Bez posebnih priprema, osim uobičajenih bicikliranja po Baranji, do Aljmaša i slično, punih bisaga i optimizma, krenuli smo nas trojica - Siniša Kraml i potpisnici ove reportaže - prema Balatonu, na jednu cikloturističku turu po Mađarskoj. Zapravo produženi vikend, tijekom kojeg smo bili i biciklisti i hedonisti.

Svake od proteklih godina nastojali smo, onako za svoju dušu, odvoziti bar jednu dužu biciklističku rutu - do Marije Bistrice, Budimpešte, Pečuha, Novog Sada ili jednodnevnog izleta do Sombora. S obzirom na to da u Mađarskoj ne smijete biciklirati magistralnim cestama, naša trasa do “mađarskog mora” bila je nešto duža jer smo većinom vozili kroz sela. Kroz Baranju, preko Baranjskog Petrovog Sela, pa Beremenda, Šikloša i Harkanja, Marfe, Diosviszloa, Baksae... do Sigeta, prešli smo oko 130 kilometara. U gradu Zrinskih bilo nam je svojevrsno poluvrijeme.

Na graničnom prijelazu Beremend doživjeli smo svojevrsni šok. Iako znamo da je Mađarska već mjesecima ograđena žicom zbog navale izbjeglica, sasvim je drukčiji dojam kada to vidite uživo. Velika kapija, vojnici s dugim oružjem, bodljikava žica... Imate dojam da ulazite u koncentracijiski logor iz 2. svjetskog rata, a ne u zemlju članicu Europske unije. Ipak, nelagoda je vrlo brzo nestala jer su nam, nakon provjere osobnih, mađarski i hrvatski policajaci sa smiješkom poželjeli sretan put.

Vozili smo kroz mnoga mala i velika mađarska sela. Sretali srdačne ljude koji nisu znali ni jedan strani jezik, ali su nas pozdravljali, nastojali pomoći dok smo iščitavali naše karte, čuvali nam bicikle dok smo se u malim dućanima opskrbljivali napitcima. U mnogim tim selima vrijeme kao da je stalo. Na njihovim poljima ima i suvremenih traktora i strojeva, ali i prastarih traktora poput Belarusa (naši će poljoprivrednici znati o čemu je riječ). Na cestama smo viđali i lade, pokojeg trabanta, moskviča... No ono što fascinira u tim selima jest njihova urednost. Vidi se da su ljudi relativno siromašni, no u tim zabitim selima rijetko je koja kuća prazna. Ljudi tu žive. Dojam je da u njima ima mladih i djece. Kuće su, pa i one najstarije, uredno okrečene, oko njih je trava pokošena i posvuda je posađeno mnogo cvijeća. Čini se da život njihovih vlasnika ima smisla i s prihodima od dvjestotinjak eura mjesečno i da im se baš i ne ide u Irsku, Austriju ili Njemačku.

Prvu pauzu napravili smo nakon 60-ak kilometara u Šiklošu. Nama dobro poznati gradić, uredan, čist, pun cvijeća, zjapio je prazan. Nekoć za mnoge Slavonce i Baranjce šoping-meka, zajedno s Harkanjem, sada je pusti gradić na čijim ulicama možete sresti tek pokojeg prolaznika. I trgovina je znatno manje nego prije 15-ak godina.

Za odmor smo odabrali kafić u samom središtu, još uvijek okićen mađarskim zastavama, zaostalim od nacionalne euforije zbog nastupa mađarske nogometne reprezentacije na europskom nogometnom prvenstvu. U hladovini, nedaleko od šikloške tržnice, gdje smo nekada tako rado jeli one kobasice i gurali se potom u Sparu kupujući vajkrem, sir, štifolder i što sve ne, tako je dobro godilo domaće hladno pivo.

Tek kada smo stali u Šiklošu, osjetili smo po kakvoj vrućini vozimo. Naime, živa je u termometru pokazivala 35 stupnjeva Celzijevih! Srećom, već smo u više navrata biciklirali po ovakvim vrućinama, tako da smo se kod svake pauze dodatno mazali kremama za sunce (zaštitni faktor 30!), te u većim količinama ispijali izotonike i vodu. Poseban je gušt dakako bio tijekom pauze popiti pivo bogato B vitaminom, koje je našem organizmu vraćalo znojem izgubljene minerale. E, sad, o mađarskim pivima nemamo što posebno reći, jer i nisu baš neke vrhunske kvalitete, ali smo svaki put kod nazdravljanja imali na pameti zašto kucanje kriglama ne vole naši susjedi. Za one koji ne znaju, u Mađarskoj je kucanje kriglama bilo dugo godina nepreporučljivo i uvredljivo. Razlog je povijesni. Priča kaže da su se austrijski vojni časnici kucali kriglama piva i nazdravljali pobjedi protiv Mađara kada su suzbili Mađarsku revoluciju, odnosno rat za samostalnost tadašnje Ugarske od Austrije 1848. godine. To su činili navodno dok je streljački vod smicao mađarske generale koji su sudjelovali u toj pobuni.

