Iz Turske, važne zapadne zemlje na istoku, jedna loša vijest sustiže drugu. Prvo su nas sablaznili događaji koji su sugerirali vojni udar, ali dramatični protuudar iste noći i uvođenje osobne diktature koji je poduzeo autoritarni predsjednik kriptoislamističkih uvjerenja Recep Tayyip Erdogan izazivaju zabrinutost ne samo u toj zemlji nego i u svijetu.

Ono što nas je sve zateklo jest nevjerojatna gotovo titanska sposobnost predsjednika Erdogana da u noći navodnog vojnog prevrata odnekuda izvadi popise više desetaka tisuća nepoćudnih ljudi u svojoj zemlji i započne masovna uhićenja, smjene i otpuštanja državnih službenika. Broj ljudi koje je Erdogan do sada bacio na ulicu ili spremio u zatvor navodno je dosegnuo čak 60.000, a podatci se mijenjaju iz sata u sata. Što je i logično kada je riječ o neuspjelim ili fingiranim vojnim udarima, prvi su se na udaru našli časnici i vojnici. Uhićena je trećina generala i admirala turske vojske, njih stotinjak. Onkraj zatvorskih rešetaka našli su se i general Erdal Öztürk, zapovjednik Treće armije, general Hakan Evrim, zapovjednik zrakoplovstva, te Bekir Ercan Van, zapovjednik najveće turske vojne baze Incirlik, u kojoj Amerikanci drže svoje nuklearno naoružanje i izvode zračne udare na položaje Islamske države u Siriji. Među navodnim predvodnicima puča je i turski general Adem Huduti, kosovski Goranac rođen nedaleko od Prizrena.

Počela su masovna uhićenja još u noći navodnog puča, a njih su, osim Erdoganu apsolutno vjerne policije činili i neidentifircirani ljudi u civilnoj odjeći. Neki mediji požurili su tu aktivnost nazvati “građanskim uhićenjima”. Potpisnik ovih redaka nazočio je u komunističkoj Jugoslaviji, bilo je to 1987., pokušaju da trojica njegovih kolega studenata Pravnog fakulteta u Osijeku i članova Osnovne organizacije SKJ na istom fakultetu ispred tadašnje robne kuće NAMA u pol bijelog dana uhite nekog mladog Slovenca koji je na ulici prodavao hinduističke knjige. Još pamtim rečenicu koju je uplašenom pripadniku pokreta Hare Krišne uputio nadobudni sin bivšeg partijskog sekretara, inače Hrvat iskreno oduševljen politikom Slobodana Miloševića: “A što kažeš, druškane, da te mi sada odvedemo u stanicu milicije, tu u Strossmayerovoj?” Bila su to takva vremena, drugovi su htjeli uhititi druškana! Od prvorazrednog skandala svoje studentske kolege zadrte skojevce odvratio je autor ovog teksta. Iako su, kao što vidimo, tzv. građanska uhićenja moguća, teško je zamisliti da u dramatičnoj noći navodnog pokušaja vojnog udara nekakvi naoružani civili kao spajdermeni skaču po tenkovima i poprilično organizirano uhićuju zbunjene vojake.

Uhićeni su i gojenci najstarijeg vojnog učilišta u zemlji Kuleli, koje je još 1845. osnovao sultan Abdulmedžid, te odvezeni u nepoznatom smjeru u pet autobusa. Ipak, ono što je sve neugodno iznenadilo, jer je u potpunoj suprotnosti s dosadašnjom percepcijom Turske kao demokratske zemlje zapadnjačkih vrijednosti, jest masovni udar na suce i pripadnike akademske zajednice. Erdoganov režim dao je uhititi i 2745 sudaca. Time je izravno udario na načelo trodiobe vlasti i neovisnosti sudstva na kojem počiva demokratska vladavina te pokazao svoje diktatorske ambicije. Što je najstrašnije, među onima kojima je zabranjeno raditi je i 15.000 profesora i učitelja te čak 1577 dekana visokoškolskih ustanova u Turskoj! Sveučilišnim profesorima zabranjen je izlazak iz zemlje, a svima onima koji su trenutno izvan Turske naložen je hitan povratak. Počela je i temeljita čistka zaposlenih u javnoj upravi, a broj uklonjenih premašuje 50.000. Samo iz Ministarstva financija suspendirano je 1500 ljudi. Uklonjeno je i više desetaka okružnih i pokrajinskih dužnosnika. S nepremostivim preprekama susreću se i novinari. Čak 24 televizijska kanala prestala su rad nakon gubitka odgovarajuće licencije.

