Što je Hrvatska napravila, a što nije u 25 godina svoga postojanja, zašto nismo izgradili institucije kojima bi se vjerovalo i koje bismo poštovali, nego je sve ispolitizirano i jesmo li uopće sposobni imati uređenu državu prema europskim standardima, govori bivši predsjednik RH i predsjednik stranke Naprijed Hrvatska Ivo Josipović.

Kako biste opisali Hrvatsku državu nakon 25 godina njezina postojanja?

- Hrvatska je, kao i mnoge države, nastala uz golema stradanja i žrtve. Slaveći četvrt stoljeća njezina postojanja, svakako se, prije svih, treba sjetiti branitelja i stradalnika Domovinskog rata. Ali, sjetimo se i svih onih ljudi koji su izvan ratnih događaja stradalnici jer su osiromašili, ostali bez posla, postali socijalno isključeni, izvrgnuti raznim nepravdama i teroru slabo funkcionirajućih institucija. Rekao bih, Hrvatska je zemlja kontrasta: s jedne strane ponos i domoljublje, ipak napredak na planu demokracije i ljudskih prava, europeizacije..., s druge strane korupcija, siromaštvo, netolerancija prema manjinama, nepravda... Posebno treba istaknuti da ovih 25 godina nije razdoblje ni stabilnog napretka ni konstantnog pada. Imali smo dobrih, ali i loših razdoblja. Rekao bih, posljednjih godinu i pol - dvije, nakon civilizacijskog napretka tijekom napora da uđemo u EU, nalazimo se u stanju ozbiljne društvene regresije. Snažan porast nacionalizma, ustašofilije, isključivosti, poticanih s najviših razina vlasti, u kombinaciji s konstantnom gospodarskom krizom, osiromašenjem širokih slojeva građana i demografskom katastrofom izazivaju zabrinutost i strah za budućnost. Ipak, optimist sam, mislim da Hrvatska ima snage dići se i dalje se izgrađivati kao zemlja europskih vrijednosti.

Što je Hrvatska napravila, a što nije postigla u tih 25 godina?

- Izdvojit ću samo najvažnije. Članstvo u EU pokazalo je da u Hrvatskoj različite politike mogu zajednički i odgovorno djelovati za dobro cijele zemlje. I nije riječ o pukoj činjenici da je novostvorena država u relativno kratkom vremenu prihvaćena u prestižni europski klub. Riječ je o tome da smo pobijedili mnoge svoje slabosti i kvalificirali se u EU ispunivši vrlo zahtjevne kriterije. Na vrhuncu uzlaznog trenda, krajem 2013., Hrvatska je mogla ponosno reći da je internalizirala najvažnije europske vrijednosti, prije svega one vezane uz demokraciju i ljudska prava.

Točno je, ni tada nismo bili bezgrešni, bilo je još puno slabosti i nepravdi. Ali, vladao je optimizam i trend je bio uzlazan. Nakon toga, najprije polako, onda sve brže i brže, danas prebrzo, kao da smo se odlučili na povratak u prošlost. Posljednjih godinu i pol pad je strmoglav. Demokracija kao da nam ima karikaturalni lik, korupcija je ponovo snažno vidljiva, odnos prema manjinama bitno lošiji. Pravosuđe i uprava daleko su od europskih standarda, s jakim vonjem političkog utjecaja na njihov rad. Zapravo, najgore je što nismo bar zadržali dosegnutu razinu demokracije, ljudskih prava, kvalitete institucija, gospodarstva, društvenog i osobnog standarda. Brojke o nezaposlenima, rastu vanjskog duga, stanju gospodarstva, dramatične su. A vlast i politika općenito kao da ne vide da je požar već tu. Događaje od početka države pa do danas najbolje ilustrira naš odnos prema pljački u pretvorbi i privatizaciji. Najprije su država i politika omogućile svojim miljenicima da u kriminalnom postupku otmu nacionalno bogatstvo. Trebalo je dugo vremena da, nakon propasti brojnih tvrtki, izgubljenih 350.000 radnih mjesta i besprimjerne otimačine koju se nije htjelo sankcionirati, postignemo nacionalni konsenzus i da promjenom Ustava osiguramo da taj kriminal ne zastari, da lopovi nikada ne uzmognu mirno spavati. Ali, došla je opisana društvena regresija i Ustavni sud je, uz aplauze i podršku iz dijela politike i kriminalnih krugova, iako za to nema ovlasti, de facto dokinuo rečenu ustavnu odredbu i cemetnirao na ustavnoj razini načelo „ko je jamio - jamio“.

Zašto primjerice nismo osnovali i izgradili državne institucije kojima bi se bezrezervno vjerovalo i poštovalo ih, jer očigledno je da im se ne vjeruje budući da je sve ispolitizirano, od pravosuđa pa nadalje...?

- Očito, politička nam je kultura takva da privatni interesi, koruptivni mentalitet i odsutnost odgovornosti za obavljanje javnih poslova, dominiraju. Država i državne službe nisu ostvarile potrebnu razinu emancipiranosti od dnevne politike upravo zato što to politika nije dozvolila, a javnost nije bila dovoljno senzibilizirana da takvu politiku spriječi. Svaka nova garnitura na vlasti drastično mijenja personalni sastav uprave i upravljačkih struktura javnih poduzeća, dovodeći 'svoje ljude', dijeleći sinekure kao svojevrsni izborni plijen. Sljedećoj je garnituri to izgovor da učini isto.