Nakon okrjepe u Šiklošu, krenuli smo prema Sigetu, ali nešto sporijim tempom. Ne zbog umora, već zbog toga što smo nailazili na brojne uspone. Nisu to bile neke prezahtjevne uzvisine, ali i lagane uzbrdice vas usporavaju i dodatno oduzimaju snagu.

U Siget, ili kako ga Mađari zovu Szigetvar, stigli smo u poslijepodnevnim satima. Lijep mali gradić, s nekih 11 tisuća stanovnika, poznat je po povijesnoj Sigetskoj bitci. Odsjeli smo u prije rezerviranom apartmanu pansiona Novak Pince. Bio je to odličan potez. Kod Novakovih smo se doista odmorili i naspavali. Valja reći kako je riječ o imanju smještenom izvan Sigeta, na brdu, okruženom vinogradima. Istina, bilo je muke, onako u finišu cjelodnevnog pedaliranja, popeti se oko pet kilometara do odredišta. Bili smo pomalo razočarani kada su nam domaćini objasnili da oni pripremaju večeru samo po narudžbi, a da u bližoj okolici nema restorana... No, ljubazni vlasnik Zsolt shvatio je u čemu je naš problem.

- Vi ste biciklima vozili 130 kilometara? Ne brinite se, odvest ću vas do dobrog restorana u gradu i, kada budete željeli, doći ću po vas - odmah se ponudio Zsolt.

Da ne prepričavamo u detalje, “ubili” smo hrpu šnicli uz bogati prilog i salatu, “mlatnuli” po dva piva i dok nas je Zsolt vozio natrag u apartman, gotovo smo zaspali u autu.

Napuštajući Siget, već s prvim kilometrima počeli smo psovati mađarsku “ravnicu”. Naime, sve do Balatona borili smo se s brdovitim predjelima, dok nas je istodobno vjetar udarao u prsa. Nižući kilometre, ostavljali smo iza sebe sela Patosfa, Lad, Kadarkut, Gige, Csokoly, Nagybajom, Bohonye, Szenyer, Marcali, Kethely, Balatonmariafurdo, sve do konačnog odredišta, gradića Fonyoda, gdje smo odlučili prespavati.

Preko interneta smo rezervirali hotel Retro, čije ime je zvučalo simpatično, a i cijena je bila privlačna (120 kuna noćenje). No razočaranje je brzo uslijedilo. Ne samo što je hotel na vrhu brda, izgledom i sadržajem je podsjećao kao da je tu zaboravljen od svih. Počevši od recepcionara, koji govori isključivo ruski, pa smo u prvom trenutku pomislili da su ga Sovjeti zaboravili kada su napuštali Mađarsku. E, da, internet šljaka, ali samo ako ste na rukohvatu do rutera. Namještaj u sobama je i više nego retro, a portabl-televizori sa zelenim ekranom imaju daljinske samo za ukras... Nismo imali previše izbora, jer rezervaciju nismo mogli otkazati. Umorni i pregladnjeli zasjeli smo u prvi restoran na koji smo naišli i naručili girose i pizzu.

- Nije nam bitna kvaliteta, već kvantiteta - pojasnio je Siniša konobaru koji se nasmijao i doista donio goleme porcije, koje su se prelijevale preko tanjura.

Žeđ smo utažili mađarskim pivom iz pivnice Anton Dreher, pa smo i lakše podnijeli noć u hotelu Retro. S obzirom na prevaljenih 260 kilometara do Balatona, odlučili smo ostati još jedan dan, ali i promijeniti hotel. Odsjeli smo u hotelu Balaton, koji je doduše nešto skuplji, ali se svakako isplatilo. Osim moderno opremljenog apartmana, uživali smo i u wellnessu hotela.

Dakako, nismo propustili ni kupanje u Balatonu, no nismo bili previše oduševljeni, jer ovo najveće jezero u središnjoj Europi s pravom nosi naziv Blatno jezero...

Sljedećeg jutra s nevjericom smo gledali kroz prozor. Nakon doručka krećemo natrag za Osijek, a vani je tako puhao vjetar da je rušio oleandre i čemprese na terasi hotela. Odlučili smo ipak krenuti, jer prema prognozi vjetar je bio sjeverozapadni, što nam je odgovaralo jer naš pravac je bio istok. I nismo pogriješili. S vjetrom u leđima jurili smo kao na motoru i put do kuće nikad nije bio lakši...