Nespretna reporterka jedne hrvatske televizije izvijestila nas je o masovnom veselju razdraganog turskog naroda na istanbulskim ulicama. Takvim amaterskim zaključcima kumovale su jezične prepreke i nepoznavanje situacije. Neka druga izvješća, kojima smo spremniji vjerovati, govore kako se ulicama Istanbula, Ankare i ostalih turskih gradova još uvijek harači, naročito noću, a nasilnička svjetina nastupa s islamističkih pozicija. Svi još pamtimo uzvike “Alahu ekber” na istanbulskim ulicama u noći navodnog vojnog prevrata. Na njihovu udaru su trgovine i kafići koji pripadaju onim Turcima koji se smatraju protivnicima novog poretka. Ne treba smetnuti s uma da Erdogan ima brojnu publiku. Na posljednjim izborima, u studenom 2015., za njega je glasovala polovina turskih birača. Liberalno orijentirani Turci i oni još uvijek skloni kemalizmu, odnosno ostavštini oca turske nacije i velikog turskog reformatora Mustafe Kemala Atatürka, ustrašeni su i skrivaju se u svojim domovima. Za to vrijeme Erdogan nesmetano provodi “sječu dahija” i bez otpora potkopava demokratske temelje suvremene Turske. No u jednom trenutku i oni će biti prisiljeni izići na ulice i tada bi mogli započeti građanski sukob s krvoprolićem velikih razmjera.

Turski predsjednik je glavnim krivcem za pokušaj puča imenovao svog bivšeg političkog saveznika Fetullaha Gülena, predvodnika masovnog transnacionalnog liberalnog islamskog pokreta, poznatog i kao Hizmet (tur. služba) ili Cemaat (tur. zajednica), koji se 1999. sklonio u Sjedinjene Države i živi u gradiću Saylorsburgu u Pennsylvaniji. Erdogan je već zatražio njegovo uhićenje i izručenje Turskoj optuživši ga da je terorist. Upravo je navodna bliskost Gülenovom pokretu, koji ima dosta utjecaja u turskom društvu, osnovni motiv masovnih čistki.

Erdogan je u četvrtak proglasio izvanredno stanje za iduća tri mjeseca, a najvažnija nadležnost koju je dobio jest donošenje ukaza sa zakonskom snagom. Takvim alatom tijekom Drugog svjetskog rata i netom nakon njega raspolagali su Ante Pavelić i Josip Broz. Kako pokazuje turska praksa iz razdoblja 1987. - 2002., kada je izvanredno stanje na istoku Turske produživano u kontinuitetu od 15 godina, to se razdoblje samovolje, kaosa i terora može nastaviti koliko i za što god to Recepu Erdoganu bude trebalo. Turski dopremijer Mehmet Simsek rekao je kako će izvanredno stanje poslužiti “temeljitom čišćenju izdajničke paralelne mreže iz svih državnih institucija”. Ambiciozni turski vođa već je najavio vraćanje smrtne kazne. Na pitanje CNN-ove novinarke, Erdogan u najgoroj diktatorskoj maniri odgovara: “Ma zašto da ih sve držim po zatvorima i još da im godinama dajem hranu?” Valja podsjetiti kako se u turskim zatvorima nalazi 9000 tobožnjih pučista. Sada je već jasno zašto se odlučio za masovnu smjenu sudaca. Čobani koje bude doveo na njihova mjesta vjerojatno će u dekapitiranju navodnih narodnih neprijatelja biti široke ruke. Jedino ostaje pitanje kako će pregaziti pravna načela “nulla poena sine lege” (nema kazne bez zakona) i zabrane retroaktivnosti (ex post facto) u kaznenom pravu, o čemu govori članak 38 turskog Ustava.

Jedna od dramatičnih vijesti iz Turske je i odluka o suspenziji Europske konvencije o ljudskim pravima, koja izaziva strahovanje o tome što sve to Recep Erdogan ima na umu. Već sada kolaju glasine koje šire islamistički portali i Erdoganovi pristaše u susjednoj Bosni o uvođenju šerijata u Turskoj, a vijest o skorašnjem otvaranju turske vojne baze u Afganistanu govori da nije nemoguće zamisliti strateški preokret sultana Erdogana u smjeru odustajanja od članstva u EU-u i NATO-u i okretanje stvaranju turkofonskog gospodarskog i vojnog saveza u koji bi mogle ući gotovo sve turkofonske zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza na prostoru zapadne i središnje Azije (Azerbajdžan, Kazakstan, Turkemenistan, Kirgistan i Uzbekistan).