, počevši od Andrije Hebranga, koji je za to platio životom pa do zatvorskih kazni za Franju Tuđmana, kao i smjena vodstva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH), odnosno mnogih prohrvatski orijentiranih članova SKH 1971. godine.

Hrvatima se neprestano nameće krivnja i odgovornost za ustaštvo, posebice od strane Srbije. Kako to komentirate?

- Još su u tadašnjoj jugoslavenskoj javnosti nametani su stereotipi koji su sve Hrvate činili odgovornima za ustaške zločine, odnosno nerijetki su primjeri isticanja jednakosti između hrvatstva i ustaštva. Vjerujem kako su mnogima u sjećanju tadašnje manipulacije s brojem jasenovačkih žrtava, optužbi o ustaštvu hrvatskoga grba, kardinala Stepinca, hrvatskih domoljubnih pjesama i ostalih znakova hrvatskoga identiteta koji su daleko stariji od razdoblja NDH, pa čak je i vođa HSS-a Vladko Maček sumnjičen zbog ustaštva. Također se treba sjetiti kako su u JNA neki Hrvati bili kažnjeni zbog “pevanja ustaške pesme” Lijepe naše, iako je ona još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila himna tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Mnogi su nastradali, jer su kod izvođenja opere Nikola Šubić Zrinski glasnije pljeskali, ili odobravali ariju “U boj, u boj”, u kojoj se pojavljuje poklič “za dom”. Pojednostavljeno rečeno, sve hrvatsko je gotovo prema pravilu proglašavano ustaškim. Nije zbog toga neobično što su neki Hrvati pomislili da su zbog takvih optužaba koje je širio jugoslavenski, a u njegovu sklopu i hrvatski, komunistički režim ustaštvo i NDH prema logici suprotnosti nešto a priori pozitivno, za što se treba zalagati u nastojanu za uspostavom vlastite hrvatske države. Možda sam previše sarkastičan, no držim kako su bar tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina Tito, Bakarić i Račan bili uspješniji u proizvodnji novih ustaša negoli Pavelić više desetljeća prije toga... Držim kako zbog svega navedenoga nije neobično što je nakon sloma komunističkoga režima godine 1990. i uslijed velikosrpske agresije od godine 1991. dio Hrvata vjerovao kako je opravdano koristiti simbole iz Drugoga svjetskog rata, pa i pozdrav “za dom spremni”. Htjeli to takozvani antifašisti priznati ili ne, ali od njihove JNA Hrvatsku su branili i oni koji su na rukavima odora nosili oznake s pozdravom “za dom spremni”. Njihovi prigovori i osude mogu zbog toga samo iritirati i izazivati reakciju i nove podjele u hrvatskome društvu, a sam pojam antifašizma kompromitirati kao isprazan pojam kojim se prikriva žal za jednim drugim totalitarnim režimom.

Kako onda prevladati takve traume iz prošlosti, a onda i podjele kojima smo svjedoci?

- Uz saznanja koja danas imamo, odnosno nakon svega što se zna o zlima koja su donijela dva totalitarna režima u Hrvatskoj - onaj ustaški i onaj komunistički - treba se suočiti s prošlošću i odbaciti totalitarno nasljeđe pa tako i veličanja spomenutih režima i njihovih znakovlja. Čemu se vraćati u podjele i zločine Drugoga svjetskog rata. Demokratska Republika Hrvatska stvorena je u Domovinskom ratu borbom hrvatskih branitelja i pod vodstvom prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana. Ona ima svoje u tom ratu ovjenčane simbole i heroje čiju uspomenu treba održavati i slaviti. Nema zbog toga potrebe koristiti one simbole i pozdrave koje su tijekom toga rata koristili tek neki hrvatski borci u borbi protiv agresora, koji unatoč tome i dalje nose bar dio značenja koje im je u naslijeđe ostavio jedan od totalitarnih režima.

Hrvatsku su od JNA branili i oni koji su na odorama nosili oznaku “za dom spremni!”

ISTI KRITERIJI

Ako bi se išlo na zabranu, onda treba zabraniti simbole (i pozdrave) svih propalih totalitarnih režima

- Ne mislim da treba zakonski zabranjivati simbole totalitarne prošlosti, odnosno, držim kako zabrane često mogu biti kontraproduktivne. Kod mladih ljudi, kod kojih su takve pojave češće, zna se zbog toga javiti ono što bi se u Dalmaciji nazvalo dišpetom, pa se zabrana koristi za dokazivanje hrabrosti, odnosno za izazivanje. Mislim kako je edukacija bolji put uklanjanja takvih pojava, tim više što, prema mom sudu, mnogi koji izvikuju različite pozdrave i kite se znakovljem zapravo ne znaju mnogo o njihovom stvarnom povijesnom sadržaju, bila to “lijepa partizanska kapa”, ili čudnovato skrojena nazoviustaška kapa s neobično velikim znakom “U”, napravljenim da se lijepo vidi na televiziji. Ako bi se društvo ipak odlučilo na zabranu, taj korak treba značiti dosljednu zabranu simbola (pa i pozdrava) svih totalitarnih režima, a pri kažnjavanju njihove uporabe i veličanja kriteriji trebaju biti isti, koliko god se oni međusobno razlikovali.

Nije li i crvena zvijezda petokraka bila istodobno i jedan od simbola agresije na Hrvatsku?