Međunarodni dan borbe protiv ovisnosti obilježava se 26. lipnja. U povodu toga osvrćem se na zamke svakodnevnice koje nas uvlače u mrežu različitih neprepoznatih ovisnosti.

Riječ ovisnost automatski u nama izaziva asocijaciju heroinske ovisnosti. Samo ponekad pomislimo na ovisnost o alkoholu i kocki. U posljednje vrijeme pomišljamo i na ovisnost o Internetu, PC-u, novim tehnologijama.

Ne pomišljamo na čitav niz ovisnosti koje su suptilno postale dio naših života, jer nismo bili dovoljno budni i svjesni opasnosti koje donose.

Kažu nam da živimo u humanističkom društvu koje u svoje središte smješta čovjeka kao najveću vrijednost. No, jesmo li mi zaista u središtu, ili smo postupno i neprimjetno postali zarobljeni u ovom društvu? Materijalističke orijentacije mogu dovesti do gubitka naše osobne slobode. A mi volimo misliti da smo društvo s više prava, moći, postignuća, slobode… Je li tome doista tako, i jesmo li zaista slobodni?

Sva naša tehnička dostignuća trebala bi nam olakšati život, učiniti ga kvalitetnijim i osigurati nam slobodno vrijeme za našu obitelj, prijatelje, druženja... Međutim, nepravilnim korištenjem razvije se upravo ovisnost o njima samima – postaju sami sebi svrha.

Opsjednutost idealom ljepote sve češće zarobljava djevojke, žene, a u posljednje vrijeme i muškarce. Ideal ljepote nametnut nam je ekonomskim i marketinškim aktivnostima modne, prehrambene, kozmetičke, pornografske industrije koje ostvaruju golem profit. Spremni smo potrošiti pozamašnu sumu novca kojeg najčešće i nemamo na računima, podvrći se složenim estetskim zahvatima nadajući se da ćemo dosegnuti zadani ideal ljepote. Uniformirani izgled izbrisao je osobnost, vlastitu kreativnost i samosvojnost. Životna zrelost donosi sa sobom i poneku boru na licu, a mi pokušavamo korigirati svaku „nepravilnost“ i pokušavamo zaustaviti nezaustavljivi životni slijed od rođenja preko djetinjstva, adolescencije, mladosti, zrelosti do starosti. Zarobljeni smo u stalnim nadanjima, preispitivanjima, samoprijeziru, a k tome ženska solidarnost ustupila je svoje mjesto ljubomori, zavisti i uništenju „konkurencije“. Jedna od najdramatičnijih posljedica ovog nametnutog ideala je klinička slika anoreksije i bulimije. Na suprotnoj strani je prekomjerna tjelesna težina.

Živjeti život ne znači živjeti za posao. Radoholičari upravo to čine i svoju ovisnost podređuju obiteljskim, osobnim vezama, slobodnom vremenu, zdravlju. Posao postaje način bijega od privatnih problema, ili pokušaj kompenzacije neuspjeha na drugim životnim poljima. U odnosu na druge ovisnosti društvo ovaj tip ovisnosti smatra poželjnim, a radoholičare zaslužnim osobama. U vrijeme kada ne rade, radoholičari često imaju simptome slične simptomima ustezanja, poput anksioznosti, razdražljivosti, depresije.

Nasuprot radoholičara oni su koji su ovisni o dokolici. Dokoličarenje je izravno povezano s hedonizmom, konzumerizmom, dosadom. Glavno pitanje dijela mladih je: „Kako ubiti dan?“. Zašto zaboravljamo da je rad svjesna i svrhovita aktivnost koja nas, među inima, definira kao čovjeka?

Naš život prepun je lijepih i radosnih trenutaka, ali i onih teških, tužnih, nesretnih. Prihvativši hedonistički pristup životu, prihvatili smo i nerealnu, neostvarivu težnju „biti sretan uvijek“, a tu želju nam treba osigurati netko drugi ili nešto drugo (partner, materijalna dobit…). Nemogućnost ostvarenja takve težnje dovodi do emocionalne praznine koju dio mladih ljudi pokušava popuniti drogom, alkoholom, kockom, a dio populacije obolijeva od depresije koja postaje jedna od vodećih mentalnih bolesti današnjice. Zaboravili smo uživati u druženju, podršci nama dragim ljudima, ljepoti prirode. Komunikaciju smo sveli na komunikaciju društvenim mrežama. Dobrobiti od istih su velike, ali nerijetko su zamagljene zlouporabom – od pretjeranog korištenja, razvijanja štetnih navika do ovisnosti, kao i neprimjerenih komunikacijskih obrazaca kao što su netolerancija, vrijeđanja, čitav niz kriminalnih i ponižavajućih aktivnosti.

Skloni smo traženju „instant“ rješenja koje će trenutačno promijeniti našu svakodnevicu. Učinak farmakoterapije je značajan i važan, ali važan je i naš osobni angažman na razini osobne promjene, a ne u očekivanjima da se drugi mijenjaju.

Nepovoljnu socioekonomsku situaciju neki od nas pokušavaju riješiti u kladionici ili u kasinu, iako dobro znamo da je to u konačnici siguran put do financijskog, moralnog, socijalnog i obiteljskog osiromašenja i sloma, uz istovremeno bogaćenje rijetkih moćnika.

Unazad nekoliko godina svjedoci smo i velike zlouporabe tzv. „osvježivača prostora“, kao sredstva za „promjenom stanja svijesti“. Popularnost te tvari među mladima povećana je zbog njihove dostupnosti i legalnosti. Štetne posljedice istih su vrlo velike. Izazivaju psihičke poremećaje, kao i tjelesne poremećaje (ubrzan rad srca, ubrzano disanje, škrgutanje zubima, povišenje tjelesne temperature, prekomjerno znojenje do prestanka rada srca, disanja i smrti). Iz neposrednog iskustva rada s mladima koji konzumiraju tzv. „osvježivače“ uočljive su promjene ponašanja u vidu agresivnosti, destruktivnosti, čestih promjena raspoloženja i dr.

Kao roditelji, kao profesionalci, odgovorni smo za sebe i svoj životni put, a odgovorni smo i za djecu, mlade. Pomognimo im na način da ćemo svojim osobnim izborima i odlukama poštovati sebe, svoje dostojanstvo, svoje zdravlje, da se ne dovodimo u situacije u kojima ugrožavamo svoj život s posljedicama koje mogu biti trajne i nepopravljive.

Pokažimo mladima svojim primjerom da je osobna odgovornost naša zadaća tijekom cijelog životnog puta. Mr. Marija Kribl, dr. med.