Pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru imaju dvadeset i dvije nacionalne manjine. Neke samostalno, neke zajednički, odnosno prema zakonu predstavlja ih ukupno osam zastupnika.

Taj je zakon po mnogočemu jedinstven u Europi kao i u svijetu, stoga i ne čudi da se već godinama lome koplja o tome je li loš i teba li ga mijenjati ili je pak samo napredan. Ako se i ne može mijenjati, može li se postići neki konsenzus stranaka (SDP-a, HDZ-a...) da ga se drukčije definira? Jer svako malo otvara se pitanje zastupaju li “manjinci” interese manjina koje predstavljaju ili su uvijek vjetar u leđa vladajućoj većini koja ih slobodno može tretirati kao dio svoje glasačke mašinerije.

Mišljenje je mnogih političkih analitičara da manjinski zastupnici ne smiju biti prevaga u formiranju većine. Uz to, tvrde, nemaju ni legitimitet da odlučuju u izvršnoj vlasti, jer je njihovo mjesto u parlamentu (Saboru) gdje se trebaju boriti za prava manjina. No, stanje je u Hrvatskoj, kada je o toj temi riječ, prilično konfuzno i nedorečeno, o čemu svjedoče i brojni slučajevi.

Primjerice, osim SDP-a, koji je u doba Račana, a još više u vrijeme Milanovićeve vlade, činio sve da manjinske zastupnike privuče na svoju stranu (netransparentna politika prema manjinama, manjinskim udrugama, dijeljenje sredstava iz proračuna, korupcija...), i HDZ je podržavao manjine, naročito srpsku, (samo) kad su ga držale na vlasti. Ivo Sanader je 2003. godine prigrlio Srbe kako bi nadomjestio HSP, a time je zaradio naklonost Bruxellesa, kao i domaćih liberala i nacionalnih manjina. Zauzvrat im je dao novac, sinekure, pozicije, da bi potom u mandatu Jadranke Kosor HDZ u statut Grada Vukovara unio odredbu o uvođenju dvojezičnosti u tom gradu. A Karamarko se kao ministar unutarnjih poslova time hvalio pred EU birokratima. Kad je pao HDZ, pala je i dvojezičnost.

Inače, pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj imaju pravo birati osam zastupnika u Sabor koji se biraju u posebnoj izbornoj jedinici koju čini područje cijele Republike Hrvatske, te se odredbe o preferencijskom glasovanju ne odnose na glasovanje za izbor zastupnika nacionalnih manjina. Manjine mogu birati, ili za “redovite” liste ili u posebnoj izbornoj jedinici isključivo za svog manjinskog predstavnika. Situacija je u Saboru takva da osam pripadnika nacionalnih manjina odlučuje o parlamentarnoj većini, odnosno o sastavu hrvatske vlade i usvajanju državnog proračuna. Zastupnici koji u Sabor ulaze s vrlo malim brojem glasova zahvaljujući manjinskim listama odlučuju o velikoj većini hrvatskih građana.

Zanimljivo je spomenuti da su manjinski zastupnici i u slučaju promjene Izbornog zakona i u slučaju Zakona o referendumu bili za i time značajno podržali nazadovanje demokracije u Hrvatskoj. Inače, kandidate nacionalnih manjina mogu predložiti političke stranke, birači i manjinske udruge. Za pravovaljanu kandidaturu za manjinskog zastupnika treba najmanje 100 potpisa birača pripadnika te nacionalne manjine. Birač može potpisom poduprijeti više prijedloga kandidatura te nacionalne manjine. Kada pripadnici više manjina zajedno biraju jednog zastupnika, za pravovaljanu kandidaturu treba najmanje 100 potpisa birača pripadnika tih nacionalnih manjina. Pripadnici srpske manjine predlažu najmanje jednog, a najviše tri kandidata, pripadnici mađarske i talijanske manjine predlažu po jednog kandidata. Po jednog kandidata za saborskog zastupnika predlažu pripadnici češke i slovačke manjine, austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine i albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine.

Dakle, Hrvatska u Ustavu ima priznato više od 20 nacionalnih manjina što je svjetski raritet za jednu malu državu, pa ne čudi česta polemičnost o toj problematici. Osam manjinskih zastupnika najčešće donese prevagu u formiranju vlade, što je krajnje moralno upitno jer neki od njih ulaze u Sabor sa samo nekoliko stotina glasova za razliku od ostalih kojima treba i 12 tisuća glasova.

