Pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske i voditelj Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja iz Zagreba, mr. sc Jure Vujić, između ostalog autor je knjiga “Geopolitika multipolarnog svijeta - Razumijeti svijet iz XX. stoljeća” (2015.) i “Radikalna misao - Fenomenologija političkog radikalizma (2016.). U intervjuu autor iznosi vlastito mišljenje i ne istupa u ime ni jedne institucije.

Živimo u nesigurnome vremenu sa stalnom prijetnjom terorizma. Nedavni napad u Nici šokirao je svijet, a i događaji u Turskoj nisu nimalo bezazleni. Kakav je u takvom kontekstu, gledajući i s geostrateškog i geopolitičkog te općenito sigurnosnog aspekta, položaj Hrvatske, ali i zemalja u regiji, primjerice BiH, s kojom imamo najdužu granicu?

- Pariški atentat u Bataclanu, kao i napadi u Bruxellesu i nedavno u Nici, korak su dalje u eskalaciji terorizma na europskom tlu. Ti događaji otkrivaju i psihološki utjecaj nove strategije tzv. Islamske države u Francuskoj i Europi. Naime, nasuprot prethodnim napadima, koji su bili usmjereni protiv redakcije satiričkog lista Charlie Hebdo, događaji u Bataclanu i Nici pokazuju kako teroristi ne biraju više mete i žrtve već žele napasti civile i obične građane. Prije je sličan obrazac širenja terora i straha primijenjen u Libanonu, na cijelom Bliskom istoku, u Indoneziji, Sjevernoj i Srednjoj Africi, Latinskoj Americi, u Londonu, Madridu, New Yorku itd. Analitičari govore da atentatom u Nici islamistički terorizam poprima novi oblik, novo lice - prešao je iz faze terorizma tipa komando akcija na samoinicijativna i anonimna personalizirana masovna ubojstva od strane jednog počinitelja. Specijalist za terorizam i direktor međunarodnog observatorija za terorizam Roland Jacquard govori o “banaliziranom obliku 'svakodnevnog terorizma' pojedinca koji se autoradikalizira i aktivira slijedom poziva Daesha (islamske države) svojim pristašama da djeluju svim mogućim sredstvima”. Naravno, očekuju se sofisticirana sredstva i organizirane grupe s jakom logističkom potporom, međutim u slučaju Nice riječ je o “pragmatičnijem i kapilarnom terorizmu” s rudimentarnim sredstvima poput kamiona.

Mnogi upozoravaju i na ulogu migrantske krize, kao važnog faktora unutar eskalacije islamističkih prijetnji, odnosno terorizma?

