Dan je od jutra bio u žestokom tempu: posljednje pripreme, trpanje poluzgužvane odjeće u ruksake („Gdje mi je majica? Gdje su mi gaće? Trebam li uopće gaće???“), odazivanje na telefonske pozive poznatih i nepoznatih brojeva, novinari i fotografi, radijska javljanja uživo, potvrđivanje termina i rute, planiranje kilometara i minuta po ne zna se koji puta, slanje još desetak e-mailova na adrese potencijalnih donatora i sponzora...
A onda je odjednom bilo 16.30 sati i odjednom smo se našli na osječkom Trgu Ante Starčevića. Kombi nakrcan s nešto hrane i pića, bicikli, cika djece, puno nasmiješenih ljudi, zagrljaja, lijepih želja, riječi ohrabrenja i podrške.
Nekoliko (desetaka) zajedničkih fotografija, poljupci obiteljima i prijateljima – i u 17 sati se zakotrljalo niz Strossmayerovu prema Višnjevcu i Josipovcu. Krenuli smo.
Nema smisla opisivati svaki prijeđeni kilometar. A svaki ima neku svoju priču. O tome da je s nama iz Osijeka krenuo adventistički svećenik – dugoprugaški biciklist Neven Relić kako bi nas ugostio u svome domu u Virovitici prije nego nastavimo iza ponoći dalje prema Bjelovaru. O tome da je njegova supruga prije petnaestak godina bila profesorica klavira u Osijeku, a sada nas širokog osmijeha ugošćava u svojem virovitičkom domu.

O tome da su s nama dio puta vozili i osječki policajci na biciklima i gradonačelnik Našica... kao što su trčali i trkači iz osječke udruge „Zdravo trčanje“, slatinske udruge maratonaca "Glasnici istine", i još mnogi rekreativci.
No, iznad svega, o svakom kilometru kojega su odvozili nezadrživi biciklisti, podižući tempo iz sata u sat, sve do prosjeka preko 30 km/h. O svakom kilometru kojeg su istrčali maratonci, ne zaustavljajući se na dogovorenim mjestima nego protrčavajući pored kombija koji ih čeka s osvježenjem i odmorom, uz primjedbu „Ma neka, idemo još kilometar, kilometar i po...“
I naposlijetku - o postarijim seljankama koje naše trkače usred Donje Motičine pitaju dovikujući im u prolazu: „Dokle trčite?“, a ovi mrtvo-hladni dobace „Do Dubrovnika, bako!“, ostavljajući ih s upitnikom nad glavom i zaprepaštenim izrazom lica.
Da se nismo nas šestorica našli posve slučajno, izgledalo bi da nas je netko ili nešto namjerno povezalo.
A možda i jeste. I nas i sve vas koji nas pratite i zajedno s nama vjerujete da ćemo ova tri dana izdržati. Mi, i svi vi zajedno – lege za djecu superjunake.

Domaćini iz motokluba Tigrovi nas za doručak hrane pekom i izvrsnim zapečenim grahom... Grah za doručak? Slutimo da će za par sati biti vrlo zanimljivo voziti se u kombiju. A i biciklisti i trkači će imati novi impuls za ubrzanje. :-)
Brz obrok i osvježenje, pa idemo na Jelačićev trg na pozdrav s Gradonačelnikom i nastavak utrke prema staroj karlovačkoj cesti.
Ispratit će nas zagrebački bajkeri, biciklisti i trkači.

Piše: dr. med. Igor Berecki