Slavimo 25 godina hrvatske državnosti. Malo je to u odnosu na samostalnost brojnih država, ali ipak dovoljno da se bude uzdignuta čela i ponosan.
No, u političkoj situaciji kakva u Hrvatskoj jest to baš i nije moguće. Za slavlje jednostavno nemamo dovoljno razloga. Pa i samim time što već godinama traju polemike pada li Dan državnosti zapravo na 25. lipnja ili 30. svibnja. Za oba datuma postoje razlozi za i protiv, pa je i nebitno.
Važnije bi bilo da znamo da recimo imamo Hrvatski sabor kao najvažnije zakonodavno tijelo u državi, a ne insituciju koja se eto ovih dana samoraspustila, a Vlada pala. Ali i s gotovo svim državnim institucijama uglavnom nemamo sreće jer smo još uvijek neuređena država budući da od početka samostalnosti stranke i pojedinci koji vode državu misle samo na sebe i svoje privilegije. Za narod kao da nikoga nije briga, a potvrđuju to i posljednja događanja.
Ali, ipak, na ovogodišnjoj proslavi Dana Hrvatskog sabora zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić proročanski je kazao: “Ponosan sam na instituciju Sabora, jer ona nadilazi pojedine osobe, a ne bih želio o osobama razgovarati”, odgovorio je Bozanić na novinarsko pitanje izaziva li mu sadašnji saziv Sabora osjećaj ponosa ili srama. Bivši HSS-ov predsjednik Sabora Zlatko Tomčić kazao je, pak, kako je i osobno uvijek bio nezadovoljan dok je bio na čelu Sabora, “iz ovih ili onih razloga”, ali da je, uspoređujući to razdoblje (2000.-2003.), ponosan na svoju tadašnju ulogu i tadašnji saziv. Vjerojatno misleći na današnje stanje općeg raspada. Nije želio procijeniti hoće li tekuća sjednica ujedno biti i posljednja u ovom sazivu Sabora. “Nisam imao sreće u igrama na sreću, pa ne bih ni sada prognozirao. Turbulencije su toliko velike da najiskusniji lisci i politički analitičari ne mogu predvidjeti što će se ovdje dogoditi”, ocijenio je.
A kada je tako s prvom državnom institucijom, zapitajmo se onda kako je tek s drugima i njihovi djelovanjem. Primjerice, propast kurikularne reforme samo je nova crtica u nizu propalih hrvatskih reformi. Nakon smjene vlasti više je pravilo nego iznimka da se reforme prethodnika zaustavljaju i da se kreće iznova. Nakon dolaska na vlast Domoljubne koalicije i Mosta, sjetimo se, odmah je zaustavljen Program plus, koji je pokrenuo bivši ministar zdravlja Siniša Varga. Kukuriku koalicija, primjerice, odmah nakon dolaska na vlast ukinula je projekt gospodarskih atašea koji je proveden preko javnog natječaja te su svi nakon nekoliko mjeseci vraćeni kućama ili u projekt javnih ovršitelja. Primjera je mnogo. Nakon propasti kurikularne reforme postavlja se pitanje zašto se sa svakom novom vlasti u Hrvatskoj brišu projekti prethodnika. Nedostaje li nam politike kontinuiteta? Što ta činjenica govori o nama kao društvu?
ZATVORENI KRUG
Prema mišljenju politologa Anđelka Milardovića, hrvatsko društvo neprestano se vrti u zatvorenom krugu pa uvijek sve počinjemo ispočetka. “Najveća hrvatska boljka u posljednjih 25 godina su ti revolucionarni skokovi. Svaka grupa koja osvoji vlast ne slijedi politiku kontinuiteta, nego revolucionarni skok, a revolucionarni skok znači prekid, raščišćavanje s prethodnima”, izjavio je Milardović za t-portal naglasivši da je to štetan proces.
Milardović smatra da postoje sfere života kao znanost, obrazovanje, kultura, zdravstvo, u kojima bi trebao vladati nekakav kontinuitet i ne bi trebale biti žrtve revolucionarnih skokova. Ovako se uvijek iznova iscrpljujemo, kaže, troši se vrijeme, znanje, trud, energija i resursi, a učinci su nikakvi. “Inače ne bismo bili u situaciji u kojoj jesmo. Polazimo od toga da čovjek treba biti zdrav, kulturan, obrazovan i treba znati. Takav tip čovjeka i sociokulturni oblik može se proizvesti samo ako se slijedi načelo kontinuiteta”, misli Milardović.
