Što je toliko privlačno u vampirima i nakon 120 godina otkako je Bram Stoker svojim Drakulom (1897.) udario temelje modernoj vampirologiji? Pitanje je na koje je i lako i teško odgovoriti, no nepobitna je činjenica da su se “djeca noći” kao krvopilci od Stokera do danas prometnula u globalni fenomen popularne kulture.
Doduše, Stoker nije bio prvi koji se uhvatio u koštac s vampirima. Prije njega engleski se pisac John William Polidori proslavio svojim romanom The Vampyre: A Tale (1819.), a važna je karika u vampirologiji i gotička novela Carmilla (1872.) Irca Josepha Sheridana Le Fana. Ipak, Stoker je zaslužan što je prvi u vampirsku fikciju uveo naglašen i poslije presudan motiv krvi, pa su vampiri zahvaljući Drakuli postali općepoznati krvopilci i kao takvi bili motivirajući faktor na osnovi kojeg su svoje storije o krvožednoj neumrloj rasi gradili i svi drugi autori od viktorijanskog doba do danas, uključujući i druge dijelove svijeta, napose Sjedinjene Američke Države, gdje su zahvaljujući spisateljici Anne Rice vampiri našli novi dom, svoju “južnjačku utjehu”.
Upravo je Anne Rice povod za ovaj tekst. Konkretno, povod je njezina nova knjiga “Princ Lestat” (Lumen, 2016.), koju je Riceova objavila nakon 11 godina stanke od bavljenja vampirima (u međuvremenu je pisala o anđelima, sic!), kad su fanovi njezinih “Vampirskih kronika” gotovo izgubili svaku nadu u povratak Riceove temi koja ju je učinila najvećom i najpopularnijom autoricom ovodobne vampirološke knjiženosti.
POSEBNA MITOLOGIJA
Razloge kultnoga statusa Anne Rice treba tražiti u njezinu unikatnom vampirskom svijetu, stvorenom do tada nezabilježenom snagom imaginacije i uvjerljivosti. Tako se kod “Vampirskih kronika” (čiji je dio i roman “Princ Lestat”) sve doima kao nekakav homerovski spoj Ilijade i Odiseje, istovremeno nadnaravan i nadrealan, filmski sugestivan i gotovo “objektivno” stvarno moguć, kad se povežu tradicija, arheologija i povijest, doba mitske prošlosti i doba ovovjeke stvarnosti. Drugim riječima, vampirske priče Anne Rice unikatne su zbog jednog ključnog razloga - formativno i sadržajno one su strukturirane kao samostalna, vjerodostojna i elementarno prepoznatljiva posebna mitologija. Slično Howardu Phillipsu Lovecraftu, i mnogo više nego Bram Stoker, Anne Rice je izmaštala svijet vampira kao autentičnu, paralelnu civilizacijsku dimenziju onostrane stvarnosti. Doduše, koliko god na mitološkoj ravni postojale sličnosti u razlikama između proze Lovecrafta i proze Riceove, u biti se može govoriti o izokrenutoj mitologiji. Jer dok Lovecraft stvara vlastiti originalni svijet (Cthulhu mitovi) unutar priča strave vodeći se mišlju kao je “najstarija i najjača čovjekova emocija strah, a najstarija i najjača vrsta straha je strah od nepoznatog”, Riceova u svojim djelima teži da upoznajući vampire svladamo taj strah, da ih bolje shvatimo, kako bismo ih u konačnici zavoljeli umjesto da ih “mrtve do mraka” preziremo i od njih bježimo glavom bez obzira.
DAR KRVI I NOĆI
Jasno je, međutim, da takva izvjesno romantičarska i gotički zlokobna vizija vampirskih bića koje muče egzistencijalni problemi i koji žele poput ljudi participirati u postignućima umjetnosti, kulture, tehnike i tehologije (i u 21. stoljeću) ne prolazi bez iskonskog zova krvi. To pak znači da krvopilci, kad ih uhvati glad, bez milosti navale na žrtve, ali kod Riceove, što je također posebnost u njezinoj vampirskoj mitologiji, Lestat, Marius, Armand, Louis i drugi likovi, stari od šest tisuća do nekoliko stotina godina, za razliku od novostvorenih mladih, krv piju samo zločincima, kriminalcima, negativcima, onim ljudima koji su i sami izrod ljudske vrste. Takav, uvjetno rečeno, humani pristup vampirima, uz više ili manje izražen homoerotski naboj među likovima, također je novum koji je Anne Rice ustanovila kao vlastiti vampirski kod u svojim djelima.
Vampiri Anne Rice, a Lestat je tu presudan lik (pogledajte ponovo film “Intervju s vampirom”, koji je Neil Jordan maestralno režirao prema prvoj knjizi iz serijala “Vampirske kronike”), jesu bića noći, ali su i bića koja žude za svjetlom dana, za blagodatima čovjeka. Njihov strah nije strah od smrti (ubiti ih se može vatrom, a i sami se međusobno tamane plamenim munjama), nego od viška života, koji su, premda u ljudskome smislu mrtvi, prisiljeni živjeti noću. Noć je njihov dar i njihovo prokletstvo, mrtvi su do mraka Darom krvi, i krv je njihovo svjetlo i njihova tama, neka mi I. G. Kovačić oprosti na referenci.
