Vezani članci
OSJEČANIN U DALEKOJ AZIJI (VII.):
OSJEČANIN U DALEKOJ AZIJI (VI.):
Novi nastavak priče iz Vijetnama, našeg osječkog svjetskog putnika, donosi još malo prisjećanja na grad Hanoi, u kome se Glasov suradnik nije dugo zadržao, ali je puno toga vidio, čuo i snimio.
Dakle, u Hanoiju se ima što vidjeti. Ne može se reći da je broj znamenitosti koje morate vidjeti velik, dapače u mnogo manjim gradovima imate mnogo više toga, ali cijeli Hanoi je nekako šarmantan, krojen po mjeri čovjeka, pa su šetnje gradom istinsko zadovoljstvo. Samo da nije te proklete hladnoće i dosadne, uporne jesenje kišice - vrijeme koje više utječe na opće raspoloženje čovjeka nego što uistinu smeta.
Kao što već rekoh, prvog dana obilaska grada vrijeme je bilo ugodno, a kako sam znao za nadolazeće pogoršanje vremena, dao sam si truda i lijepo obišao sve što se ima vidjeti.
ZGODNE CURICE
Hostel mi je bio smješten u srcu Stare četvrti, ni pet minuta lagane šetnje (brže se i ne možete kretati Starom četvrti) od jezera Hoan Kiem - “ground zero” Hanoija, jezera koje vole i stranci i domaći. Ujutro, oko osam sati, uz jezero možete vidjeti domaćine kako se uz glazbu s donesenih kasetofona razgibavaju, plešu pojedinačno ili u paru, neki brzo hodaju ili trče lijepo uređenim, popločanim stazama što vode uokolo jezera koje laganom šetnjom možete okružiti za 45 minuta. Na svakom su koraku klupe za sjedenje smještene uz cvijećem (bijele i crvene kale i božićne zvijezde i još neko cvijeće kojemu ne znam ime) zasađene površine natkrivene zelenilom drveća. Unutar izduženog jezera nalaze se dva otočića. Na jednom se nalazi nekakva stara nevelika pagoda, do koje možete biti prevezeni čamcem na vesla, ali nemate što osobito vidjeti, a što ne možete vidjeti s obale. Otočić je doslovce otočić - možda nekih 100 četvornih metara.
Na drugoj strani jezera - prema Staroj četvrti je otočić (veći od onog s pagodom) koji je s obalom povezan crvenim drvenim pješačkim mostom (je li onda otočić - poluotočić?), kojim dolazite do Ngoc Son Templea, u kojem se uz sve što ide uz hram, nalazi i velika preparirana kornjača. A uz nju se veže legenda - ona je nekom vijetnamskom caru dala mač s posebnim moćima kojim je on pobijedio neprijatelja u nekakvoj bitci i poslije bitke, a prema dogovoru s kornjačom, mač bacio u vode jezera gdje se i danas nalazi.
Posvuda oko jezera smješteni su restorani i restorančići, neki s ugodnim terasama - idealni za okrjepu u toplim danima.
Upravo kod jednog takvog restorančića prilazi mi mlada, zgođušna djevojka i moli me da je fotografiram s prelijepim trgom, na kojemu se nalaze shopping centri i restorani, u pozadini. Učinio bih to i da nije ni mlada ni zgođušna - ovo je samo bonus!
I tako, pita ona - pa odakle sam, pa kako mi se sviđa u Vijetnamu, pa koliko dugo ostajem u Hanoiju, pa mogli bi nešto popiti tu u restoranu. Pridružuje se još jedna mlada i zgođušna djevojka, pa ja sam Tajlanđanka, a ovo je moja prijateljica Filipinka, pa ja ću popiti kavu i vodu, prijateljica će slično, ti popij što hoćeš, srk, srk... eto moramo ići - bok!
Ostajem sjediti za stolom sam, na stolu dvije neispijene kave, pijuckam kolu i zovem konobaricu da platim. Ceh - nekih 10-15 dolara! A jednodnevni izlet u Ha Long Bay 130 km udaljen od Hanoija, s prijevozom, vodičem, ručkom - sve 20 dolara.
Ruku bih dao da te dvije djevojčice na ovaj način dovlače goste u ovaj restoran. Jer zašto bi me ona prva nudila da je fotografiram kad je može fotografirati njezina prijateljica? Eh, muška sujeto - nisi me ni puno koštala!
Drugom zgodom, opet kod jezera, jednog od ona tri dana prepuna zime i vlage, šećem ubijajući vrijeme (ne mogu se spakirati i otići u Singapur kad hoću budući da imam preko interneta već kupljenu avionsku kartu za određeni datum). Ljutit na sve što mi padne na pamet, kad mi prilazi neki mladi Vijetnamac - nema 40 kila sa zubima, a zube ima kao Fernandel. I on počinje s pitanjima - pa odakle sam (kad god nešto trebaju započinju razgovor s “Hallo! Where are you from?” - dobra fora, jer ih zbog uljudnosti nećeš odmah otpiliti), pa jesam li sam, pa je l' trebam nešto i tako redom. Nekih je 10 sati prijepodne, na šetalištu uz jezero nema žive duše (kišu i hladnoću sam već spomenuo), ja lagano idem u smjeru Stare četvrti i prihvaćam igru iz dosade i čiste znatiželje.
Trebam li marihuane?
Ne trebam!
Trebam li tablete?
Ne trebam!
Pa što trebam?
Pa ništa!
A jesam li “probao” mladu Vijetnamku, pa ne mogu valjda otići iz Vijetnama a da to ne probam?
Ne bih, hvala!
