Javnost u Hrvatskoj i Srbiji podjednako je bila iznenađena susretom predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i srpskog premijera Aleksandra Vučića. S jedne strane Hrvatska se nalazi u političkoj krizi, izglasano je nepovjerenje premijeru Tihomiru Oreškoviću, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko podnio je ostavku u stranci, ali i u Vladi i čeka se datum prijevremenih izbora.

S druge strane u Srbiji je na vlasti tehnička vlada i čeka se potvrda još jednog mandata premijera Vučića. Dakle, trenutak ovakvog susreta nije baš pogođen, iako je većina mišljenja da je uvijek pravo vrijeme za njegovanje dobrosusjedskih odnosa koji do sada i nisu bili na zadovoljavajućoj razini.

No, s obzirom na funkcije Grabar-Kitarović i Vučića, njihov susret bi se više mogao voditi kao neformalni, onako prijateljski, nego kao neki ozbiljni sastanak na visokoj razini dvoje državnika. Naime, pomalo je neobično da se sastaju predsjednica jedne države parlamentarnog sustava i premijer druge države. Posebice je čudno jer su na sastanku Grabar-Kitarović i Vučić potpisali dokument – Deklaraciju o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske. Prema mišljenju pravnih stručnjaka ovaj dokument nema nikakvo pravno uporište, jer hrvatska predsjednica nema ovlasti u realizaciji ovakvog dokumenta. Stoga još više čudi što sastanku nije nazočio tehnički premijer Tihomir Orešković. Osim toga, stekao se dojam da je Srbiji mnogo više stalo do realizacije ovog susreta, jer je premijer Vučić u svojoj delegaciji imao i Ivicu Dačića, ministra vanjskih poslova Srbije, dok je njegov hrvatski kolega Miro Kovač izostao. Zapravo, u delegaciji Kolinde Grabar-Kitarović nije bilo nikoga iz Vlade RH, tako da je njezin susret s Vučićem izgledao više kao neformalan.

Nadalje, koliko je srpskom premijeru taj susret bio važan, najbolje potkrepljuje podatak da je otkazao dva važna, planirana i već dogovorena susreta, prvo s čelnicima Europske unije u Bruxellesu, a potom i s visokim dužnosnicima američke administracije u New Yorku.

Službeni Beograd ovaj susret je opisao kao “povijesni”, koji bi mogao pokrenuti rješavanje otvorenih bilateralnih pitanja između Hrvatske i Srbije, što je od velikog značaja za stabilnost u regiji. Vučiću je itekako stalo izgladiti odnose s Hrvatskom, jer mu ona stoji na putu europskih integracija. Posebice se to odnosi na otvaranje poglavlja 23., koje je Hrvatska privremeno blokirala, tvrdeći kako Srbija nema usklađeno pravosuđe sa zemljama Europske unije te da ne poštuje temeljna prava nacionalnih manjina. Stoga i ne čudi što je srbijanski premijer tijekom sastanka obećao hrvatskoj predsjednici “brda i doline” kada su u pitanju prava hrvatske nacionalne manjine.

- Budućem gradonačelniku Subotice naložio sam da odmah asfaltira dvije glavne ulice u Tavankutu, a dogovorio sam i s predsjednikom vojvođanske vlade koji će u pokrajinskom proračunu morati planirati više novca za list „Hrvatska riječ“ – izjavio je tom prigodom Vučić, dodavši kako će se pomaci u unaprjeđenju položaja dviju manjina vidjeti vrlo brzo.

- Ne moraju biti to spektakularni rezultati. Ne kažem da će Hrvati početi obožavati Srbe, niti da će Srbi više voljeti Hrvate, i ne kažem da oko 5. kolovoza neće biti bezbroj problema u različitim izjavama i emocijama, ali sve što konkretno i zajednički napravimo: jedna ulica, jedan udžbenik, jedna slika... to je veliki pomak, i dobar rezultat ovoga susreta. Mi na sastanku nismo pričali o tome kako će to izgledati pred glasačima, nego smo se bavili važnim stvarima - rekao je Vučić, dodavši kako su ovim susretom Srbi i Hrvati napredovali u međusobnim odnosima, jer su sastanak organizirali sami, bez zahtjeva i pritiska od strane Europske unije, a kao znak dobre volje najavljuje i mogućnost otvaranja pitanja zastupljenosti Hrvata (i ostalih manjina) u srbijanskom parlamentu.

- Ti odnosi su kralježnica za dobre odnose u cijeloj regiji, ali i značajni za odnos prema EU-u – zaključio je Vučić.

Što zapravo sadrži Deklaracija potpisana 21. lipnja u Subotici?

Sastoji se od šest točaka u kojima se, između ostaloga, navodi kako će se pokrenuti ili ubrzati bilateralna zaštita manjina - srpske u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji, zatim „aktivno pristupiti pripremama državnih komisija o određivanju granične linije između Srbije i Hrvatske“, kao i da će se početi s primjenom Sporazuma o pitanjima sukcesije potpisanog 29. lipnja 2001. u Beču.