- Sada je jasno da Islamska država manipulira migracijskim tokovima prema Europi i da u njih infiltrira svoje članove, dok se Zapad zgražava i na samu pojavu prve bodljikave žice na bilo kojoj europskoj granici. Čini se da sve ide prema scenariju premještanja vjerskog i etno-vjerskog civilizacijskog rata na tlo Europe. Međutim, unatoč emocionalnim izjavama protiv “barbarstva Islamske države” i humanitarističkih suosjećanja tipa “Je suis Charlie” ili sada “Je suis Nice”, Zapad se još ne želi suočiti s dubokim uzrocima toga fenomena i nastoji sanirati posljedice palijativnim mjerama. No, Zapad se najprije treba suočiti s vlastitom bolešću - moralnom i svjetonazorskom slabošću u obliku gubitka osjećaja za identitet i povijesnu odgovornost. U ime zapadne civilizacije, racionalizma i fetišizma tržišta, u ime širenja nepovredive tržišne demokracije diljem svijeta, bezbolno i opasno “barbarstvo” nastanilo se u našim glavama, u našim mentalnim navikama. Benjamin Barber opisuje anglosaksonsku i zapadnu civilizaciju kao “McWorld”, kao svojevrsni protusvijet i kontrapunkt islamističkom svjetskom kalifatu. Ono što je sigurno jest da su francuski model integracije i engleski komunitaristički model diljem Europe neuspješni i istrošeni oblici integriranja izvaneuropskih migranata te da će trebati razmišljati o novim modelima suživota na drukčijim temeljima i društvenim poveznicama. Naime, trebat će izgraditi modele nacionalne pripadnosti prema principu “zajedničkog projekta” s identitetskim polazištima u kojima se svi građani prepoznaju. Također trebamo biti svjesni da dominantna tzv. globalna kultura jest tržišna kapitalistička kultura koja nastoji ukloniti i iskorijeniti kulturne identitete, uključujući i kršćanski, ali i muslimanski vjerski identitet. Sektaški i nasilni islamski fundamentalizam tada se pojavio i predstavio kao odgovor na takvu dominacije globalne kulture. Globalizacija olakšava širenje načina života prilagođena tržištu, a ne dinamici ljudskih zajednica. Štoviše, paralelno s gubitkom kulturnog identiteta, europski kontinent osuđen je na postupni nestanak autohtonoga stanovništva, koje doživljava ubrzanu zamjenu. S geopolitičkog aspekta, eskaliranje islamističkoga terorizma na europskom kontinentu ponajprije proistječe iz konvergiranja i nagomilavanja strateških pogrešaka, pogotovo u Iraku i Siriji. Naravno da takve pogreške potječu iz bogata repertoara i postupaka iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća - američke protusovjetske strategije podupiranja talibana, zatim vojne avanture neokonzervativne Bushove administracije u Afganistanu i Iraku nakon 11. rujna, a sve utemeljeno na ideji civilizacijskog mesijanizma i geopolitički provođeno kroz programe Projekt za novo američko stoljeće (Project for the New American Century), Inicijativa za Veliki Bliski istok (Greater Middle East Initiative) i dr.

Napadi ISIL-a na Europu nose jasnu poruku - nitko više nije siguran. Kako to komentirate?

- Ni jedna zapadnoeuropska zemlja, pogotovo kada je članica EU-a i NATO saveza, nije imuna na mogućnost islamstičkog terorističkog napada poput onih u Parizu, Bruxellesu ili Nici, pa ni Hrvatska kao poznato turističko odredište. Treba naglasiti da unatoč tome što je ISIL prostorno i vojno nadmašio Al-Kaidu s proglašenim kalifatom od Alepa na sjeveru Sirije do regije Dijala na istoku Iraka, da je strateški plan kalifata teritorijalno širenje prema Zapadu u osvajanju dijelove Europe, među kojima se nalazi i Hrvatska, ostatak zemalja bivše Jugoslavije te Austrija, Mađarska, dio Ukrajine, ruski Sjeverni Kavkaz i Španjolska. U sastav bliskoistočnog kalifata trebala bi ući i sjeverna Afrika te veliko područje Azije i Kavkaza.

Što se tiče Hrvatske, koja je za sada “sigurna zemlja”, ona je dodatno izložena sigurnosnoj prijetnji zbog svog geopolitičkog tranzitnog položaja na razmeđi jugoistočne Europe i Balkana te srednje, zapadne Europe, što je područje pogodno za tranzitiranje novih džihadističkih regruta i oružja. Hrvatska također graniči ili je blizu BiH, Kosova, Sandžaka i Makedonije, područja koja mogu postati pozadinska i logistička za ISIL. Ne treba zaboraviti da za Hrvatsku predstavlja veliku sigurnosnu prijetnju činjenica da se na ratištima Sirije i Iraka među džihadističkim dobrovoljcima nalazi i velik broj državljana zemalja iz nama bliskog okruženja. Tranzitiranje i povratak takvih boraca u susjedstvo svakako povećava sigurnosne rizike. Bilo kakav teroristički napad u Hrvatskoj imao bi dalekosežne negativne posljedice na političkom, ali i na gospodarskom planu, jer bi takav događaj zasigurno ugrozio ne samo turističku granu (paradigma “Hrvatska sigurna destinacija” bila bi narušena) već i druge grane hrvatskog gospodarstva. Na temelju iskustava s problemom islamskog radikalizma u zapadnoeuropskim državama, Hrvatska ne bi smjela dopustiti da se scenariji stvaranja i širenja etnovjerskih enklava ili geta (plodno tlo za islamsku radikalizaciju) kao posljedica masovne neselektivne imigracije dogode na hrvatskom tlu, i to ne samo zbog sigurnosnih već i zbog kulturno-identitetskih razloga.