Ali samo 50 dolara za sat vremena, u cijenu je uključena i hotelska soba! Ako se predomislim, on mi može srediti što god hoću, neka ga potražim tu kod jezera. Neki vrlo poduzetan mladi čovjek...
MOBITEL POMAŽE
Nezaobilazna točka Hanoija je i Ba Dinh Square - smanjena verzija pekinškog Tien an Mena - na kojemu se nalazi Ho Chi Minhov mauzlolej. Ne znam zašto, ali u vrijeme mog posjeta mauzelej je bio zatvoren, a na trgu, golemoj površini bez nekih sadržaja, samo nekoliko posjetitelja. Bez ljutnje šećem trgom budući da ionako nisam imao namjeru ulaziti u mauzolej - ne zanimaju me preparirane životinje, pa tako ni preparirani velikani pojedinih naroda.
Nedaleko od mauzoleja nalazi se Ho Chi Minhov muzej i odmah pokraj muzeja The One Pillar Pagoda - turistička atrakcija - kućica (pagoda) sagrađena na jednom stupu usred minijaturnog jezera.
Moram reći da mi je prigodom snalaženja i orijentiranja u gradovima od velike pomoći bila mobilna aplikacija karti cijelog svijeta (“Maps here”) te da sam uz dodatnu pomoć turističkih karti gradova bez problema pronalazio željene lokacije - osim Temple of Literature, odnosno Temple of Confucius (Quoc Tu Giam - vijetnamski) u Hanoiju.
ZBRKA S HRAMOVIMA
Ovaj Temple of Literature nije mali hram, tu je negdje, ali ga ne mogu pronaći, a interesantno je da ga ni drugi slični meni000 ne mogu locirati. Smiješno je gledati strance s kartom u ruci kako jedni druge propitkuju gdje bi mogao hram biti. Svi znamo da smo tu negdje blizu - jedni idu ovamo, drugi onamo - meni prilazi mladi Nizozemac i pita me što i mene muči, kažem mu da sam uvjeren da moramo ići još nekih 100, maksimalno 200 metara u onom smjeru, pa ako toga tamo ne bude, onda ćemo pitati druge. I napokon, kroz oazu hladovine okružene zidom naziru se crveni krovovi hramskog kompleksa, vidimo i turističke autobuse na ulazu, samo smo im mi prišli s boka. Prekrasna oaza mira u bučnom Hanoiju, s lijepim zgradama hramskog kompleksa, četvrtastim umjetnim jezerom...
Negdje sam pročitao da treba obići i Temple of Confucius, ali ga na karatama nigdje nema. Budući da nisam sramežljiv, da me nije sramota pitati nešto što je očito, prilazim vodiču jednog para iz Njemačke i pitam ga može li mi reći gdje je Temple of Confucius. On odgovara da je to to! Pa gdje je onda Temple of Literature? Pa to je to - dva imena za isti hram, ali to nigdje ne piše! Zamislite da sam bio tvrdoglav i uporan (a takav jesam) i krenuo sam u potragu za onim drugim hramom.
Sve u svemu, ne toliko ljepota koliko šarm grada ublažio je ljutnju zbog lošeg vremena (Ha Long Bay neću spominjati), tako da iz Hanoija odlazim ipak s pozitivnim dojmovima, to više što idem u Singapur, opet na toplo.
Što ćete, volim kad mi je toplo oko srca...
Priredio: Darko JERKOVIĆ
ZATVOR PA MUZEJ
Na zidu fotografije “sretnih” američkih vojnika o kojima se brižno skrbe vijetnamski liječnici
Mnogo sam očekivao i od posjeta muzeju (od 1990-ih) zatvoru Hoa Lo, koji su francuski kolonizatori koristili za političke zatvorenike, a tijekom Vijetnamskog rata koristio se kao zatvor za američke vojnike (uglavnom pilote) i koji je sarkastično nazivan Hanoi Hilton. U hotelu se nalaze fotografije (u onom besramnom socijalističkom propagandnom stilu) “sretnih američkih vojnika o kojima se brižno skrbe vijetnamski liječnici, medicinske sestre, čuvari”, “sretnih američkih vojnika kako krate dane odbojkom, nogometom, šahom...” i slična propagandistička sranja! Iako su moje simpatije bezrezervno u Vijetnamskom ratu bile na strani Vijetnamaca, ipak ne mogu progutati prenemaganja tipa vidite kako smo mi dobri iako oni nama tako!
ČISTO I UREDNO
Ulice bez ikakvih oznaka gdje je koja znamenitost Hanoija
U cijelom Vijetnamu ulice su vrlo čitljivo označene i s tim nemate nikakvih problema, ali nema nikakvih oznaka koje bi vas uputile prema nekoj znamenitosti, niti su znamenitosti označene imenom. Kod samostalnog obilaska morate točno znati što tražite i gdje se to nalazi i onda, prateći navigaciju ili kartu, stići do tamo. Ili uzeti taksi - što ne preporučujem, jer nije to svrha putovanja. Vrlo često će vam se dogoditi da mnogo zanimljivije stvari doživite tražeći neku znamenitost pješice nego što će vam zadovoljstvo priuštiti njezino razgledanje, posebno ne iz taksija.
U Hanoiju su na svakom koraku klupe za sjedenje smještene uz cvijećem zasađene površine natkrivene zlenilom drveća...
Ostajem sjediti za stolom sam, na stolu dvije neispijene kave, pijuckam kolu i zovem konobaricu da platim. Ceh - 10-15 dolara...
Nezaobilazna je točka Hanoija i Ba Dinh Square - smanjena verzija pekinškog Tien an Mena - na kojemu se nalazi Ho Chi Minhov mauzlolej...