Također, potpisanim dokumentom planira se da potraga za nestalim osobama postane prioritetno humanitarno pitanje i da će se uložiti iskreni i maksimalni napori u traženju nestalih.

U petoj točki Deklaracije navodi se spremnost da se aktivno i koordinirano djeluje u borbi protiv terorizma i izbjegličke krize, dok se u posljednjoj točki (šestoj) izražava spremnost na aktivno djelovanje u zajedničkim razvojnim i prekograničnim projektima EU-a.

Mnoga neriješena pitanja između ove dvije zemlje vuku se više od četvrt stoljeća, a konkretnih pomaka još uvijek nema. Stoga najnovija Deklaracija o starim, neriješenim pitanjima, prema svemu sudeći, ostat će, bar još neko vrijeme, mrtvo slovo na papiru. U ovom osjetljivom političkom trenutku u kojem se nalazi Hrvatska, otvaranje starih rana iz Domovinskog rata nikome nije potrebno. Naime, premijer Aleksandar Vučić izuzetno je nepopularan u Hrvatskoj zbog svoje mračne prošlosti s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Bio je desna ruka Vojislava Šešelja u Srpskoj radikalnoj stranci, i u to vrijeme djelovao je na okupiranom hrvatskom teritoriju. Iako je u više navrata izjavljivao da nije posve siguran da je ono što je tada govorio bilo ispravno, nitko ne može povjerovati da se promijenio. O tome govori i činjenica da je u Srbiji pod vlašću Vučića prošle godine rehabilitiran četnički zločinac Draža Mihajlović, čije su snage za vrijeme Drugog svjetskog rata počinile brojne zločine nad Hrvatima i Bošnjacima. Štovatelji i sljedbenici tog istog Draže Mihajlovića, četnici kojima je pripadao i aktualni srpski predsjednik, početkom devedesetih izvršili su brojne zločine od kojih mnogi nikada nisu procesuirani.

I Jadranka Kosor, bivša premijerka RH, smatra da u ovom trenutku nije bilo pametno u Hrvatsku dovesti srpskog premijera Vučića.

- U ovom trenutku kada ni jedno otvoreno pitanje između Srbije i Hrvatske nije riješeno; kada se na stol, iz meni nerazumljivih razloga, ne stavljaju najvažnija pitanja, najosjetljivija, a to je pitanje nestalih; kada ni na koji način nije potaknuto pitanje granica, i to baš zato što Srbija pregovara s EU-om; kada uopće nije do kraja riješeno problematično pitanje u Poglavlju 23, za takav sastanak u takvoj situaciji ne postoji dovoljan razlog, osim stvarne potpore Srbiji na njezinom europskom putu, za što smo se mi odavno opredijelili – istaknula je Kosor za Deutsche Welle.

Ipak, nisu svi komentari tako negativni. Naime, bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt u ovom susretu zaista vidi početak neke bolje budućnosti Hrvatske i Srbije. “Iako su odnosi proteklih godina stagnirali, vrijeme je za promjenu. Svi su okupirani padom Vlade tako da se manje pozornosti posvećuje tomu. Ali svaka inicijativa koja ide u smjeru konstruktivnog dogovora i daljnjeg razvoja je dobra. Osobno to podržavam. Uvijek treba razgovarati, težiti boljem, ali i iznositi one stvari koje smetaju. Hrvatska ih je iznijela u proteklom razdoblju i ti su odnosi bili nategnuti zbog toga. Na neki način se to prilično popravilo i sada se može ići dalje”, istaknula je Škare Ožbolt, dodavši kako su Hrvatska i Srbija susjedne zemlje koje su u prošlosti imale jako ružne odnose, događale su se stvari koje Europa ne pamti od Drugog svjetskog rata. “Međutim, svijet i život moraju ići dalje. Normalizacija tih odnosa znači i normalizaciju cijelog ovog područja, a to treba imati na umu. Retorika u izbornim kampanjama dviju država je jedno, ali kad se dođe na vlast sagledaju se realnosti i preuzme odgovornost za vođenje države. Na taj se način preuzima i odgovornost za daljnji razvoj. Odnosi moraju ići dalje“, kaže Škare Ožbolt.

Iako su mišljenja podijeljena oko značaja i realne mogućnosti provedbe Deklaracije, susret Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića daje određenog prostora za optimizam. Međutim, treba biti vrlo oprezan kod ovakvog zaključka. Pred Hrvatskom su prijevremeni izbori i o novim pobjednicima ovisit će koliko će biti političke volje za prihvaćanje ove Deklaracije. No nesporno je da bez obzira na mračnu prošlost, i Hrvatskoj i Srbiji trebaju dobrosusjedski osnosi. Dakako, prvo treba riješiti sva otvorena pitanja...

Piše: Ivica KORMAN