Stoga aktualni model izbora zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor u najmanju ruku zahtijeva raspravu. I stoga što nije teško pogoditi koji je inače četvrti najbrojniji klub zastupnika u Hrvatskom saboru? Prva tri nije se teško sjetiti. To su klubovi zastupnika SDP-a zatim HDZ-a, ovisno o tome tko je na vlasti, te često HNS-a kao strateškog partnera vladajućih socijaldemokrata. No jedan drugi klub zastupnika već je treći izborni ciklus zaredom i po broju i po važnosti zauzimao posebno mjesto. To je klub zastupnika nacionalnih manjina čijih osam članova čini 5,3 posto ukupnog broja saborskih zastupnika.

Potpora osam zastupnika nacionalnih manjina sigurno ni HDZ-u ni SDP-u nije nevažna. O tome svjedoče i funkcije koje su pojedini zastupnici manjina dobivali u saborskim radnim tijelima. Poglavito članovi SDSS-a, koji je također već niz izbornih ciklusa zaredom osvojio sva tri saborska mandata u XII. izbornoj jedinici koja je namijenjena srpskoj nacionalnoj manjini. Stranka Vojislava Stanimirovića i Milorada Pupovca u dva je saziva Sabora bila dio HDZ-ove parlamentarne većine, a od 2007. do 2011. imala je i potpredsjedničko mjesto u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor. U ovom slučaju u prvom redu bila je riječ o načelnom političkom dogovoru koji je podjednako koristio HDZ-u i SDSS-u, ali je i jasno da će u konfiguraciji hrvatskog parlamenta kao temelju za formiranje vladine većine osam zastupnika nacionalnih manjina, od kojih su tri zastupnika srpske nacionalne manjine, uvijek imati nezaobilazno mjesto. Pri formiranju HDZ-ovih koalicijskih vlada 2003. i 2007. ovi su zastupnici djelovali na formiranje natpolovične većine u Hrvatskom saboru. Nema dvojbe da bi se isto dogodilo i nakon parlamentarnih izbora u prosincu 2011. da je Kukuriku koalicija ostala “kraća” za četiri mandata. S obzirom na hrvatski izborni i stranački sustav, klub zastupnika nacionalnih manjina i dalje će biti bitan akter, poglavito u uvjetima tijesnih izbornih rezultata.

Podsjetimo, i polemika između bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića i potpredsjednika SDSS-a Milorada Pupovca jednim je dijelom skrenula pozornost i na način izbora zastupnika nacionalnih manjina. I dok jedni tvrde da model njihova sadašnjeg izbora u saborske klupe ne treba mijenjati, drugi su predložili da bi trebalo promijeniti, tj. suziti broj pitanja o kojima unutar ovlasti Hrvatskog sabora mogu odlučivati zastupnici manjina.

Dovoljno se sjetiti situacije s prošlih parlamentarnih izbora na kojima Furio Radin kao kandidat u XII. izbornoj jedinici u kojoj se bira i zastupnik talijanske nacionalne manjine nije imao protukandidata te je sukladno zakonskom rješenju mogao pobijediti i sa samo jednim jedinim, vlastitim glasom. Ili, pak, činjenice da su zastupniku austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine Veljku Kajtaziju za pobjedu trebala samo 863 glasa. S druge strane, u prvih deset izbornih jedinica u prosjeku je trebalo dobiti 17.002 glasa da bi se postalo saborskim zastupnikom.

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja u svom izbornom zakonodavstvu sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina unaprijed osigurava određeni broj parlamentarnih mjesta za zastupnike nacionalnih manjina. Pritom je jedina u svijetu koja za baš sve svoje nacionalne manjine taksativno navedene u izvorišnim osnovama Ustava ima posebnu izbornu jedinicu, odnosno njezine multinacionalne podjedinice. Uz tri mandata za srpsku nacionalnu manjinu, u XII. izbornoj jedinici bira se i jedan zastupnik talijanske nacionalne manjine, jedan mađarske nacionalne manjine, jedan zastupnik češke i slovačke nacionalne manjine te po jedan zajednički zastupnik albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine, odnosno dvanaest nacionalnih manjina koje zastupa spomenuti zastupnik Veljko Kajtazi.

