U posljednje je vrijeme Baranja svrstana među turističke kontinentalne top-destinacije. Iz godine u godinu, naime, povećava se broj gostiju, kako onih domaćih, tako i inozemnih, bilo da je riječ o jednodnevnim ili višednevnim turama, s noćenjem. Osim vrijednih turističkih djelatnika, prirodnih resursa i sličnih čimbenika, goste u Baranju, uz dobru zabavu i vrhunska vina, privlači - gastronomija.

I to ona izvorna, autohtona, po kojoj je kraj između Dunava, Drave i Mađarske desetljećima poznat diljem Europe. Gosti su na dobru hranu u Baranju stizali i u vrijeme kada se nije vodila statistika o broju noćenja i dolazaka, još kada se u nju dolazilo zaprežnim kolima ili pješice. Fino se jelo u obiteljskim domovima, a poslije i u restoranima. Potonjih je, nažalost, sve manje, ali oni koji žive i rade nadaleko su poznati. Nekih koji se mogu svrstati u red kultnih više nema, ali dio ih je opstao do današnjih dana. Zahvaljujući isključivo ljubaznim vlasnicima i ukusnoj hrani. Pravoj baranjskoj. Krenimo od ribljeg paprikaša. Njegova veličanstva - baranjskog fiša, koji bi, slažu se mnogi, trebalo zaštititi. Među Baranjcima je uvriježeno mišljenje kako se najbolji riblji paprikaš kuha na dunavskom potezu između mađarske Baje i vojvođanskog Apatina, a Baranja je - upravo u sredini. Dakako da ovime ne žele umanjiti vrijednosti ostalih ribljih paprikaša. Dapače. No, svaki Baranjac, zaljubljenik u riblji paprikaš, samo će se nasmijati kada mu se prezentira bilo kakav recept koji sadrži nešto više od ribe, mljevene paprike, soli, luka, bijelog vina ili domaće rajčice. Priča oko njega seže duboko u prošlost. Nekog specijalnog zapisa o početcima kuhanja ribljeg paprikaša nema (ili za njega ne znamo), ali budući da mu je glavni sastojak riba, pretpostavke kažu da se počeo kuhati na područjima uz rijeke. Kako tvrde znalci, unikatan okus baranjskog fiša nastao je fuzijom specifičnih utjecaja različitih kultura i njihovih pristupa hrani. Područje na razmeđi istoka i zapada, te sjevera i juga, kroz povijest je bilo zanimljiv mamac, među ostalima, Turcima i Germanima, dvjema potpuno suprotnim kulturama. Iz takvog je neobičnog spoja nastalo ono što baranjski gosti vrlo rado i danas jedu, hrana sa štihom zapadne Europe te vatrenošću juga i istoka. Neki kažu da su riblji paprikaš prvi počeli kuhati doseljenici iz južnog dijela Njemačke (Donaušvabi), ali se s ovom tvrdnjom ne mogu složiti stari Mađari, koji su u sadašnjoj hrvatskoj Baranji živjeli prije doseljenih Nijemaca i koristili se riječnim blagodatima.

Kako bilo da bilo, možda nije pogrešno zaključiti kako je riječ o svojevrsnom spoju dviju kuhinja, čiji je produkt njegovo veličanstvo - baranjski riblji paprikaš. Varijacija na temu riječne ribe, bilo da je posrijedi šaran, štuka, som, smuđ, pa čak i babuška, odnosno deverika, ima na stotinu.

I perkelti su tradicionalna jela baranjskih (i ostalih) Mađara, bilo da su njihovi sastojci ribljeg, pernatog ili četveronožnog podrijetla. Perkelti od štuke ili soma, primjerice, ili onaj od somovih obrazina kakav se kušati može u Kovač čardi, uz dodatak tijesta sa sirom i prženom slaninicom - “govore sto jezika”. Kao i oni pileći, odnosno svinjski. Citadela, Kod Varge, Darocz, beljski Kormoran, Piroš čizma, Zelena žaba, Didin konak, Tikveš, uz spomenute, te brojne OPG-ove, vinske podrume, odnosno smještajne kapacitete, samo su neke od baranjskih destinacija gdje se sve spomenuto može naručiti. I uživati u naručenom.