Može li se u takvom kontekstu govoriti o tzv. shizofrenom Zapadu i u svezi s tim svojevrsnom “poricanju stvarnosti”, i što to znači?

- Zapadne vlade izbjegavaju jasno oslovljavati neprijatelja u ratu protiv terorizma, pa tako i sama ključna sintagma neprijatelja u ratu (Schmittova dihotomija prijatelj/neprijatelj) postaje problematična i dvosmislena. Jer kako se boriti protiv nečega ako ga jasno ne identificirate i oslovite kao takvog. Zapad se desetljećima poziva na Kantovu teoriju vječnog mira stvarajući privid dugotrajnog mira koji je trebao naivno staviti izvan zakona ne samo rat već i nasilje, zaboravljajući pritom da je povijest tragična i konfliktualna dijalektika koja neizbježno proizvodi sukobe i nasilja. Za takvo negiranje, denegaciju (poricanje) stvarnog neprijatelja više je razloga. Jedan je prevladavajuća politička korektnost, a drugi da je Zapad opsjednut multikulturalizmom i sekularnim protuidentitetskim stavovima kozmopolitskih lijevoliberalnih političkih elita koje su godinama, od 1968. pa nadalje, preko zagovaranja promigracijskih politika i masovne imigracije stvarale pogodne uvjete za nastanak sadašnje etnovjerske komunitarizacije i neprijateljskog polariziranog unutarnjeg okružja kakvo imamo danas.

Kako komentirate tzv. sigurnosni sindrom, kao i strategiju straha, faktore kojima smo svi više ili manje izloženi?

- Drugi aspekt takvog poricanja stvarnosti upravo i jest taj “sigurnosni sindrom”, strategija straha (bolje rečeno, društveni inženjering orkestriranja i manipuliranje strahom), kojom se u ime borbe protiv terorizma legitimiraju uvođenja restriktivnih mjera i lex specialis protiv vlastitih autohtonih građana koje se onda nadzire, cenzurira i ograničava njihovu slobodu izražavanja, primjerice preko interneta, te uspostavom generaliziranog nadziranja građana, što odgovora određenim globalnim središtima moći. Najbolji je primjer takve kolateralne devijantnosti, koja proistječe iz “sigurnosnog sindroma”, borba protiv tzv. govora mržnje, koja se selektivno primjenjuje protiv “nepoželjnih identitarnih nacionalnih stavova” koje se onda etiketira islamofobskim. U takvom kontekstu, diskurzi o integraciji, multikulturnom suživotu, antirasizmu i borbi protiv diskriminacije pokazali su se potpuno nevažećima te još jednom održavaju shizofreno stajalište Zapada i njegovo “poricanje realnosti”. Zapad je zbog svoje popustljivosti i promigracijske politike promovirao “kulturu oprosta” koja se postupno pretvorila “u kulturu nekažnjivosti”... Borba protiv islamističkog radikalizma i terorizma pretpostavlja temeljitu promjenu ne samo sigurnosnog pristupa već i epistemološke paradigme Zapada, odnosno zapadno-centrističkog pogleda na Istok, na Islam i u konačnici redefiniranje pojma europskog identiteta. Naime, islamski radikalizam zapravo je istovremeno regresivna srednjovjekovna sekta, puna bigoterije i nesnošljivosti, ali i postmodernistička hereza koja napada autoritet ukorijenjenih tradicija i kultura. Riječ je o neotradicionalizmu koji pokušava, dio po dio, rekreirati izgubljeno blještavilo minulih vremena Kalifata.