Ako to usporedimo s britanskim, nizozemskim ili američkim institucijama koje počivaju na načelu kontinuiteta, onda su rezultati poražavajući. Dok su njihove institucije stabilne, razvijaju se i reformiraju, naše su podložne revolucionarnim skokovima i politici diskontinuiteta. To je i slikovito opisao. Kaže da naše institucije izgledaju kao da netko četiri puta krene graditi kuću i onda nakon nekog vremena staje i kreće iznova. “Ako se kuća svaki put gradi iz početka, onda se ne može nikad dovršiti”, poručuje Milardović. “Trebali bi postojati neki temeljni dogovori oko organizacije života. Mora se raditi na tome da se dođe do dogovora jer mi uvijek imamo revolucionarno eksperimentalne situacije gdje se društvo stavlja u taj tip odnosa”, zaključuje Milardović. Sociolog Sven Marcelić također se slaže da je kontinuitet institucija jedan od najvećih problema našeg društva. “Nama se nakon svakih izbora događa da u principu mijenjamo uprave i vodstva i politike državnih tvrtki, medija, obrazovnog i kulturnog sustava, što je teško održivo”, kaže Marcelić. “Institucije bi trebale biti stabilnije negoli su vlade, u smislu da vlade mogu pasti za godinu, dvije ili četiri, dok bi institucije trebale imati neki kontinuitet”, misli sociolog. Drugo pitanje može biti jesu li stvari kao što je kurikularna reforma ili bilo kakav drugi takav veliki zahvat u društvu konsenzualno doneseni. Marcelić misli da bi svakako trebali biti.
DRŽAVA KAO IGRAČKA
Dr. sc. Mirjana Nazor, profesorica psihologije, koja prati i društvena kretanja, ističe: “Možda bi najbolji opis koji nije uvredljiv bio da smo mi čudna država, točnije oni koji vode ovu državu, naši političari i drugi koji imaju moć, često se ponašaju na čudan, teško razumljiv način nama običnim građanima. Nadali smo se da će toliko žuđena država, država za koju su mnogi dali život, mnogi zdravlje, mnogi na različite načine podnijeli određene žrtve, biti doista socijalna i pravna, ali naravno i pravedna. Ali to se do danas nije ostvarilo. Zakoni koji su, kako kažu stručnjaci, uglavnom kvalitetni često se ne primjenjuju, ili se primjenjuju selektivno, kad to nekomu odgovara. A čim nema jednakosti pred zakonom, ma kojim, vlada kaos. Građani gube povjerenje u institucije društva, a to je vrlo opasno. Jer ako se ne vjeruje institucijama, to je često poticaj da pojedinac sam dijeli pravdu, ali i da krši i zaobilazi različite propise i zakone znajući da institucije ne reagiraju kako bi trebale. Čak i Crkva, koja je među institucijama kojima se vjeruje najviše, kao da zaboravlja svoje poslanje i uključuje se u dnevnopolitičke smicalice. Možda je doista opravdano postaviti pitanje zaslužujemo li mi državu jer čini se da je ona postala svojevrsna igračka s kojom se zabavljaju i oni koji je ne bi smjeli ni dotaknuti - poentirala je, očigledno s pravom, prof. Marijana Nazor.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
SUMMA SUMMARUM
Siromašno je gotovo milijun građana
Dvadeset pet godina nakon što je došlo do promjene društvenog sustava, u Hrvatskoj je industrija devastirana privatizacijskom pljačkom, nezaposleno je gotovo 300 tisuća ljudi, radnici su sve siromašniji, javni dug sve veći (već je prestigao razinu BDP-a). Unatoč svemu tome u Hrvatskoj je između 220 i 280 multimilijunaša čije bogatstvo prelazi 30 milijuna dolara. Prema istraživanju Europske komisije, Hrvatska je uz Bugarsku i Grčku najsiromašnija zemlja Europske unije. Od 1000 građana njih je čak 209 siromašno, odnosno više od 850 tisuća ljudi. Umjesto uspostave monetarnog suvereniteta i oduzimanja sve zarade i imovine političkoj i ekonomskoj eliti stečene na kriminalan način tj. privatizacijskom pljačkom, kao jedini način izlaska iz krize nude se mjere štednje i rezanje javne potrošnje: troškovi prijevoza profesorima, dodaci na plaće u zdravstvu i školstvu, subvencije za prijevoz učenicima, subvencije za školske knjige, asistenti u nastavi za djecu s invaliditetom, prestaje se financirati imunološki zavod i sl. Sve dok se ne pokuca na vrata junacima privatizacijske pljačke koji su danas multimilijunaši, te njihovim produženim rukama u Saboru, općinama i gradovima možemo se pozdraviti sa životom u kojem se može pristojno i dostojanstveno živjeti od svog rada.
