U ponedjeljak je napokon završena tragikomična politička sapunica kojom su od građana Hrvatske gotovo svi akteri, scenaristi, redatelji i glumci šest mjeseci bjesomučno radili budale.

Napokon je raspušten jedan sramotni saziv Sabora koji ovaj put nisu dezavuirale uobičajene populističke metode kojima pojedini mediji, pozorno ciljajući najniže strasti biračkog puka, nastoje mjeriti rad zastupnika, niti činjenica da prosječni glasač od ukupnog djelovanja svoga predstavnika percipira samo njegov platni listić. Ne, hrvatski su parlament, tu najznačajniju instituciju demokratske države, ponizili i osramotili sami sabornici i stranke koje su ih na Markov trg uopće dovele.

Ta je ekipa svojim političkim, moralnim, intelektualnim i, jednostavno, ljudskim kapacitetima dosegla najniže grane od trenutka kada su Hrvati počeli zastupnike birati na slobodnim izborima, a, priznat ćete, konkurencija u ovih 26 godina nije bila lagana, dapače.

Već same velike koalicije svojim su paničnim pokušajima da osiguraju što širu potporu, u parlament uvele doista mnoge kojima tamo ni u kom slučaju nije mjesto. S desne strane ušle su minorne stranke koje ne poznaju razliku između predizbornog radikalizma i postizbornog parlamentarnog djelovanja, pa smo tako imali priliku vidjeti potpredsjednika Sabora na prosvjedu kojemu je cilj bio rušenje druge državne institucije, dok je s lijeve strane ponovno jedna stranka tradicionalno dobila otprilike deset puta više zastupničkih mjesta nego što imaju biračku potporu u postotcima. I jedni, i drugi ponudili su i među članovima iz najvećih stranaka valjda najgore što imaju, pa je promatrati sjednice bilo krajnje neugodno iskustvo, ono kada se ni krivi ni dužni osjećate posramljeno zbog postupaka drugih.

Treći put, pak, posebna je priča. Kada su ih ubrzano napustili politički iskusniji i karijerno uspješni, a sposobni među preostalima otišli u Vladu, ostavili su svog šefa kluba na vjetrometini s ljudstvom čije su se kvalitete kretale između prezentiranja diskocipelica ispalih iz “Groznice subotnje večeri” i “go vo ra u slo go vi ma”, čija su izlaganja, da su ih istražitelji iz Guantanama imali na raspolaganju, umjesto pjesama Metallice, mogla zasigurno spriječiti nekoliko terorističkih napada.

Svi oni zajedno daleko su češće uspijevali ne imati kvorum za glasovanje nego donijeti ikakve, makar i loše odluke. Parafrazirajući poznatu rečenicu Winstona Churchilla, mogli bismo reći kako je promatranje svega pet minuta sjednice upravo raspuštenog saziva Sabora najjači argument protiv demokracije kao takve.

Za utjehu, pak, ostaje nada da će većina dosadašnjih zastupnika parlament iznutra ubuduće vidjeti samo tijekom dana otvorenih vrata kada građani mogu organizirano posjetiti Sabor.