Nije Baranja samo postojbina paprikaša ili perkelta. Delicije od divljači također su ono čime se u Baranji mnogi mogu pohvaliti. Jedno od najvećih srednjoeuropskih lovišta učinilo je svoje. Još od vremena Savojskog ovdje se za objed pripremala divljač, doduše ne u svakom domaćinstvu, ali onim imućnijim, sigurno. Nedavno je skupina novinara iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva, prilikom posjeta Baranji, navratila na belomanastirsko Prvenstvo svijeta i okolnih sela u kuhanju graha - Grahijadu.

Jedna je kolegica svoj posjet opisala riječima: Baranja svaki put iznova oduševljava, pa čak i - Grahijadom. I grah je, dakle, jelo koje se vjekovima ovdje jelo i jede i u koje je teško razočarati se. Bilo da je kuhan u kuhinjskom loncu, kotliću ili glinenom ćupu, upravo onako kako su ga nekada kuhali baranjski vinogradari. Ćup se, naime, stavlja pokraj vatre, a sadržaj nije potrebno (previše) miješati. Vrti se - sam. Valjda zbog gravitacije. Sastojci pravog baranjskog graha su nešto dimljeno, dakle slanina ili kobasica, premda ni dimljena rebarca, a ni buncek, ne škode, potom pokoja svježa svinjska nogica i, dakako, grah. Šokcima nije stran sastojak ni dimljena štuka, koja se i te kako dobro uklapa u cijelu priču.

Vladimir Škrobo-Bajo “diplomirao” je, pak, na grah-gulašu, koji je ponudio čak i gostima prošlogodišnjeg proglašenja najhrvatskijih restorana u zagrebačkom Hiltonu, kada je njegova Baranjska kuća proglašena najboljim restoranom Slavonije i Podunavlja. S uma nikako ne treba smetnuti ni čobanac, koji Baranjci vole onako - ljutkast, uz miks svinjskih i goveđih najboljih dijelova. Ima i onih koji u njega dodaju ovčetinu. Ovo je samo dio autohtonih baranjskih jela za kojima se poseže i iz udaljenijih krajeva. U zavisnosti od godišnjeg doba, vrijedi probati i štošta drugo. Sarma ili punjena paprika, hlad(n)etina, pileći paprikaš s trgancima (po šokački - natrgano na pile), sataraš, teletina ispod peke...

I tako stigosmo do kolinjskih delicija. Baš britanski mastechef Dhruv Baker ushićeno je izjavio kako u životu nije probao tako fini hladni narezak kao što je kulen. Baranjski. Upravo onaj s plavom markicom, koja označava zaštićeno zemljopisno podrijetlo, čime se mogu podičiti samo rijetki hrvatski proizvodi. Izraditi ga prava je umjetnost. Izabrano kvalitetno meso, kvalitetna paprika, način sušenja, samo su neke od tajni pravog baranjskog kulena. Uz bok mu je kulenova seka, a odmah iza kobasica. Ne zaostaju ni švargl i krvavica, a posebna priča je princeza pušnice - slanina. A tek šunka. U posljednje vrijeme pravo se bogatstvo izdvaja za jednu od rijetkih tvari koje se na toplini skupljaju, čvarke, sastavne dijelove baranjskih švedskih stolova s delicijama narezanim pod 45 stupnjeva. Kada smo već kod kolinja, ne treba zaboraviti ni na svinjsku mast, koja na kruhu, uz svježe domaće krastavce ili paradajz, ima poseban ukus.

Sve spomenuto samo je dio baranjske gastronomske priče i jedan od mnoštva razloga zbog kojih treba doći na istok Hrvatske. Ove ukusne delicije teško je riječima opisati, a postoji i velika vjerojatnost da smo na neke zaboravili. Slučajno. Stoga, ne treba ništa čekati. Put pod noge i pravac Baranja! Pojesti nešto od ovdašnjih menija, poput ljutog baranjskog ribljeg paprikaša s rezancima, nakon toga pohanog smuđa ili šarana, te sve skupa zaliti vrhunskim baranjskim vinom - neprocjenjivo...