SLAVEN LETICA
Za 75 godina trebali bismo se posložiti
Ugledni sociolog i ekonomist, prof. dr. Slaven Letica navodi: Država je svojevrsna ljuštura društva i problem je što su Hrvati stekli državu, a dobili duboko podijeljeno i za velika postignuća – u poduzetništvu, ekonomiji, znanosti, istraživanjima, tehnologiji, pa i kulturi – paralizirano društvo. Hrvatske političke elite prije i iznad svega, ali i mi kao građani, pa i narod, odgovorni smo jer smo došli u stanje koje sam još 2006. nazvao „dužničko ropstvo“. Nadalje, povjerenje u državne institucija temeljni je preduvjet izgradnje tradicionalnih i suvremenih društava, ekonomije, stvaralaštva. Nažalost, u Hrvatskoj, ali i većini bivših komunističkih zemalja, povjerenje u državne i društvene institucije – institucije predstavničke, zakonodavne i izvršne vlasti, pravosuđe, pa i u crkvu, školstvo, znanost i kulturne ustanove – bitno je narušeno. Ne želim vjerovati da je trajno uništeno. Rijetke su državne institucije i pojedinci kojima se danas vjeruje. Radikalna ili „ljudožderska“ politička polarizacija, kako sam je nazvao u knjizi „Vječni titoizam i ljudožderska politika“, koja se svodi na filozofiju „ili mi ili oni“ dovodi do takve situacije. Na pitanje koliko će nam godina još trebati da se sve posloži, Letica odgovara: Mislim oko 75 godina! Već se duže vremena bavim mišlju da napišem jedan „proročki“ esej na tragu manje poznatog eseja poznatog engleskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa „Ekonomski izgledi naše unučadi“. Naslov bi bio „Životni, ekonomski i kulturni izgledi naše praprapraunučadi 2116.” Vjerujem da će se do tada sve u Lijepoj Našoj lijepo posložiti.
IVO BANAC, (POVJESNIČAR)
Na snazi je diktatura parcijalnih interesa
Hrvatska je još uvijek tranzicijska država, što znači da se još nije posve riješila svih ostataka komunističkog sustava i mentaliteta. To se u prvom redu odnosi na zamjetljivo nepoštivanje privatnog vlasništva i privatne inicijative, autonomije i slobode pojedinca te nezavisnosti sudstva i neutralnosti administracije. Kod nas je još uvijek previše države i državnog miješanja u sve i sva. Unatoč svemu, Hrvatska je ipak članica EU-a i NATO- saveza, što znači da je sa stajališta Zapada neotuđiv dio slobodnog i demokratskog svijeta.
Hrvatska je postigla znatne uspjehe u tranziciji niza ustanova, ali to još nije do kraja promijenilo odnose u gospodarstvu i društvu gdje je ovisnost o državi još uvijek vrlo jaka. Uvjerljivost ustanova ovisi o uvjerljivosti odgovornih osoba. Loši profesori i loši udžbenici neće pridonijeti uvjerljivosti sveučilišta, loši suci i loša sudska praksa uvjerljivosti sudova, itd. Godinama gledam kako studenti odlučuju o tomu tko će postati redovni profesor, kako se u promicanju u zvanja radovi boduju prema vanjskim karakteristikama, bez ulaženja u stvarne doprinose autora. Prije tjedan dana 12 studenata Vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu prevagnulo je u staljinističkom komplotu smjene dekana Vlatka Previšića. Ako ne postoje kriteriji i hijerarhija, kako ćete imati uvjerljive ustanove? Umjesto partijske diktature danas imamo diktaturu parcijalnih interesa. Riječ je o nesporazumu. Demokracija je u prvom redu borba za red.
