Objavljeno 7. srpnja, 2016.
Prvu polufinalnu utakmicu na kraju je ipak presudila individualna, ali i momčadska kvaliteta. Wales je u polufinale ušao na krilima ne svoje kvalitete, već euforije koja ih je zahvatila i u kojima su se našli također u lakšem dijelu ždrijeba. Naravno, odigrali su i oni svojih kvalitetnih predstava na Europskom prvenstvu poput one protiv Belgije, tako da nikako ne želim omalovažiti njihov rezultat, međutim protiv Portugala presudila je objektivna kvaliteta. Upravo taj deficit individualne kvalitete kod Walesa osjetio se kada u momčadi nisu imali Aarona Ramseya, jednog pravog “radilicu” na sredini terena, pa su od velikih zvijezda ostali samo na Baleu. S druge strane, osim Cristiana Ronalda ipak postoji jedan Sanches, Nani, pa i Quaresma, uz to i odlično posložena defenziva, pa se tako odsutnost jednog Pepea nije niti osjetila. A za mene je Pepe odigrao turnir života. Sjajan je i u zračnim dvobojima, i na zemlji. Rješava sve situacije i unutar i izvan šesnaesterca, rekao bih sjajan vođa koji diže momčad i svojim pristupom, ali i verbalno. Njegov izostanak više je zapravo plod igre Portugala. Očekivano je da će biti nešto agresivniji i napadački orijentiraniji negoli na prethodnim utakmicama, no prvo poluvrijeme koje smo gledali ipak je bilo klasično “portugalsko” na ovome natjecanju. Nastup i pristup koji mene osobno ničim nije oduševio, a koji im je donio plasman u finale. A sada kada su tamo, sve je moguće. Pa zar momčad koja u svojim redovima ima Cristiana Ronalda može biti otpisana? A nije Portugal samo Ronaldo, pokazalo je to i ovo Europsko prvenstvo. Premda, uvijek sam nekako najbliži tezi da će uvijek isplivati kvaliteta, pa tako i u finalu, gdje ipak na kraju trijumfira kvalitetnija momčad koja je najviše pokazala.
Kada gledam Portugal kako ulazi u finale, još mi je veća žal i zbog Hrvatske. Ma zapravo od ispadanja u osmini finala pa do danas ostao je dojam da smo ušli samo među 16. A trebali smo više. Zadesila nas je euforija. Rekao bih i opravdana nakon tri odlično odigrane utakmice u skupini. Na žalost, nismo uspjeli i nismo izdržali pa ova generacija nije svoju darovitost i rad naplatila jednim sjajnim rezultatom. Dobre igre na žalost će se brzo zaboraviti. Ostat će zapamćen samo rezultat. Hoće li se za deset godina na primjer pamtiti portugalsko finale ili naše dobre igre u skupini?
Što se tiče samoga Europskog prvenstva, iskreno ne sviđa mi se baš model od 24 reprezentacije. Ja sam više zagovornik koncentracije kvalitete. Nije mi iskreno bio jasan, niti smatram dobrim kasnije formiranje kostura pa su tako u jednom “kraku” ždrijeba bile koncentrirane kvalitetne reprezentacije, dok je u drugom ostalo dosta reprezentacija koje bi se, usuđujem se reći, teško uopće plasirale na Europsko prvenstvo da se igralo prema starom modelu od 16 reprezentacija. I zato mi je žao što Hrvatska taj “lakši ždrijeb” nije iskoristila. Eto, za mene su susreti Italija - Njemačka i Njemačka - Francuska, čak možda i ona ranije Italija - Španjolska, sve susreti za koje se unaprijed moglo reći da su “finala prije finala” i da se takvo što dogodilo, bilo bi to sasvim očekivano. Ono što je zapravo meni kao nogometnom čovjeku na ovom Europskom prvenstvu loše je da ima dosta utakmica koje uopće nije bilo lijepo gledati. Sve se nekako razvodnilo i, ukupno gledajući, ovo je po prikazanom slabije natjecanje negoli neka prijašnja.
Krunoslav JURČIĆ
Ne sviđa mi se baš model od 24 reprezentacije. Zagovornik sam koncentracije kvalitete