I još je nešto važno kod romana Anne Rice. To je njezina vještina da svoje vampire smješta u povijesni kontekst, odnosno da ne kreće od Stokera kao mnogi, nego čak od prapovijesnog mraka civilizacije, od demonskog doba, primjerice, Asiraca iz 3. stoljeća prije Krista, preko Egipta i Rima, do srednjeg vijeka i renesanse, zaključno s 21. stoljećom, gdje sad boravi Princ Lestat i pokušava shvatiti u kakvom se to vremenu našao dok oko njega u vatri svako malo nestaju mladi krvopilci koje netko nepoznat, ali opasan, ubija bez milosti. Pritom Riceova s gnušanjem odbacuje svaku povezanost svojih vampira s paklom i đavlom iz kršćanske i svake druge slične predaje, mitologije i religije. Njezini vamipiri jesu djeca noći, ali nisu vražje pleme.
MUDROST U TIJELU
Zato Riceova “Princa Lestata” počinje poglavljem “Geneza krvi”, gdje konačno objašnjava ono što je u prijašnjim izdanjima “Vampirskih kronika” djelomice naznačavala - sve je krenulo od duhova (“U početku bijahu duhovi”). Zatim se spominje duha Amela, koji je općio s vješticama Mekare i Maharet i imao moć uzimati krv iz ljudskih bića. Očite su tu reference na asirski mit o demonima. Riceova dalje precizno objašnjava i kako se rodilo novo biće vampir, i kako su se vampiri od kraljice Akashe (film Queen of the Damned, 2002.) pa nadalje razmnožavali razmjenom krvi, kako se množilo pleme Neumrlih diljem svijeta i kako je spoznaja što su i tko su vampirima poput Lestata promijenila sudbinu zauvijek.
Sljedeće poglavlje jednako je važno za razumijevanje osebujne mitologije Anne Rice, prije svega za one čitatelje koji se prvi put susreću s njezinim “Vampirskim kronikama”. Poglavlje je naslovljeno “Žargon krvi” i u njemu autorica nabraja i opisuje što je to Krv, Krvopilac, Prvo leglo, Mračni dar, Dar ognja, Dar uma, Sveta jezgra..., zaključno s Neumrlima, zajedničkim izrazom za vampire svih doba.
Sve u svemu, da zaključim, “Princ Lestat” još je jedno remek-djelo po svemu posebne Anne Rice. Roman narativno savršen, lirskog ugođaja, nabijen emocijama, uznositom romantikom i egzistencijalnom mučninom, gotičkim premisama i južnjačkom (jug SAD-a) melankolijom, nevinom Amerikom i nimalo nevinom Europom, duhovima prošlosti i duhovima sadašnjosti, starim istinama i drevnim magijama, mudrosti koja počiva u tijelu (“Čuvaj se onoga što nema tijela. Čuvaj se bogova, čuvaj se ideje, čuvaj se vraga”), blistavilom i mrakom epoha, fantastikom bez premca kad su vampiri u pitanju te u konačnici žudnjom za životom pa makar život bio i mrtav do mraka. Ili kako to zbori Lestat (u knjizi “Vampir Lestat”): “Što možemo učiniti nego posegnuti za zagrljajem koji sad mora sadržavati i raj i pakao: opet i opet i opet naša je sudbina”.
Piše: Darko JERKOVIĆ
VELIČANSTVEN MARASOV PRIJEVOD
Što se tiče hrvatskog izdanja “Princa Lestata”, odluka da izvornik Anne Rice prevede Mate Maras pokazala su ključnom. Naime, Maras je najpoznatiji i najcjenjeniji hrvatski šekspirovac, čovjek koji je na naš jezik preveo sva djela velikog Williama Shakespearea i za taj jedinstven pothvat 2007. zasluženo dobio Nagradu “Iso Velikanović”. Daklem, pravo je uživanje čitati ovakav jedan vrhunski prijevod, smislen i bez ikakve improvizacije, jer Maras je, kao i u slučaju Shakespearea, proniknuo u dubinu i širinu djela Riceove, razumio je kontekst cijele priče, njezin intelektualni naboj, što zaslužuje naklon do poda, jer se ipak radi o vrsti trivijalne književnosti. Zato kad, primjerice, čitate pojedina poglavlja “Princa Lestata”, poput maestralne “Rosine priče” ili ispovijedi u prvom licu samoga Lestata, dojam je da čitate neku do sada neotkrivenu Shakespeareovu dramu. Uostalom, krvi je i u Shakespearea sasvim dovoljno, pa je i ta, makoliko možda apsurdna, usporedba dodatni motivirajući faktor da “Princa Lestata” proglasimo ne samo žanrovskim izdanjem godine nego i najboljim prijevodom nekog žanrovskog literarnog djela u posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj.
Utjecaj Anne Rice je golem. Bez nje ne bi bilo ni Charlaine Harris (The Southern Vampire Mysteries, True Blood), a bogme ni Stephenie Meyer (Sumrak saga)...