Taj se broj (i model) od 1992. i prvih višestranačkih demokratskih izbora u samostalnoj Hrvatskoj do danas mijenjao nekoliko puta ustalivši se tek od izbora 2003. godine. Zasad se promjena ovakvog izbora zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor čini malo vjerojatnom. Rješenje na tragu premijskog izbornog sustava kojim su HDZ i SDSS pokušali učvrstiti položaj SDSS-a u međuvremenu je odbačeno. U Hrvatskoj je trenutačno registrirano više političkih stranaka s manjinskim predznakom. Uz najeksponiraniji SDSS, to su i Partija podunavskih Srba, Demokratska partija Srba, Nova srpska stranka i Srpska narodna stranka ispred srpske nacionalne manjine, zatim Stranka Roma Hrvatske, Hrvatska romska demokratska stranka i Sabor hrvatskih Roma ispred romske nacionalne manjine te Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske i Stranka demokratske akcije Hrvatske koje su na prosinačkim izborima 2011. međusobno zamijenile status parlamentarne i izvanparlamentarne stranke natječući se za mandat zastupnika bošnjačke nacionalne manjine. K tome, uvijek se postavlja i pitanje zašto se za zastupnike nacionalnih manjina ne bi natjecale sve stranke koje to žele, a ne isključivo stranke i udruge nacionalnih manjina.

Prof. dr. Siniša Tatalović sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti zauzeo se za promjenu izbornog sustava za manjine i ukidanje posebne izborne jedinice u kojoj se bira osam zastupnika manjina. Tada je izjavio: “To je nešto što govorim duže vrijeme... Manjinski zastupnici su pozitivno iskustvo u Hrvatskoj, takvo pozitivno iskustvo ima i Slovenija s talijanskom i mađarskom manjinom. Dakle, da je to dobar model, bio bi primijenjen i drugdje... Sporno nije postojanje manjinskih zastupnika koji se tako biraju. Njih treba zaštititi od toga da oni odlučuju o parlamentarnoj većini. Nije dobro da manjinski zastupnici koji se biraju s tristotinjak glasova odlučuju o parlamentarnoj većini. Ako bi se definiralo da oni nemaju pravo odlučivanja o povjerenju vladi i proračunu, oni bi imali vrlo značajnu funkciju upravo u zaštiti manjinskih prava - ističe Tatalović, koji se zauzima za model u kojem bi ti zastupnici bili birani kao ekskluzivno manjinski zastupnici, ali bi bi imali ograničeni mandat.

SDP-ovac Arsen Bauk kaže: “Da bi se realiziralo to što Tatalović zagovara, moralo bi se ponovno ići u ustavne promjene, a o tome uopće nismo razmišljali. Nije to niti potrebno. Otkad je u Saboru osam zastupnika manjina, ni u jednom od četiri mandata njihovi glasovi nisu presudili pri formiranju vlade. Oni su se uvijek pridružili parlamentarnoj većini”. “Govoriti manjinskim zastupnicima što trebaju činiti, malo je politički nekorektno”, dodaje Bauk.

Sve u svemu, bez obzira na to što propisuju Ustav i važeći zakoni, ipak se opravdanim čini pitanje trebaju li manjinski zastupnici u državama napredne demokracije kakva je i Hrvatska biti jezičac koji odlučuje o sastavljanu Vlade. Jer ako Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost, ona, zastupljenost, naglašavaju neki analitičari uključujući i Peru Kovačevića koji se sustavno bavi tom problematikom, ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat te da mogu odlučivati o pitanju sastavljanja vlade, glasovanju o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Zapravo je u svezi s tim problem što u Zakonu o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije definiran pojam zastupljenosti. Dakle, nije jasno znači li zastupljenost da zastupnik nacionalnih manjina ima opći politički mandat. Također, nije jasno ni pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine može ostvariti opći politički mandat ili se pak radi o zastupljenosti savjetodavnog značenja bez prava općeg političkog mandata, upozorava Kovačević. Drugim riječima, evidentne nejasnoće generiraju nesporazume i dvojbe oko udjela u vlasti i političkom utjecaju neproporcionalnom potpori koju zastupnici nacionalnih manjina dobivaju od birača na parlamentarnim izborima.