Osječanin Tihomir Matijević pripada srednjoj generaciji suvremenih hrvatskih umjetnika. S obzirom na odabir medija, prije svega je kipar, a njegovi stavovi i razmišljanja o umjetnosti sežu dublje no što to jasno čitljiva površina umjetnikovih skulptura govori na prvi pogled - zapisao je kustos Vlastimir Kusik, u povodu izložbe “Darko Glavan i osječka likovna scena”, u GLU 2011.

Na njegovu su provokativnu umjetnost Osječani već naviknuli, a od ovoga tjedna u njoj mogu uživati i Splićani. Naime, izložba “Transheroica ili kipar traži heroja”, otvorena je u Dioklecijanovim podrumima.

U povodu splitskog otvorenja izložbe, povjesničar umjetnosti Božo Kesić piše da “Matijević stalno balansira između izvornog kiparskog izraza i konceptualnih temelja, no sličan dinamizam osjeća se i na semantičkoj razini same izložbene cjeline, u apsurdnim spojevima jednostavnih asocijacija i višeslojne problematike. Dakle, dosjetka je površinski sloj kroz koji promatrač treba prodrijeti kako bi uopće došao do pravih pitanja, a tek kasnije do mogućih odgovora... Postavljeni na specifičan način, oni tvore svojevrsno raskršće, mjesto (raz)mimoilaženja, susreta između paralelnih svjetova i različitih ideologija predstavljenih kroz lokalno i/ili globalno prepoznatljive povijesne/moguće ili izmišljene likove, a njihova orijentacija prema 'odgovarajućim' stranama svijeta ovisna je uglavnom o društvenim konstruktima koji su bazirani na ustaljenim, 'spekulativnim' opisima pojedinih lokalnih sredina i mentaliteta. Pomnije gledano, iz ove skulpturalne kompozicije može se prepoznati autoironija umjetnika (posebno s obzirom na inverziju uloga umjetnika i relevantnih autoriteta u procesu skulpturalne produkcije) i kritika društva u kojemu se danas, u nedostatku pravih, dižu spomenici izmišljenim junacima. Matijević uspijeva formom i sadržajem svojeg raskršća skulptura dočarati jednako apsurdnu i tragikomičnu situaciju, koja i nije toliko daleko od stvarne slike naše sadašnjosti: kipar je naručitelj, urbanist i izvođač, nadležnih autoriteta nema, a društvu put pokazuju lažni i izmišljeni junaci”.

Ovo je još jedan dokaz “Matijevićeve sklonosti binarnostima i umjetnikove vještine pomirenja klasičnog formata i odabrane tematike, kao i privrženosti zaigranim odnosima površinskih i kompleksnijih semantičkih slojeva. Slaganjem i kombiniranjem potpuno različitih elemenata njegovo djelo postaje bogati izvor ne samo za promatranje, nego i za razmišljanje”, zaključuje Božo Kesić.