Iako je od školske lektire prošlo mnogo godina, uvijek je zabavno prisjetiti se nevjerojatnih i vrckastih začudnih Balogovih jezičnih "besmislica" tako punih smisla i značenja - prokomentirala je moja školska kolegica. Iako se čine dječje bezazlene, poput pera bijelog goluba lake i meke, precizne su i oštre, a opet ako zabavne. Takva je upravo bila i nova premijera Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića - "Ja magarac", koju su i ove godine iznjedrili na otvorenom, u sklopu Osječkoga ljeta kulture.
Balogovim se tekstom, koji se na repertoar ovog kazališta vraća nakon 32 godine, dramatizacijski pozabavila Nives Madunić Barišić, a režiju je potpisao Dražen Ferenčina.
Šteta što OLJK nije svaki dan, posebice kada su premijere Dječjeg kazališta u pitanju, uvijek tako svježe i drukčije.  Jedino što te večeri nije bilo simpatično, bile su leteće krvopije, koje su podjednako napadale i gnjavile brojnu publiku u dvorištu Prehambeno-tehnološkog fakulteta, ali i glumačku šestorku. Sve je bilo prpošno i veselo razigrano: od teksta Zvonimira Baloga, do ansambla - najiskusniji Đorđe Dukić, uvijek fantastična Areta Ćurković, rasplesana i razigrana Aleksandra Colnarić, pouzdani i pravi timski igrač Tihomir Grljušiić, Edi Ćelić za kojega je suvišno (dobro, nikada nije!) napominjati da je dao i više od svog maksimuma, te mlada i svaki put sve bolja Kristina Fančović koja se iz uloge u ulogu sve više dokazuje kao nada koja dolazi ili je već tu; glazbe (Igor Karlić), rasvjete (Igor Elek), zvučne kulise, kostima, scenografije i lutaka (sve rad Saše Došen Lešnjaković), koreografije (Alen Čelić)...
Sjajno je bilo to što je ovo priča pa stoga i predstava u kojoj zapravo - nema glavnog glumca. Svi su jednako glavni, a tako su i nosili predstavu i zaslužili pljesak na kraju. U 60 su se minuta poprilično natrčali, naskakali, napjevali, lomili jezike i uspijevali ne poskliznuti se na Balogovim jezičnim vratolomijama, pri tom pokazavši uistinu zavidnu koncentraciju i profesionalnost. Svi. Ako je i bilo onih koji su sumnjali u takvu izvedbenu izvrsnost nekoga od ove briljantne šestorke, predstavu je napustio "razočaran" što nije bio u pravu. Svi su frcali poput iskrica, šarmirajući publiku svojom neposrednom igrom.
"Priča bez začina, soli... koju ničim ne treba začinjati" - za ovu priču, koja je srećom opet završila na sceni, može se reči tek ovo posljednje. Smijali su se svi: oni kojima je to bila ili će tek biti lektira jednom sloju teksta i fizičkom aspektu predstave, dok su se oni stariji od srca smijali iščitavajući dublju sociološku matricu, tu finu ironiju koja frca iz svake Balogove . Složit će se upravo ti odrasli da bi bilo dobro da se u našim školama uči rukovanje, namigivanje, mirisanje cvijeća, smijanje... baš kako to jest u Balogovoj zemlji Smijalici. 
Komarcima usprkos (to se odnosi na one koji su previdjeli činjenicu da je predstava na otvorenom i da je sezona komaraca na vrhuncu!), predstavu je ranije napustio tek jedan pravi, pravcati bijeli golub. Iako nije namijenjena njima i zapravo propuštaju ono najbolje od predstave, do kraja su izdržali i uživali i oni vrtićkoga uzrasta. Ovom naslovu prognoziramo desetke i desetke izvedbi pa možda netko od njih pogleda ju i za koju godinu, posve drugim, odraslijim, a opet dječjim očima, što ova predstava zaslužuje, kao i svi njeni akteri i tvorci.N.Vekić