Ovo što se dogodilo nije dobro, ali nije nepopravljivo. Pala je jedna vlada kao rezultat loših odnosa, nepovjerenja i niza drugih okolnosti. Jesmo li nešto naučili? Ne znam za druge, osobno sam naučio sljedeće: (1) Nije dobro povjeriti vlast amaterima koji nemaju najosnovniju predodžbu o tomu što je država. Država nije laboratorij ni škola kreposti. Svak može biti biran u parlament, ali svak ne smije postati partner u vlasti, posebno kad se ne pridržava minimalnih pravila igre. (2) Tijela poput Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa moraju imati strogo definirane ovlasti i konzistentnu praksu. Inače će se izroditi u samovoljne inkvizicije odgovorne samo medijskim pritiscima. (3) Predsjednik vlade RH ne može biti stranac u vlastitoj zemlji niti je dobro da je oktroiran mimo izbornog procesa. (4) Uspješan političar mora se okružiti najboljim savjetnicima, nipošto klimavcima. Ovo posljednje već smo znali, ali prve tri točke dosad nismo, bar ne u tolikoj mjeri.
DAVOR GJENERO (POLITIČKI ANALITIČAR)
Javna je uprava još uvijek služinče politike
Koliko god smo uvjereni da je u 25 godina neovisnosti postignuto malo, kao da zaboravljamo da su ciljevi koji su nam se činili tako dalekima ipak ostvareni. Hrvatska je danas punopravna članica Europske unije i NATO saveza, uglavnom konsolidirana demokratska država, s izgrađenim demokratskim institucijama. Ako znamo da smo prije 25 godina živjeli u jednostranačkom sustavu i sustavu monopola vlasti jedne stranke, to da danas može doći do parlamentarne krize i pada vlade u Saboru predstavlja golem napredak.
U tih 25 godina javna uprava i javne službe su hipertrofilrali, državna i lokalna administracija guta prevelik dio BDP-a. Hrvatska nije državu oslobodila nepotrebne imovine, nije pokrenula svoje resurse, dvaput smo ozbiljno nazadovali, prvi put tijekom rata i početnog razdoblja privatizacije, drugi put tijekom ekonomske krize, na koju se nismo dobro pripremili. Naš je problem da krizu nismo iskoristili kao neki naši susjedi, da nismo stvorili preduvjete za bitno podizanje konkurentnosti i za dugoročan stabilan razvoj. Osim toga, javni dug postaje sve veći problem, a njega je stvorila pretjerana javna potrošnja. Politička klasa u zemlji stvorila je izdvojen status, uspostavila visoku razinu zaštite njihovih interesa i interesa zaposlenih u javnim službama, a zaposleni u profitnom sektoru ostali su na milost i nemilost zakonima tržišta. Nedostatak odgovornosti političke klase problem javnog duga mogao bi se pretvoriti u vrlo ozbiljan dugoročni problem Hrvatske, koji bi mogao na duže razdoblje blokirati društveni razvoj. Najmanje smo, kad je riječ o izgradnji države, govorili o autonomiji javne uprave, o afirmaciji načela „funkcija je poziv“, o europskim načelima javne uprave... Zato hrvatska javna uprava još uvijek nije autonomna grana vlasti, nego je u položaju služinčeta politike. Slično je i s pravosuđem, a to generira nepovjerenje građana u institucije. Osim problema s nedostatkom autonomije javne uprave i odgovornosti političke klase, Hrvatska ima i problem s nerazvijenim građanskim društvom, koje nije samoniklo i izvorno, nego je izraslo pod političkim utjecajem i naglašeno je politički pristrano. Kredibilitet je vjerodostojnost. Institucije su u onoj mjeri vjerodostojne u kojoj građani smatraju da su odluke što ih donose ispravne, optimalne. U istraživanjima javnog mnijenja, koja se provode u više europskih zemalja, pokazivalo se da hrvatski građani više nego u državu povjerenje imaju u Crkvu (koja je posljednjih godina izgubila dio političkog kapitala) ili u vojsku, a da jako malo povjerenja imaju u sudstvo i javnu upravu.