No, ima nešto, politika i pojedinci, nije bitno iz kojega miljea, vjeruju samo kada im institucije idu na ruku, odnosno u prilog njihovim „željama“?

- Točno. To je povezano s povjerenjem u institucije i političkom kulturom koja ne priznaje da postoje vrijednosti koje se radi osobnih interesa ne smiju kršiti.

Ima li uopće institucija s kredibilitetom?

- Kredibilitet institucija ovisi o osobama koje su im na čelu, koje rade u institucijama. Zato, nikada i ni jedna institucija nije zauvijek 'osuđena' na nepovjerenje ili povjerenje građana. Za povjerenje se institucije i ljudi u njima moraju boriti svaki dan, lako se gubi, teško stječe. Da, ima časnih i poštenih ljudi, svih političkih boja, koji obavljaju svoj posao kako treba. Istina je, znatan broj onih drugih i negativna društvena klima čine da često ni pozitivcima mnogi građani ne priznaju radinost i poštenje.

Bivšem premijeru Zoranu Milanoviću često se prigovaralo zbog izjave o „slučajnoj državi“, a ovih dana kao da se sve skupa potvrđuje...

- Nisam siguran da je termin 'slučajna država', iako intrigantan, najsretniji da bi se opisalo stanje u državi. Milanović često ispravno upozorava na određene društvene devijacije, ali pitoreskni način izražavanja njegovim oponentima omogućava da polemiku sa stvarnih problema skrenu na nešto drugo. Ovo što se događa ne bih nazvao 'slučajnom državom', već ozbiljnom društvenom i političkom regresijom.

Narodski rečeno, jesmo li uopće sposobni imati uređenu državu? Odnosno zašto nismo, zašto je do sada nemamo već koliko-toliko uljuđenu?

- Na žalost, za ustroj efikasne, pravedne, gospodarski uspješne i socijalno osjetljive države, potrebne su duboke i ne uvijek lake reforme. Njih nije lako ostvariti protiv snažnih interesnih lobija i politika koje svoje postojanje i interese ostvaruju upravo kroz strukture koje bi trebalo mijenjati. Za takvo što potrebna je jaka politička volja. To prije što i širi slojevi društva preferiraju status quo pred promjenama kojih se zapravo boje, ne shvaćajući da svaki dan odgađanja pozitivnih promjena Hrvatsku i njih osobno bliži siromaštvu, državu gura u dramatičnu regresiju.

Ovako, tonut ćemo braneći „svoje“ županije, općine, sudove, različite sinekure... Pokušao sam, ponudio još kao predsjednik opsežne ustavne reforme. Iako su sve stručne analize pokazivale da su takve strukturne reforme kojima se unose značajne novosti u državne strukture, pravosuđe, ekonomiju, političku scenu pravi put, vidjeli ste, ni SDP, ni HDZ nisu htjeli i neće takve reforme, brane status quo. To je i jedan od razloga zašto je na izborima pobijedila sadašnja predsjednica sa smiješnom pričom o tome kako će učiniti da Hrvatska postane najbogatija država na svijetu. Gdje takav koncept politike vodi, vidimo danas. Zato se i nisam želio vratiti nakon isteka mandata u svoju bivšu stranku. Iako sam socijaldemokrat, iako u SDP-u ima puno sjajnih ljudi s kojima dijelim svjetonazor, smatrao sam da SDP nije spreman na nužne reforme. Uostalom, prošla je vlada to i pokazala. Zato sam svjesno odabrao teži put, onaj koji politički uspjeh ne čini osobito vjerojatnim, ali nudi zadovoljstvo da ne moram podilaziti nesuvislim politikama koje vode zemlju u nesagledivu krizu. Osnovao sam stranku Naprijed Hrvatska! I s ljudima koji razumiju gdje smo došli i kamo idemo, nudit ću reforme. Uporno, neovisno o tome što znam da takav pristup ne može na našoj sceni donijeti spektakularni izborni uspjeh. Kad-tad, na žalost, uz sve višu cijenu i društvenu nestabilnost, reforme će se morati provesti. Sad je vrlo vjerojatno da će Milanović ponovo sastaviti vladu. Nadam se da će imati snage promijeniti politiku i imati puno uspješniji mandat od prethodnog.

I na kraju, kako ocjenjujete aktualni trenutak u Hrvatskoj i što joj predviđate?

- Uz sadašnje politike, čekaju nas još teža vremena. Volio bih da griješim. Ovo što se događalo prilikom sastavljanja sad već propale vlade, kasnije u njenom radu, te njen kraj, prava je politička farsa. Ne mogu se sjetiti nekog sličnog primjera. Iako mi nije žao da je HDZ-ova politika koja je generirala ekstremizam, povijesni revizionizam i izrazitu nesigurnost i nestabilnost u društvu propala, ne mogu se načuditi kako je djelovala i propala prošla vlada. Koliko god Most iz cijele epizode želi izići s aureolom principijelnog i nepotkupljivog pravednika, suodgovoran je za ovu snažnu političku krizu. Istina, uzimam mu za pozitivno, nije dopustio da se HDZ dočepa represivnog aparata. S druge strane, nedostajali su mu snaga i razumijevanje društvenih procesa potrebni da osiguraju funkcioniranje države. A HDZ je, iako snažno opterećen aferom „Konzultantica“, ipak imao prilike sačuvati vladu. Začudo, odlučio se na partiju ruskog ruleta s revolverom bez ćorka. Ovakvo srljanje u vlastitu propast i samoubojstvo zbog krivih političkih procjena bez presedana je.

Razgovarao: Damir GREGOROVIĆ